Već neko vrijeme planirao sam proći dionicu dugu devet kilometara od sela Blaževci i Štefanci do Goršeta. Ruta je posebna jer ide stalno uzvodno uz rijeku Kupu. Lagana je, gotovo ravna. Ima možda samo jedan uspon dug desetak metara. Staza je idealna, zapravo savršena za obiteljski bike izlet s djecom. Ali ništa manje atraktivan nije ni za ostale bicikliste. Pogotovo za one koji vole istraživanja, puno lijepe prirode i Kupu s puno slapova koja je ovdje raskošna kao nigdje. Mala cesta koja se provlači između stijena i Kupe je asfaltirana. Nije prometna, tj. automobila uopće nema.

U zadnjem selu Goršeti živi samo gospođa Branka, kod koje ćete završiti možda na kavi, poput mene. Uz malo sreće, društvo će biti malo veće jer ondje povremeno ima znatno više stanovnika, a koji vikendom dolaze do svojih imanja, ali drugim putem - čamcem iz Slovenije preko Kupe. Nekad je ovdje bila škola te pilana, a crkva, groblje, desetak kuća i kameni mlin daju naslutiti da je bilo vrlo živahno. Goršeti su imali i šnajdera i stolara. Danas su bivši stanovnici razasuti, kako sami kažu, od Izole u Sloveniji do Karlovca.

U Goršetima je i velik slap koji se može prehodati preko kamenja. Tu je i nekoliko kuća uređenih za iznajmljivanje. U drvenom stilu su pravi lijek za planinski odmor. Iako su Goršeti na nadmorskoj visini od 200 metara, neosporno se nalaze u gorskoj Hrvatskoj. Zbog ugodne klime koja struji preko Risnjaka od mora riječnim tokom često stiže topao zrak pa sve uspijeva, posebno krumpir, a od voćki odlične su šljive i kruške. Na putu do Goršeta nekoliko je pješčanih sprudova. Jedan od njih, otprilike na sredini rute, izgleda kao morska plaža. Dug je stotinjak metara, a ovdje je Kupa idealno mjesto i za ljetni odmor. Zna tu biti i jako vruće, a temperatura Kupe je u kolovozu nerijetko i 25 stupnjeva Celzija. Osim biciklizma, popularni su kanuing i rafting niz rijeku. Hlada ima jako puno jer zapravo je sve šumski kraj. Ipak smo u Gorskom kotaru. Tek je pokoji proplanak uz naselja.

Dalje od Goršeta nema ceste, već postoji staza koju nisam istražio. No po njoj se može do sela Donje i Gornje Drage, udaljenih još četiri kilometra. Nakon tih sela se pak može uspeti do Brod Moravica. No ovaj put vratio sam se na polazište u Blaževce. Sveukupno biciklom do Goršeta i natrag 18 kilometara. Za povratak mi je trebalo pola sata jer sam žurio. Imam još planova danas. Do Goršeta sam pak putovao skoro četiri sata, što dovoljno govori o ljepotama i svemu što će vas zanimati; od bilja, krajobraza i poučnih punktova pa do lijepih plaža i skrivenih čari Kupe. Uz razgledavanje Goršeta, ovo je definitivno sjajan dan na biciklu i svježem zraku. Daleko od svih, što se u ovo vrijeme pandemije posebno cijeni.

Vratio sam se preko Lukovdola na staru riječku cestu autom i krenuo prema Vrbovskom i Brod Moravicama. Idilično mjesto s kulom koja je nekada služila za davanje upozorenja za nailazak Turaka. Ondje sam ostavio auto te požurio bajkom prema Kavranovoj stijeni. Da dolinu Kupe i mjesto na kojem sam bio prije pogledam uz posve drugačije vizure. Ova ruta svakako je za spremnije bicikliste. Iako nije duga, u jednom smjeru približno oko deset kilometara, ima visinsku razliku od oko tristo metara.

Do sela Šimatovo potrebno je oko sat vremena. Tu se treba malo raspitati za put Kavranca, kako se vidikovac još zove. Dobro je označen, no ima puno šumskih puteljaka i na kraju treba pronaći livadu preko koje se stiže do Kavranove stijene. Stijena je na zapadnoj strani, tako da sunce obasjava liticu i do predvečerja. Uvijek treba voditi brigu o pravovremenom povratku. Kada sam se vraćao, sreo sam puno hodača, a i stanovnika kroz sela koja se prolazi do Brod Moravica. Signala ima, a zbog poznavanja terena, ali i dojmova s izleta, osjećao sam se super.

Iako je dan išao kraju, guste goranske šume stvarale su mi suton i prije nego što je stvarno bilo mračno. Obično se stvori tada neka dodatna snaga, pa sam savladao rutu brže nego sam očekivao. Dolaskom u brojna sela oko Brod Moravica, osjet ugode i izvrsnog izleta bio je potpun.

Nakon što sam u trenu spremio bicikl u naoko sićušni Renault Clio ni sam nisam vjerovao da dva bicikla mogu stati u taj automobil. Čak i kada se spuste stražnje klupe, dva putnika mogu se komotno smjestiti. No ako se u njemu vozi obitelj, bicikle ćete morati staviti na krov ili ih unajmiti na destinaciji. To je automobil koji će iznenaditi sve vozače. Napravljen je tako da možete svuda s njime, brz je i okretan, ali i fleksibilno posložen. Pomoć pri vožnji je kao u nekoj jurilici, a tu je i benzinski motor od 130 KS koji postiže stotku za manje od deset sekundi.

No osim lijepih tehničkih karakteristika, odlično se vlada na svim podlogama. Ima sitnih detalja koji će vam se jako svidjeti, pogotovo ako zaboravite punjač za mobitel kao ja. Zato sam nastojao minimalno koristiti mobitel, no ipak sam se iznenadio kada sam vidio koliko sam malo baterije potrošio. Kako i ne bi kada se mobitel puni bežično. Veliki ekran u malom autu savršen je spoj. Na displeju je bezbroj informacija kojima se jednostavno upravlja. Kao i na tipkama na upravljaču. Konačno je netko složio jednostavno reguliranje brzine i rad na tempomatu. Ova automatik izvedba Clija također se pokazala kao idealan spoj za upravljanje vozilom. Plave boje, u spoju s goranskim vrletima, Clio se vjerojatno dopao i sam sebi. S pravom.