Kult trasha jedan je od iritantnijih fetiša hrvatske kulture, alternativne, ali i svake ostale, po kojoj god međi razdijelili domaće 'kulturne ratove'. Obožavanje ironije, s odmakom kao strahom od priznanja uživanja u 'nepoželjnom', jedan je od temelja cijele priče koji posebno živcira pa kada smo Marko Mihalinec i ja izdali knjigu 'Žuti titl', prije gotovo pet godina, očekivano smo se susreli s instant ponudama o pokretanju tzv. 'trash film festivala' u Zagrebu, uz objašnjenje 'da će to sigurno proći jer i publika i mediji vole trash', da je taj mitski trash nešto što ujedinjuje sada već odraslu alter-djecu iz Močvare koja je nekoć divljala na Selju i Čobana, kao i jurišnike na trendove koji se između dva house partyja vole smijati Bori Leeju i njegovim prijateljima iz Sinja. Nešto što je seksi cool, ha-ha i veliki odjeb mainstreamu, ali i mainstream u isto vrijeme, posebno kada je Hrvatska u pitanju, sa svim svojim tabloidnim strašilima, krodenserima i političarima s mozgovima koji voze poput polovnog Trabanta u rikverc.

S gnušanjem smo ih otkantali, sve, ne samo zato što smo uvijek decidirano odbijali apriori vezati 'Žuti titl' uz trash, već i zbog semantičke praznine samog pojma. Što je uopće taj 'trash' s kojim se ljudi toliko vole razbacivati, a da pritom ni sami ne znaju odgovor na to pitanje? Definicije nema, a raspon odgovora je preširok da bi imao ikakvog, pa i najmanjeg smisla – od hrvatske estrade i austrijskih spotova na Jubitou, preko amaterskih, niskobudžetnih filmova i filmova koji su zabavni jer su strašno loši do totalno loših i nezabavnih filmova, velikih holivudskih blockbustera pa čak i jednostavno starih, crno-bijelih filmova koje nove generacije iz čistog nerazumijevanja svrstavaju u trash, samo zato što ne izgledaju kao visokobudžetni blockbusteri s kojima ih je Hollywood odnedavno razmazio... Kužite? Termin koji ne počiva na ničemu drugom osim na kontradikcijama, nije upotrebljiv.

Godinu dana kasnije i Varaždinci su lansirali nešto slično, srećom vješto izbjegavajući zamke poze i preseravanja, ali i dalje ostajući u kaosu terminologije. No riječi, riječi, riječi na stranu – Trash Film Festival koji se ove godine četvrti put održao u Varaždinu hrabro korača u nepregledni teritorij 'trešerske džungle', iako se jednako tako mogao zvati i manje zvučno, recimo 'međunarodni festival žanrovskog amaterskog filma', s obzirom na svoju programsku politiku i uvjete prijave radova. Svrstanih u četiri kategorije – akciju, borilački, SF i horor.

Nažalost, odstupanja od 'žanrovskog amaterizma' su se pojavljivala i prije, ali posebno sada, kako festival raste, a na njega se prijavljuje sve veći broj zainteresiranih iz svih dijelova svijeta. Tako TFF pomalo nezgrapno miješa kućne video zapise s ozbiljnijim radovima s Akademije, pa čak i skoro-pa-profesionalnim komadima kratkog filma (poput ovogodišnjeg dobitnika Zlatne motorke u kategoriji akcije, talijanskog bisera 'Kalibar 70', koji bi da traje dvostruko duže od svojih 45 minuta komotno mogao u kina), prerastajući u izložbu nelojalne konkurencije. No u svoj toj masi svega i svačega, što je ionako najvažnije publici, nađe se uistinu genijalnih stvari, a ove ih je godine bilo dovoljno – onda kada se nije išlo pecati medije s nastupima Marine Parazić na otvorenju i ganjati dodatnu prodaju piva svirkama izvođača kao što su Metalika, Štakor ugrizo bebu i Billy Idol real tribute banda, u kinu se servirao simpatični meni za sve koji žele okusiti filmsku ponudu drugačiju od one koju pronalaze u lokalnim multipleksima, ali i gotovo izumrlom laboratoriju mikrobnih art-kina.

Tako je žiri u sastavu Rajko Grlić, Robert Knjaz i Borivoj Radaković među vojskom gay nindži, poluraspadajućih zombija, maskiranih ubojica i kung fu majstora izabrao sljedeće favorite: najbolji borilački film je hrvatski 'Shikato', dok su Zlatne motorke u ostalim kategorijama dodijeljene spomenutom 'Kalibru 40' (akcija), kanadskom 'Blood Shed' (horor) i srpskom 'Čudovištu iz Tamiša', jedinom nominiranom u SF kategoriji!

Publiku je opravdano oduševio 'Ubojiti grudnjak' starog genijalca Yakova Levija, kanadskog Ukrajinca čije sulude ideje ostaju najbolje (ne)skrivenom tajnom pravih ljubitelja filmskog šok-humora, a izvan konkurencije prikazani su srpski zombiji 'Zona mrtvih' (s radionicom Mikija Lakobrije, majstora specijalnih efekata, koji je zombificirao sve zainteresirane posjetitelje hrvatske premijere 'prvog dugometražnog srpskog zombi-horora') i prvi moderni srpski slasher 'T.T. Sindrom', snimljen još 2002.

Iako ima svojih mana, na čijem ispravljanju itekako valja poraditi, i ma koliko neke (ali samo neke) od njih limitirali budžeti i gradske vlasti, prije nego nesposobnost organizacijskog sustava (neplaćanje smještaja svim autorima, nesnosna vrućina u kino dvorani, zabrana tuluma nakon ponoći i preveliki naglasak na glazbenom dijelu, zbog čega su neki gosti tračali da se čini da je festivalu glazba važnija od filma...), varaždinski Trash Film Festival ostaje jedan od najzabavnijih, najopuštenijih i najnasmiješenijih filmskih festivala, jedinstvena oaza žanrovskog amaterizma i poluprofesionalizma koju ne smijete zaobići ni nagodinu. Pogotovo ako nikada do sada niste bili. A ako jeste, onda sve to ionako već znate i sami pa upravo grabite mobitel i ulazite u kalendar za sljedeću godinu...