Puši se pušnica u Staroj Kapeli, malom selu u srcu Slavonije. Kulena će biti i ove godine, bila je prva pomisao dok s bicikla virkam u svako dvorište. Taman sam toliko na bikeu viši da mi pogled seže preko ograda obiteljskih kuća. I dok tako žurim na novom pedaliranju prema eko-etno selu Stara Kapela, očaravaju me prizori ravnice gdje je i bundeva brdo. Iza sebe ostavljam Novu Kapelu-Batrinu. Zbilja uživam vozeći se po važnoj prometnici koja povezuje Novu Gradišku, Kapelu, Lužane i Slavonski Brod. Naime, nema nigdje nikoga, ni prolaznika ni automobila. Pogled seže i par kilometara. Samo ravna cesta, sve je ravno, čak su i kuće ravno poredane kao 'na špagu'. Uvijek me fasciniraju te kuće udaljene od ceste, pa travnati pojas, pomalo blatnjav, tek toliko da znam da je ovdje zemlja sve. Pogotovo danas kada tvornica više nema. A ostale inovativne djelatnosti, pa i turizam, nisu dovoljno razvijene da bi se zapošljavali mladi. Sve mi to priča učitelj u mirovini Bartol Lovrić kojeg sam prvog ugledao ispred njegova doma i odmah iskoristio priliku da ga pitam idem li dobrim smjerom i gdje trebam skrenuti prema Papuku i Požegi. U toj ravnici ceste, polja i kuća, Bartol mi susretljivo objašnjava da tu, odmah iza crkve u Batrini, trebam skrenuti lijevo. I dok razgovaramo, nevješto pokrivam GPS uređaj i ostale navigacijske uređaje na 'govrnalu'.

Ponekad čovjeku dođe potreba da ne gleda u sve te uređaje, nego da se orijentira više onako po starinski, po intuiciji i logici i orijentaciji. A i živa riječ neki puta dobro dođe, ako za ništa više, onda barem za - dobar dan. A obično je tako: lijepo vrijeme i raspoloženje me ponesu. Više, naime, volim krenuti, odvoziti, stići na cilj, a onda pričati i uživati, fotkati... No ovoga puta je obrnuto. Ćaskam, uživam, slikam, a nisam ni krenuo. Bartol i ja pričamo o hrastu lužnjaku i opisuje mi kako ću proći kraj njegove šume. Tamo ima lužnjaka starih dvjestotinjak godina, a saznajem da im dnevno za preživljavanje treba tristo do četiristo litara vode. Evo, nešto sam i naučio, ali i to da ću ubuduće loviti sugovornike pri povratku, a ne u dolasku. No sad sam tu gdje jesam i već s Bartolom ispijam domaću rakijicu koja je, poslije se pokazalo, bila pravi impuls. Pitam: ima li života ovdje? 'Ima', odgovara Bartol. 'Ali samo za nas koji smo situirani i zaradili svoje penzije. Za ostale nema života. Pa samo u 'Đuri Đakoviću' radilo je 17 tisuća radnika. Nema posla i mladi nemaju gdje raditi i odlaze odavde. Ali evo, razveseli nas netko poput vas koji ovuda prođe. Ima biciklista, posebno ljeti, čak i stranaca. Ostaju poprilično iznenađeni kada im pomažemo i pokažemo svoju gostoljubivost', govori mi Bartol. Pozdravljam se, moram ići dalje, neformalni šef eko sela u Staroj Kapeli već me čeka, a ja moram još barem desetak kilometara proći u deset minuta. Sva sreća da je Antun Tucić, inače predsjednik udruge eko-etno sela Stara Kapela, ujedno i veterinar, pa i on ima neplaniranu intervenciju. Dok on daje injekciju kravici u jednom domaćinstvu, ja doslovce letim praznom prometnicom prema Požegi, gdje uskoro skrećem lijevo. Okupan suncem i pravom proljetnom toplinom, stižem u dolinu okruženu pitomim brežuljcima.

Krauthaker i lola s kulenom

Na ulazu u Staru Kapelu, malo jezero i krečana. Od toga se nekada ovdje živjelo, palio se kreč, a danas se još jednom godišnje upriliči gašenje krečane kao atrakcija. U selu živi 13 stanovnika, a za sada je pet imanja uređeno za smještaj gostiju. Ukupno ima 30 kreveta, a planiraju urediti još imanja i staviti ih u funkciju, kako bi se povećali smještajni kapaciteti – kaže mi Anton Tucić i nadodaje da je cilj udruge pomagati privatnim vlasnicima u obnovi objekata i očuvanju baštine sela, promociji i razvoju turizma i stvoriti mogućnosti da selo ne propadne. Zapravo, da postane selo-hotel. Po okolnim brdima napravljene su šetačke i biciklističke staze u duljini 13 km, s mjestima za odmor i vidikovcima. Ukupno je šest lokacija za okrepu s masivnim hrastovim stolovima, a četiri lokacije su izrađene kao replike starih turskih čardaka. S njih se lijepo vide dolina i selo sa širom okolicom. Brdski biciklisti će biti zadovoljni, em je kao stvorena za vožnju po brežuljcima, em je još i kružna, što biciklisti vole. A može se i napraviti nekoliko krugova, na primjer dvije vožnje 26 km, lijepa ruta i rekreacija. A stalno ste tu negdje blizu sela, gotovo u optičkoj vidljivosti, pa onima koji se ne vole udaljavati od destinacije, Stara Kapela zvuči kao idealno mjesto za bike&bed. Imamo konje, hvali se moj domaćin, naravno, i sve domaće životinje. Sami za svoje goste ovdje proizvode hranu. Pušnica je puna kulena, proizvedenog ovdje u selu. Ali danas nikako da povuče dim, pa cijelo selo miriše. 'Kulena će nakon zrenja u proljeće biti dvjestotinjak kilograma za naše goste', zaključuje Anton.

