Novo bike putovanje započeo sam na ušću Mrežnice i Tounjčice, jednom od najljepših mjesta u divljoj Hrvatskoj. Vodopadi Tounjčice koji doslovno ulijeću u Mrežnicu bili su snažan motivator za početak odličnog izleta na biciklu. Nakon fotkanja odvajam se od ovog čarobnog mjesta i po desnoj obali Mrežnice idem prema selu istog imena te dalje asfaltnim putem prema Svojićima. Nije brdovito, ali niti ravno, taman.

Stalno se izmjenjuju šume i livade. Red hlada i sunca, to je sasvim u redu. Još na biciklu uvijek malo puše. Kako god, desetak kilometara prave uživancije u netaknutoj prirodi. Jedino se čuje zujanje pčela i ostalih letećih insektića. Ima ih puno više ove godine, vidi se, a bome i čuje. Treba se i paziti da te nešto ne upikne. U vožnji teže, mada se i to može desiti, ali zato treba dobro osmotriti mjesto koje ste odabrali za odmor.

Nakon petnaestak kilometara skrenuo sam lijevo za Mateško Selo, onda dalje prema Keićima. Malo vožnje po cesti koja ide prema mostu na Mrežnici i Generalskom Stolu. Potom me put vodi opet u suroviji kraj kako bih ostao u području desno od toka Mrežnice koja se odavde može tek vidjeti ako se zavučete u neke od brojnih cestica što vode do njenih skrivenih kutaka i kanjona.

Idem sada makadamom koji malo umara i definitivno sam došao na malo zahtjevniji teren. Put je dobar, ljudi malo, no ima poljoprivrednika koji rade na poljima ili obilaze šumske posjede. Tu je puno hladovine, stvarno se fora voziti, no put je malo težak. Kao da mi i više odgovara kada se vozim kroz naseljeniji kraj. Jedva sam dočekao Bukovlje. Doduše, samo je toranj crkve provirio iza ovog beskraja, već sam se poveselio. Vani sam - ali još sam se navozio, ho-ho, gledam na pametni sat, prošao sam 'samo' dvadeset kilometara.

Neki put i ti kilometri ništa ne znače. Meni je već sada ovo bio lijep ljetni izlet. Poželi čovjek negdje se zavući, parkirati bajk i uživati u delicijama, kupanju ili kanuiranju. Kad je već Mrežnica tu. Pedalirati više mogu i neki drugi put. Mislio sam sve do Belavića, no kako se kod Bukovlja, gdje se radi novi most preko Mrežnice, po starom ipak može prijeći pješke, odlučio sam se tamo prebaciti na drugu obalu. Još malo vožnje po staroj Karolini, kuda rijetko tko putuje prema Senju ili Dugoj Resi. Mrežnica mi je sada kao na dlanu i stalno ju vidim.

Svaki njen pokret, zavoj ili slap. Samo ne kada se zavuče u neki kanjon. No zato ju čekam na prvom zavoju. Nabrao sam jedva tridesetak kilometara, ma i previše. Treba se nagraditi, neki put bar za volju, ali i smisliti kraj rute koji nisam mogao bolje sanjati.

Završiti u dnevnom boravku Mrežničke kuće u Donjem Zvečaju - to je kao zlatna medalja, dobro za hedonizam s bicikla. Dani su još dugi, tako da se u tri popodne činilo kao da je usred dana. Čak mi se po ovoj vrućini i ništa nije jelo, dok mi domaćin Dalibor Vukmanić nije ponudio čips od šarana. Pa to može, glasno pomislih. Jesam li bolji gastro užitak mogao poželjeti?

'To smo smislili za vrijeme lockdowna', kaže mi Vukmanić. I zapravo stalno, svaki vikend, ima nešto novo u ponudi. Tako je i nastao dnevni boravak za koji se pročulo, tako da ovdje dolaze i oni iz Zagreba i Karlovca, ali i prvi susjedi. Kako biti na Mrežnici i ne zaviriti u dnevni boravak na otvorenom?

Mislio sam što ću ovdje raditi osim da se okupam. A ispalo je da se nisam odvajao od stola i paleta. 'A ne bute probali pohani sladoled?' opet me zaskočio gastro chef s Mrežnice. Da vam opisujem, i sada još osjećam onaj slasni okus i miris šarana koji mi se samo tako ubacio u jelovnik. Pa onda sladoled, i to još pohan. Kako dobra fora. Bilo je posve svejedno kakav je i od čega.

Tako vruć i hladan, sladoled i ja. Sada sam bio sam spreman za kanuiranje, bar simbolično. Mrežnica je topla i ovdje posebno mirna. Ako imate priliku, ovo je idealno mjesto za kraj ljeta. Za izlet biciklom, autom ili vlakom, kako god navratite ovdje, uživat će svi od klinaca do odraslih. Oni željni izležavanja ili samo nekog dobrog pića ili čipsa u dnevnom boravku, dobrog kupanca ili plovidbe čamcem. A za bicikl će se uvijek naći ruta uz Mrežnicu.