Veliko Trgovišće zapravo je malo, ali nekada je bilo vrlo važno trgovište. Uz to što se u njemu očito trgovalo, imalo je i najbliži cug za cijeli dio Zagorja do Sutle, pa je bilo vrlo prometno. Ondje je rođen i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čija je stogodišnjica rođenja nedavno obilježena. A posjetio sam i školu koju je pohađao, vrlo lijepo i funkcionalno uređenu. Sjedio sam u tom njegovom razredu, čija je replika klupe izrađena u spomen-sobi.

Krenuo sam potom dalje lokalnom cestom u pravcu Tuheljskih Toplica, a mogu je preporučiti jer vozila gotovo uopće nema. Dužilovec je prvo selo na koje sam naišao. Odlučio sam preko nadvožnjaka prijeći glavnu cestu koja ide od Zaboka prema Klanjcu. Uhvatila me kiša, tek toliko da me osvježi, naišao je tamni oblak kojih je sve više nakon sparnih dana. Zato u Zagorju uvijek dobro dođu toplice, a moderne Tuheljske Toplice upravo to pružaju. Tamošnji hotel je bike friendly, pa ima spremište za bicikle u garaži za aute. Ispred hotela su bicikli, obični i električni, koji se mogu unajmiti. Posebni bike paketi nude povoljan smještaj i besplatno korištenje bicikala.

Prijepodne sam proveo prkoseći vrućini i žezi, na biciklu uvijek malo puše, pa je malo svježije. Kako sam se držao ravnice, a zapravo se i selo zove Ravnice, sve se poklopilo. Malo sam išao i po makadamu i izbjegao glavnu prometnicu. Iznad mene bila je crkva u Velikoj Erpenji, a vinula se na strmini. Uz mirise i moje prve alergijske reakcije, lagano sam išao kroz Vilance i već spomenute toplice, a čekao me Ivica Premrl, poznati zagorski biciklist, planinar i vodič. Dalje ćemo zajedno, prema Vižovlju, i bogme uz dobar breg, doduše u hladovini, stigli smo u Požarkovec.

Posjećujemo niz starih imanja, a vrlo su fora i lijepo izgledaju. Na svakom koraku mogu se vidjeti kuće s alatom kojim se nekada radilo, sada kao ukras ili još neki put i posluže vlasniku. Bili smo na još jednom vrhu u Strmcu, u kojem je crkva, a svako malo susrećemo bar u zapisima koje vidimo ili čak figurama - Galjufe. Bili su niže plemstvo ti Galjufi i ostavili su trag prije svega jer su u vlasništvu do raspada plemstva imali slatke kurije, manje posjede i kuće, danas zaštićene spomenike.

Spuštamo se ponovno u dolinu, već sam na to navikao - gore, pa dolje... ali to je Zagorje. Ovo su cestice kojima prolaze samo domaći stanovnici traktorom, a rijetko prođe neki auto. Ovo je baš za bezbrižnu vožnju biciklom. Već je to lijepa tura od mog polaska - trideset kilometara, od Tuheljskih Toplica desetak. Dubrovčan je iduće naselje, napravili smo dobar krug i ponovno prolazim kroz područje kojim sam dolazio. Ali sada idemo na Veliku Erpenju, ali s druge strane, kako bismo lakše prišli i da bi uspon bio manji, makar je zadnjih nekoliko stotina metara zahtjevno.

Gore je i spomenik 'Hrvatskoj majci'. U čast Antunu Mihanoviću podignut je spomenik njegovoj majci Justini pored crkve Sveta tri kralja. Ondje se posebno obilježava i Majčin dan. Odmaramo se, ima puno hlada, klupa i uređenog prostora, zatreba li - tu je i bike servisna stanica.

Ovo što slijedi teško je opisati. Vozili smo još petnaestak kilometara i bio je pravi užitak biti u Zagorju, a osjećati se daleko od svega. To je u Zagorju, koje je naseljeno, teško, ali evo, moguće je. Nailazili smo povremeno na kuće i zaseoke, no put prema Maloj Erpenji i natrag do Tuheljskih Toplica podsjećao me na neku preriju u domaćem izdanju - nizovi polja, brežuljaka, toliko skladni kao da su komponirani ili izmišljeni. Slike i vizure zapravo su bile kao nacrtane. Proljeće je, sve je živnulo, a opet, tolika rapsodija s bicikla bila je neočekivana. Stignete li, svakako zavirite u ovaj kraj i biser Zagorja.