Obilazim imanja, prva je Tucina kuća, pa Pavina, Stričev grunt i teta Katina kuća, koji su uređeni u rustikalnom stilu sa starinskim namještajem i okolišom. Gosti sami vade vodu iz zdenca, idu po mlijeko i sl. U Tucinoj kući je i ugostiteljski prostor gdje se pripremaju starinska jela te je na raspolaganju i sva ostala ponuda koju gosti traže. Selo je smješteno na obroncima Požeške gore u dolini i obiluje pitkom vodom – s devet izvora. Vođeni ljubavlju prema zavičaju, ovdašnji stanovnici nastavljaju tradiciju življenja, ali i razvoja, poštujući stare arhitektonske vrijednosti i običaje. U selu je i tkalačka radiona koja još radi, a može se organizirati i vjenčanje u maloj crkvici. Naravno, ovo selo pohode mnogi gosti i najviše je stranaca, koji dolaze prije svega zbog očuvane baštine i krajobraza kojeg više nema u zemljama iz kojih dolaze. Tradicionalna slavonska kuhinja dominira na jelovniku. Starokapelačka mesna štruca radi se od mljevenog mesa i pikantnog je okusa. Za doručak se nude čvarci, kulen, šunka, sir... Poznata gastro delicija iz Kapele je i odrezak slavonskih lola s kulenom. Pa jela iz kotlića poput čobanca, domaće slavonske juhe. Posebno su ovdje ponosni na tarane, to je staro jelo, nešto poput paste, tijesto s lukom i prženom sitnom slaninom. Ovdje ima puno šljiva, tako da su obavezni desert knedle i slastice od šljiva.

'Kod brda pijane Marije'

Za neki drugi put, možda već na proljeće, ostavit ćemo za uživanje u ovom kraju, vožnju tradicijskim kolima i kočijom. Posjet pčelinjaku i kušanje domaćeg meda. Htio bih što više vidjeti, treba iskoristiti dan, ali još moram i natrag, a planiram dužu vožnju sve do Nove Gradiške, oko 30 km. Još malo slikanja u selu, posjet crkvici i druženje s patkama i, naravno, kušanje vode iz zdenca. Srećem i grupu planinara iz Zagreba, na višim dijelovima nailazimo na snijeg, ali i prve jaglace. Izgleda da proljeće definitivno stiže ranije. Šuma je lijepo uređena i održavana, a oznake su na svakom koraku, članovi lokalne udruge zaista su se potrudili kako bi boravak ovdje bio ugodan. Za one koji bi manje pješačili, osmišljene su kraće šetnice, ali i poprečne staze po kojima se uvijek mogu vratiti u selo. Jedna od kraćih staza je i ona Križnog puta do uzvisine nad selom. Odmorišta imaju i svoje nazive, ali prema nekoj legendi ili doživljaju nekadašnjih stanovnika. Turisti se vole odmoriti i slikati kod 'Brda pijane Marije', 'Bab Evine krčevine'... A još ona slavonska 'nitko odavde ne odlazi dok se sve ne pojede i popije'... to možda isto ostavljam za drugu prigodu.

Apetiti rastu pa je plan ići iz Požege preko Papuka sve do Save, preko Kapele naravno, taman dok kulen dozre. Evo, sada znam i da kulen dozrijeva. I kako to obično bude, bilo sve je super, umalo me ponijelo, ali intuicija upozorava da je vrijeme za povratak. Nisam stigao ni do Nove Kapele, tih 12 km mi se, doduše, činilo sada puno daljim nego kada sam dolazio i sve se okrenulo, i vremenski i ovako. Više ni sunca, kao da puše, naglo se sve zatamnilo, doduše, još je toplo. Žurim, ne volim kada moram pod silu prema naprijed. Tada imam osjećaj kao da negdje kasnim. Ali guram ja to nekako. Razmišljam, nisam stigao ni bonbon u usta staviti, je l' mi malo zbog toga teško ili bih trebao nešto osvježavajućeg popiti? Teško je sada procijeniti nakon Krauthakera i slavonske lole s kulenom. Gdje sam pogriješio u doziranju menija? Ipak sam ja rekreativac. Zdrav život i to. Čak me više nitko čokoladom ne nudi, dapače, unaprijed kažu: 'Vi sigurno nećete…' Kao, ja sam sportaš, ma nisam, a i jedem čokoladu. Prve kapi kiše me bude iz gastro pikantnih i slatkih misli, evo me u Novoj Gradiški. Trpam se u auto i kako to u zadnjim blogovima već biva - u Zagrebu me dočekuju pahulje snijega. To volim, sve mora biti po propisu.