Bio je to dan za bogove. Dojurio sam jutarnjim brzim vlakom do Hrvatske Kostajnice. Odmah sam shvatio da me čeka poseban dan jer nakon temperaturnih minusa konačno je svanulo sunce i na biciklu. Iako sam prošlih mjeseci vozio i po vjetru, ledu, kiši i mećavi, ipak je dah i miris ranog proljeća dobar osjećaj. Očito je i poseban uz vječnu Unu. Pri posljednjem posjetu ovom kraju vidio sam spomenik Ledereru krajičkom oka i odmah sam si rekao, ovdje moram doći.

Malo sam su uspuhao dok sam se vinuo na ne veliki brijeg. Očito zima učini svoje, stalno nešto petljate, prtite snijeg, a uopće se ne vozite. Po pravo. Već iza šume uočio sam prijatelje koji me čekaju. Zapravo pas Kelt kojeg sam prvo uočio budno je motrio okolinu. Njega pratim na Facebooku kako čuva našu granicu uz Unu. I veselim se svakoj njegovoj gesti, pa i komentaru kojeg usput napiše njegov gazda Daniel Pavlić. Inače Kelt je faraonski pas i tek nekoliko ih je u Hrvatskoj. Naravno da nisam mogao odbiti fotkanje s našim graničarom.

Daniel tu živi s obitelji, suprugom Marinom i kćerkom Dalijom. S veseljem mi priča o svojim ljetnim filmskim avanturama uz Unu naravno na biciklu. Fimski festival koji se održava vozeći bicikl, moram ga ovo ljeto posjetiti. Inače popularni SEFF ili ti Smaragadni eco film festival svakako je posebna ideja. Putujući festival jedinstven je i u svijetu, po tome što se mjestima u kojima se prikazuju filmovi stiže u ekološki prihvatljivim prijevoznim sredstvima. Vijest o Seffu već se proširila po svijetu, a znatno je pomoglo priča mi Danijel, to što se festival našao u društvu svjetskih eco festivala. Edukativni i poučni filmovi glavna su tema koji se nude publici. Prošle godine tako je festival na biciklu putovao od Martin Broda, uz granicu sve do Lonjskog Polja, pa natrag do tvrđave Zrinskih u Hrvatskoj Kostajnici.

Festival je poznat i po tome što se filmovi često prikazuju na neobičnim mjestima. Pa tako i ovdje kraj spomenika Gordanu Ledereru, te uz Unu i njenim kanjonima, u spiljama ili na granici. To je i cilj moje današnje vožnje. Biti poput Kelta na granici. Prošao sam šezdesetak kilometara uzvodno do Dvora, pa kroz Bosnu i Hercegovinu natrag do Hrvatske Kostajnice. Lijepa vožnja po tihom Pounju. Samo je nabujala Una davala znakove života. Što je šteta da ovdje ne živi više ljudi ili da ne koristimo potencijale kojih ovdje ima puno. Ovoga puta što zbog još uvijek kratkog danjeg svjetla i snijega i leda koji se doduše nemilosrdno topio ostao sam na asfaltu uz granicu.

Cesta do Dvora je slabo prometna. Prolazi kroz mala mjesta Volinju, Kozibrod, Divušu i Unčane. Vozeći se po ravnoj cesti uz tek koju malu uzbrdicu stalno mi oko bježi prema zaleđu. Čuo sam da ima lijepih ali zapuštenih cesta i naselja. Jedna od zanimljivih lokacija je i stari grad i vrh Zrin do kojeg ima lijepih tridesetak kilometara brdske vožnje. I nećete požaliti kažu mi mještani ako odete tamo. Visina je primaljivih 616 metara nad morem. Jedno mjesto također bilo bi svakako zanimljivo pronaći. Zove se Lovča, a toliko je bilo zabačeno da ga ni Nijemci u drugom svjetskom ratu nisu uspjeli pronaći za četiri godine. Bilo bi to svakako i danas zanimljiv podvig. Na biciklu pronaći Lovču. Hm, dobra ideja za neki bike trek.

Iako me Una zavlačila, naime u ovo doba godine bolje se vidi kroz drveće i žbunje, kroz nešto vremena sam bio u Dvoru. U kojem se još jasno vide ratna stradanja. Prošao sam prvih 25 kilometara i idem prema graničnom prijelazu Matijevići. Već je podne odavno prošlo, a sunce i toplina zaista čine ugodu vožnje na biciklu. Sreo sam samo svadbenu kolonu, i na granici još jednu koja je došla s mladom čak i iz Njemačke. Brzo sam ušao u Bosnu, iako su mladenci stvorili malu gužvu. Živahni Novi Grad gdje svi nešto rade ili žure čak subotom. Vidi se dosta trgovina, pa priča da je preko granice jeftinije očito stoji. Posebno za lijekove, pa i druge kućne potrepštine. Benzin je jeftiniji dvije kune što nije malo. Čujem da se može i četvoro ljudi lijepo najesti za stotinjak kuna.

Meni je pažnju privukla ponovno Una koja se ovdje dobro raširila. Nekoliko zanimljivih objekata uz rijeku koji služe u rekreativne svrhe. Rafting i općenito tak kontakt s Unom bolje je raširen s bosanske strane granice. Na Uni je i nekoliko kafića i restorana koji očito ljeti dobro rade na terasama nad vodom. Ovdje se ulijeva u Unu i Sana ništa manja ni snažna. Kupio sam si za desetak kuna dvije banane i limenku već zaboravljenje Pepsi i krenuo desnom obalom. Treba prijeći do mraka do Kostajnice kako se grad zove na bosanskoj strani koji tridesetak kilometara. Dobra i široka prometnica omogućila mi je da se brže sa svojim Tougroadom povezem. Malo i pun energije danas viđenog i okrepom. A možda me i mame ćevapi na kraju današnjeg puta, bosanski naravno. S prvim mrakom već sam bio na Uni i na granici. Uz dobrodošlicu na prijelazu Hrvatska Kostajnica požurio sam na zadnji večernji vlak za Zagreb.