S obzirom na to da se u srcu sezone, pogotovo vikendom, samo od Zagreba do Karlovca vrlo dugo vozi autocestom A1, izbor je pao na bike putovanje do mora vlakom. Nagibni vlakovi brže stignu do Splita, no ne prevoze bicikle. Morao bih ići noćnim vlakom, ali ljepše mi je, ako mogu, putovati danju. Osmosatna vožnja s novim prijevoznikom, češkim RegioJetom više se nije činila tako predugom i nestvarnom. Malo sam morao ranije ustati, ali eto me u pet ujutro na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Drugi peron, drugi kolosijek i malo prije šest sati dolazi žuti vlak, kako ga od milja već zovu. S plavom lokomotivom našeg HŽPP-a i s tom žutom modernom kompozicijom RegioJeta.

Kasni skoro sat vremena, ali ovom agencijskom vlaku ostavljeno je dovoljno lufta u voznom redu, pa smo u Split stigli točno u sekundu. Naime dio kompozicije se odvaja i ide prema Rijeci, a u Ogulinu i Gračacu dulje se stoji jer silaze putnici koji nastavljaju autobusima do svojih odredišta na srednjem Jadranu. Zanimljivo, RegioJet ima organiziran i svoj prijevoz autobusom od Splita sve do Dubrovnika te čak do Budve u Crnoj Gori. No većina putnika ide do najbližih otočnih destinacija i na Makarsku rivijeru.

U Zagrebu je najbolje stati oko sredine kompozicije, jer prvih sedam vagona ide za Rijeku, a bike vagon i ostatak kompozicije za Split. Malo sam ostao zbunjen kada sam došao do bike vagona, bio je drugačiji od ostalih, pa sam zastao kod vrata koja su velika kao pola vagona. No ipak dodirnuh tipku, i eto, vrata su se lijepo otvorila, a taman proviruje nasmiješena stjuardesa koja je uhvatila bike u ruke a da se nisam ni snašao.

'Dobar den, dobro nam došli, imamo vašu rezervaciju. Ovdje ćete parkirati bicikl, a ja ću vas odvesti do vašeg mjesta, i doručak samo što nije, hoćete li kavu?' Malo u šoku odgovaram s da. 'Hoćete li', pita me dalje stjuardesa, dok jurimo kroz vagon koji više sliči na prostor u avionu, a ne u vlaku, 's toplim ili hladnim mlijekom, evo i soka.' Zastali smo kod jednog odjeljka koji služi posadi. Kroz prozor dobro vidim zgradu pošte u Branimirovoj i Petrinjsku ulicu u Zagrebu. Dobro je, ipak nisam zadrijemao na peronu pa sanjam. Konačno sam doživio ovakvu uslugu i u vlakovima koji voze po Hrvatskoj. Nadam se će i naši kondukteri koji su također u pratnji vlaka vidjeti to. Činjenica je da je to potpuno drugačiji koncept putovanja, prijevoza i usluge. Možda i oni prenesu svoje dojmove, poput mene.

Već smo se navozili, nisam se stigao ni okrenuti, prošetati do bike vagona, u kojem sam ugodno smjestio svog ljubimca na dva kotača. U bike vagon ukupno stane sedamnaest bicikala, no po potrebi može ih biti i više. Već smo u Ogulinu, idemo malo van, da odmaknemo maske s lica. Već treći put posada me pita jesam li se spojio na wi-fi i trebaju li mi slušalice. Najviše sam se bojao vrućine u Lici i Zagori jer kad upeče sunce, ne spašava ništa. Mogu reći da je i taj dio bio savršen. Klima je radila taman koliko treba. Pojedini vagoni imaju prozore, pa možete malo virnuti. Ono što češke vagone razlikuje od naših širi su hodnici, a sjedala su udobnija i mogu se pomicati kao u autu.

Do mene je obitelj koja ide iz Bratislave na Pag. Oto Hunek mi govori da silaze u Gračacu u Lici i dalje idu busom do Novalje, a on će električnim biciklom preko Velebita starom Majstorskom cestom do Maslenice, pa dalje za Pag. Tako su, eto, svi u obitelji sretni i zadovoljni. Turističke kreacije bike tura uvijek su fora. Moram priznati da me to iznenadilo, da će turisti biti tako snalažljivi i domišljati. Malo predaleko je od Praga ili Zagreba biciklom do mora, no Gračac se pokazao kao odlična polazna bike destinacija i odlična poludnevna tura do mora. I Novalje na Pagu i kampa Straško, u koji se uputila slovačka obitelj. Pozdravljam Ota koji mi kaže - moram biti na moru s djecom, pa idem odmah ovo iskoristiti, možda ću imati još koji ranojutarnji bike izlet, ali evo, i ovo mi je puno značilo za aktivan početak godišnjeg odmora.

