Veseli berači, zvuk traktora i ptica koje love slatke bobice grožđa, sve sam to doživio u samo nekoliko popodnevnih sati. Prešao sam oko 40 kilometara, osjetio i vidio prve vjesnike jeseni. U tjednu mobilnosti potiče se korištenje više oblika prijevoza. Koristio sam vlak, bicikl i skelu prilikom prelaska rijeke Save. Mobilni tjedan traje sve do 22. rujna, pa se mogu koristiti razne pogodnosti u javnom prijevozu. Tako se bicikl može prevesti besplatno vlakom, a djeca ne plaćaju ni običnu prijevoznu kartu. Vlakom i biciklom krenuo sam iz Zagreba i prevezao se do stajališta Desinec, pokraj Jastrebarskog. Dalje sam nastavio biciklom, prvo ravničarskim krajem, zatim brdskim dijelom koji je samo za mtb bicikle.

Putova za uspon na Plešivicu ima puno, tako da ako želite laganiji uspon, treba se držati asfalta. Iz sela Mladina krenuo sam prema Plešivici kako bih dohvatio jedan od prijevoja i spustio se u Samobor. Pravi je doživljaj bio provlačiti se vinskim cesticama uz same vinograde. Tu su se i moćni traktori lijeno i jedva vukli, doduše s hrpama grožđa u prikolici. Električni bicikl full suspension tu je bio pak kao na modnoj pisti. To je ipak njegov teren.

Nakon uspona na Plešivicu skrenuo sam lijevo za Vranov Dol. Vrijeme je bilo i za pauzu, pa sam je iskoristio kod obližnjeg bike odmorišta. Malo slatkog grožđa i jabuka, bilo je to sasvim dovoljno za obnovu potrošenih kalorija. Ipak, iza mene je skoro 15 kilometara, a i visinske razlike oko petsto metara. Za prelazak preko gorja odlučio sam ići preko Balijinog brega kako bih se što više vozio makadamu. I to finom - oko četiri kilometra taman su bila za malo adrenalina uz uspon oko deset posto.

Vrlo brzo naišao sam za planinarski odvojak za Japetić i vrh Plešivice. Nastavljam ravno, a iznenadila me gusta šumska cesta prepuna hlada. S obzirom na to da u popodnevnim satima još zna biti vrlo vruće, dobro je došlo. Sakrio sam se uz zadnju kuću sa strane Plešivice, gdje je mali proplanak i vidik na prekrasan krajolik. Brzo nastavljam dalje jer me još čeka nešto uspona i po makadamu i asfaltu. Taman sam uspio nekako napraviti balans da ne budem doslovno mokar. Malo sam koristio i jače dodanu snagu na e-biku i na prijevoju se malo osušio na suncu.

Slijedi skoro desetak možda i više kilometara konstantnog spuštanja. Kada ideš dolje, uvijek se pitaš - kako bih se tu popeo, dugo bi to trajalo, pogotovo na običnom bajku, no na kraju se uvijek sve može. Ipak, samoborska strana čini mi se strmijom. Prolazim Mali Lipovec i Smerovišće i brzo grabim prema Samoboru. Nikada nisam imao vremena proći istočniji dio Samobora po super šetnicama uz rijeku Gradnu. Tako se može doći sve do hotela Lavica i ući praktički u centar grada, koji je uvijek fora, jer mali trg, prepun lijepih terasa, naprosto mami. Uz kremšnitu i kavu vrijeme prođe samo tako.

Čeka me još šest kilometara do sela Medsave i tamošnje skele. Idem prema Zaprešiću kako bih bike izlet učinio zanimljivijim i mobilnijim. Skela za prijelaz preko Save košta za mene i bicikl pet kuna. Malo sam čekao jer je taman dupkom puna otišla preko. Puno je poljoprivrednika i auta koji koriste ovaj prijelaz za kraći put između ova dva grada, a bome i biciklista koji tako više mogu voziti po cestama na kojima nema puno prometa.

Nakon još četiri kilometra dolazim do željezničke postaje, odakle vozi vlak za Zagreb svakih pola sata radnim danim te vikendom svakih sat vremena. Uz dosta dug odmor u Samoboru, na bike putu sam bio skoro pet sati. Super rekreativno popodne, a gdje nisam sve bio: brao šafrane, grickao jabuke, bilo mi je i vruće i friško, malo teško, ali i ugodno. Bilo je vremena i za pedaliranje i urbane mobilnosti s dodatkom planinske prirode i friškog zraka.