Starigrad Paklenica Film Festival hrvatskoj će publici predstaviti film 'Martino Unstrung’, dokumentarac u kojem neuropsiholog Paul Broks putuje u Ameriku upoznati Pata Martina, legendarnog jazz gitarista koji je izgubio pamćenje nakon operacije mozga. U filmu se pojavljuju mnoga poznata imena, ikone kao što su Les Paul, Joe Pesci, Carlos Santana i Pete Townsend, a redatelj Ian Knox opisuje kako je nastao njegov uradak:

‘Kada je Pat Martino svirao u londonskom Ronnie Scott Clubu, čitao sam recenziju Guardianovog jazz kritičara Johna Forgehama, koji je napisao da je Pat jedan od najvećih živućih jazz gitarista. Ali i da je zaboravio više glazbe nego što je ljudi nauče tijekom cijelih svojih života. Napomenuo je priču o Patovoj operaciji mozga, brisanju sjećanja i čudesnom oporavku godinama nakon toga. Nisam poznavao Patovu glazbu, ali volim virtuoze gitare pa sam, pobuđene znatiželje, išao te večeri gledati Pata uživo.’

I kako je bilo?

Pat je nevjerojatan umjetnik. Oduševio me njegov nastup. Pat mi je kupio pivo u pauzi, a kada sam ga pitao je li morao učiti ponovo svirati, ogovorio je kroz smijeh – ne, čovječe, morao sam se držati podalje od sebe, u tome je poanta! Sjajan odgovor, zaigran, ali što je to zapravo značilo? Navukao sam se. To je bio zametak filma. Sljedeći dan smo nastavili razgovarati. Tada se dogodio bombaški teroristički napad u Londonu, grad je bio zatvoren, a kako je to bio zadnji Patov dan u Londonu, biciklom sam zaobilazio policijske kordone ne bih li ga posjetio u hotelu. Otkazan mu je koncert pa smo pričali duboko u noć. Trebala je proći godina i pol kako bi mogli početi snimati.

Je li vaš dokumentarac prvi ikada snimljen u suradnji s neuropsihologom?

Ha-ha, najvjerojatnije jest! Planirao sam Patovu posve subjektivnu priču pretvoriti u film. Tražio sam nekoga tko se razumije u takve probleme mozga, a tko bi mi pomogao napisati scenarij. Prijatelj mi je preporučio knjigu ‘The Silent Land’ Paula Broksa, divnu, uznemirujuću knjigu koju potpisuje skeptični neuroznanstvenik s pjesničkom dušom. Knjiga je vrlo dirljiva, puna empatije. Kontaktirao sam Paula kojeg je zaintrigirala Patova priča, svidjela mu se njegova glazba i pristao je pridružiti nam se.
Čim smo sjeli, našli smo zajednički jezik. Pat je čitao Paulovu knjigu i jedva ga je čekao upoznati. Film su platili The Wellcome Trust i fondacija Sciart, koji pomažu suradnjama umjetnika i znanstvenika. Jako im se svidio projekt pa su platili snimanje dokumentarca o Patu sa znanstvene pozicije.

Ovo je vaš prvi dokumentarni film – je li sve išlo po planu kada ste krenuli s produkcijom?

Kada smo počeli snimati ‘Martino Unstrung’ razmišljao sam o setovima, kao da snimam dramu. Ali naravno da se život ne servira tako – on se jednostavno dogodi, bio ti spreman ili ne, a mi često nismo bili. Imao sam osjećaj da mi događaji prolaze kroz prste kao pijesak. No brzo sam naučio očekivati stvari i snimati bez puno razmišljanja o materijalu. Baš kao i Pat, improvizirali smo. Iz dana u dan, stvari su postajale sve bolje. Nisu uvijek išle po planu, ali stvari koje bi se dogodile često bi bile daleko čudnije i bolje od onih koje smo planirali.

Godinama ste bili redatelj televizijskih serija – koliko vas je to iskustvo pripremilo na ovu avanturu?

Istina je da oboje počivaju na pričanju priče, ali izuzev toga, to su posve suprotni svemiri. Produciranje TV drame može biti poprilično industrijsko. Znaš sve o priči i snimanje je strogo isplanirano, do zadnjeg detalja. S glumcima stvaraš emocionalno nabijene događaje, a ako je potrebno, možeš ih ponavljati dok ne ispadnu onako kako želiš. To je impresivna, dobro podmazana mašina.

‘Martino Unstrung’ je nastao tako da smo snimali godinu dana, a cijela ekipa bili smo snimatelj i ja. Ponekad bih ja snimao i sliku i zvuk, dok bi Paul radio intervjue. Umjesto scenarija, u glavi sam imao osnovnu strukturu, ali brzo sam shvatio i to da priča uopće nije ona za koju sam mislio da jest. Nisam imao pojma kuda ide i hoće li uopće funkcionirati! Noćima nisam spavao, ali kada sam se jednom pomirio s time da putovanje ne možeš kontrolirati, manje sam se brinuo, opustio i uživao u vožnji.

Ali da, vjerujemo da su dokumentarci na neki način ‘istinitiji’ od drame, no to je iluzija. Dokumentarci moraju zadovoljiti iste zakone dramaturgije kao i fikcija, ali glavna razlika je ta da priču ne razumiješ u potpunosti sve dok nije cijela snimljena. Film se ‘piše’ tijekom montaže, kada su dokumentarci u pitanju. Jonathan Morris, montažer Kena Loacha tijekom zadnjih 20 godina, puno mi je pomogao da razumijem snimljeni materijal.

Trenutno pripremate i dva igrana filma?

Da, prvi je ‘La Americana’, triler i ljubavna priča smještena u doba Kubanske revolucije. Zasniva se na istinitoj priči o američkoj plesačici Lorni Burdsallwho, koja je riskirala život kao revolucionarka, istodobno popularizirajući moderni ples u Kubi. Većinu ću snimati u Kubi.
Drugi je horor film koji se odvija u Britaniji. To je moja verzija priče o ukletoj kući. I to nije sve! U pripremi je i scenarij za igrani film o Patu Martinu!

A neki novi dokumentarci?

Volio bih snimiti nove, ali to uzima toliko puno vremena! Imam ideju za još jedan glazbeni dokumentarac, priču o jednoj obitelji o kojoj mi je pričao Pat, a koja se proteže kroz čak 400 godina...