Sa zvučnika stalno dolazi info ljupkog glasa, sada smo ovdje, pa ondje, evo, stižemo u Gračac, osjećate li miris mora? Englezi Boris i Sendra idu iz Praga na ljetovanje na Hvar, no nije bilo avionske linije. Ispočetka im se činilo puno biti u vlaku skoro 24 sata. Na kraju je sve brzo i ugodno prošlo. Dakako, tome pridonosi desetak stjuardesa i stjuarda koji prate vlak. Brižni mlađahni ljudi koji bolje znaju Hrvatsku nego mi. Za čas su objasnili zašto u Ogulinu već silaze s vlaka oni koji idu na Rab. Naime autobus koji ih vozi odande će najbrže stići do Senja i trajekta za Rab.

Posada doslovno leti po cijelom vlaku - čas su tu s kavom, pa vodom, pa kroasanom. Taman kad sam pomislio da je to sve, shvatio sam da je tek početak. Došli su pitati treba li što, voda je gratis, a boce su u hodniku na polici. Što ćete za ručak, vidim da svi naručuju piletinu u papirnatim lađicama koje služe kao tanjur. Meni je to bilo baš zgodno, pa sam uzeo i ja. Kada sam htio platiti, shvatih da imam dvjesto kuna. Pokazuju mi na displeju da mogu platiti s četiri valute. Kako želim, dvanaest kuna za ručak i pol. Šteta što nisam naručio dva, zato jesam kavu kada sam shvatio da košta pet kuna. One jutarnje kave za doručak ili dobrodošlicu se ne naplaćuju. Također, prijevoz bicikala se ne plaća.

Većina vagona ima svoje spremište za dječja kolica i sobu za presvlačenje beba. Neki vagoni i displej ekrane na sjedalu ispred putnika. Inače, hodnici u RegioJetu su širi. Koševi za smeće također su uredno postavljeni i otpad se razdvaja. WC-i su također veći nego u vagonima u Hrvatskoj, uz pristojan prostor za umivanje i kozmetiku koja je dostupna putnicima, poput svih vrsta maramica, sapuna i ostalih stvari koje dobro dođu na duljem putu. Vlak ima i svoju čistačicu koju sam sreo nekoliko puta. Uglavnom, u njemu se stalno događa nešto, pa nije dosadno. Pa da i gledaš samo kroz prozor dok vlak ide uz Plitvička jezera i iznad doline Gacke, pogledi su zaista impresivni. Meni je tako bilo super popričati s turistima, naučiti i čuti nešto. Kako su mi lijepo predstavili Prag i okolicu, poželio sam što prije otići ondje vlakom i biciklom.

'A kamo vi idete?' - 'Tko, ja?' tako sam se ufurao da sam i zaboravio na bicikl. 'A da, na Brač', shvativši da smo nadomak Splita - vrijeme mi je prebrzo prošlo, a ne presporo. Isplanirao sam iskoristiti put, jer mi se osam sati činilo kao vječnost, i svašta napraviti i napisati, nisam očekivao društveni život u vlaku do Splita, vesele i sretne putnike koji su zaljubljeni u naše more i Hrvatsku. I ne skidaju pogled s Kaštela i Splita. Kako su svi putnici gledali u to beskrajno plavetnilo, onda sam i ja. Pa sam i dolazak u Split doživio na drugačiji način. Vlak se doslovno uvukao tik do splitske Rive, što je odlično za putnike. Svi su jednostavno samo koraknuli do svog broda ili trajekta, odnosno mjesta na kojem putnike u transferu čekaju njihovi prijevoznici.

Kada se opet putuje RegioJetom, kada mi odgovara ova linija, pitam sam sebe. Na kraju sam i ruksak zaboravio od uzbuđenja. Izlazak iz vlaka s biciklom uvijek mi je stresan. Zapravo sam shvatio da su najvažnija ta široka i velika vrata, jer tada je sve lakše oko iskrcaja ili ukrcaja. Sva sreća da vlak stoji u Splitu dva sata, tako da sam se vratio još jednom do žute kompozicije, po ruksak. Bilo je fora kako su češki turisti pozdravljali sunarodnjake iz svojih auta trubljenjem kada bi čekajući na pružnom prijelazu ugledali vlak.

I kada smo ušli u zadnji tunel prije Splita, mislio sam - to je to. E nije, dolazi mail predsjednika uprave RegioJeta, zahvaljuje čovjek na povjerenju i želi u poruci ugodan odmor u Hrvatskoj… Vaš Radim Jančura. Uz naravno molbu da ocijenimo u kratkom upitniku putovanje i posadu… Tako se to radi, a naravno da sam i ja požurio ocijeniti prijevoz bicikla i predložiti pokoju stanicu zaustavljanja više da bi turisti mogli na put biciklom do mora. Mnogi su me već putem pitali zašto vlak ne stane bar na čas u Gospiću ili Perkoviću. I zaboravih napisati da ovoliko osmijeha, pa i kroz masku, dugo nisam vidio, tako da bismo ga mogli nazvati i vlak s osmijehom.