Vozeći se od Zaboka prema Krapini, nisam ni slutio da će moja vožnja završiti na 'zagorskom sljemenu' - Strahinjčici, kako još od milja zovu najljepšu ovdašnju planinu koja se nadvila nad Krapinu. Nekad ne treba puno planirati, treba se samo otputiti već ovog vikenda prema Zagorju. Iako sam pola prijepodneva potrošio na druženje sa šafranima koji su preplavili livade kod sela Velika Ves, dovukao sam oko podneva do zagorske prijestolnice. Uz kavu u gradskoj kavani, koja to baš i jest, u stilu starog, a sa štihom današnjice.

Parkirao sam bicikl kod spomenika Ljudevitu Gaju, guštao i još malo vrludao parkom po lijepim šetnicama uz rijeku Krapinu. Put me odveo prema selu Dolići, a tako i izgleda područje u dolini koja se polako sužuje prema Đurmancu. Stišću ih strmi bregi s obje strane. Kamo god pogledaš, moraš dobro dignuti glavu da bi vidio nebo. Trški Vrh sa strane izgleda kao da su padine zaposjele ljepote skladno posloženih kuća i vikendica. Uz vinograde su brojna i simpatična imanja, milo ti je samo kad ih gledaš.

Ujutro mi je bilo friško, sada, poslije podneva, već mi je vruće, pa ti udovolji. Ali eto, na biciklu uvijek malo puše, pa sad već paše to da mi huči sjeverac. S bicikla zbog sporijeg kretanja bolje vidiš i doživiš kraj, a možeš stati kada želiš. Osim toga, uvijek bolje vidiš.

Netom prije Đurmanca stao sam kod izvora, koji mi je dobro došao za gutljaj, dva vode i da nadopunim bidon. Uz cestu je s lijeve strane, vidljiv je i uređen, nećete ga promašiti. Za sada je cijela dionica bila po ravnom terenu i asfaltnoj podlozi, po uglavnom malim mjesnim cestama, osim na dijelu od Krapine do Đurmanca, no na ovoj širokoj i naizgled 'opasnijoj' prometnici nema puno vozila, tako se smatra optimalnom za cikloturistički promet. Nakon razgledavanja mjesne crkve krenuo sam prema Hromecu i slovenskoj granici. No što iz znatiželje, što iz želje da se malo vozim kroz šumu, usput me kopkalo što se krije iza cesta koje strmo vode na brežuljke.

Tako sam zavirio u Podbrežnicu, selo koje izgleda kao alpsko. Bogme je visoko, upregnuo sam bike da vidim i što on može na 18 posto uzbrdice. Mogu i ja malo iskoristiti dodanu snagu e-bicikla, koja motivira biciklista i budi mu avanturistički duh. Ali i omogućuje poglede na sve strane svijeta, što svi vole i iz orijentacijskih razloga. Dok gledam uokolo, oko mene bruji traktor koji stenje sve više i više, vozi se ogrjev iz šume. U dvorištu na drugoj strani beru se jabuke i dunje, koje nisam dugo probao, pa s veseljem prihvaćam poziv da ih kušam. Mogu ostati i na pekmezu, kaže mi mještanka Ana, ali onda ili moram pričekati popodne, kada bude gotov, ili ponovno navratiti. Ipak, pekmez s bicikla kušat će neki drugi put.

Malo me prosvijetlila ta Podbrežnica, kako i ne bi zbog pogleda koji pucaju na još uvijek zeleno Zagorje, koje kao da ne želi dati jeseni da priđe. I onda mi je sinulo, kako se prije nisam sjetio, pa mogao sam otići na Strahinjčicu. Nikada nisam bio gore biciklom, samo kao planinar. Sada mi je to potpuno na drugoj strani, a popodne je već počelo, dani su sve kraći, no vremena ima. Samo treba odluka, jer imam već skoro tridesetak kilometra iza sebe. Baterija mi pristojno izgleda, tj. pokazivač koliko je puna, jedna lampica mi se ugasila, a da nisam malo iskoristio e-bike kod Podbrežnice, ne bih ni to potrošio. Kod električnih bicikala malo je problem ako se baterija isprazni, onda je vrlo teško dalje voziti. Iako je korištenje električnog pogona minimalno, uvijek treba biti bar malo struje u bateriji.

Kako sam odlučio da ću se sjuriti natrag u Đurmanec i kod obližnje Žutnice - pravac prema Strahinjčici. Procjenjujem onako brzinski da ću imati više nego dovoljno snage i da će električni bicikl obaviti svoje. Natrag neće biti problem jer će gotovo cijeli put biti nizbrdo, ali opet volim da je dovoljno energije kod vozača i da lampice baterije veselo svijetle.

Malo je bio dosadan put od Žutnice prema Gornjem Jesenju i dalje prema Ivancu. No nakon pet kilometara skreće se desno uz vidljivu signalizaciju. Asfaltni put je sve dok se ne prođe kamenolom. Bar znam da sam na dobrom putu, a kamenolom je stvarno ogroman i dobar putokaz. Tu je ujedno opet strm, ali kratak uspon. Slijedi oko četiri kilometra 'normalnog' uspona po makadamu, a jedno vrijeme pružaju se i pogledi prema sjeveru i istoku te Varaždinskoj županiji. Nakon toga ulazi se u šumu, koja mi je i odgovarala, tako da ne budem izložen suncu. Vruće mi je ionako od penjanja, a bez obzira na e-bike, vozač svoje mora odraditi. Nema vrha bez muke i znoja, bar malo. Srećem berače vrganja, vidim da imaju uspjeha, moja vožnja po makadamu ide polako, ali uvijek je teže voziti na lošijoj podlozi, poput ove. Opet, idealna je za mtb bicikle, malo šire gume i dok se uspinjem leđima Strahinjčice, razmišljam o tome kako će se biti lijepo voziti natrag. Biciklisti se često penju da bi se mogli spuštati i uživati u vožnji, nešto poput skijaša.

Nisam očekivao da će se ovo pretvoriti u tako dobro putovanje. Takve vidike nisam očekivao kada sam izašao na prednju zapadnu stranu Strahinjčice - otvorile su se nezaboravne vizure. To se ne može vidjeti ni s planinarske staze koja skoro stalno ide kroz šumu. Pohorje, čitava regija oko Sutle, kao da je tik preda mnom. Autocesta prema Macelju izgleda kao igračka za aute, a mostovi, tuneli i vijadukti su poput nestvarnih građevina. I zagorski cug izgleda kao s neke makete gmižući prema Sloveniji i postaji Rogatec. Cesta je pri samom vrhu sređivana, ima tu nezgodnih uspona pri kraju, ali se može proći.

Koliko mi je trebalo da se uspnem na 612 metara visine - oko sat i nešto, uz dva manja odmora i puno fotografiranja pri samom vrhu. Do planinarskog doma stigao sam kroz mali proplanak, a inače je otvoren samo nedjeljom. Tako da ako odlučite ići neki drugi dan, treba ponijeti sve sa sobom. Osim uobičajene tekućine, nešto suhog voća, možda i neki sendvič. Slijedi kratki, ali zasluženi odmor. Treba se za dana vratiti, natrag će ići brže, ali treba paziti pri spuštanju, posebno od vrha prvih kilometar-dva, potom slijedi manje ili više standardna vožnja po makadamu koju znaju planinski biciklisti.

Nakon spusta do prometnice koja vodi natrag prema Žutnici i Krapini ipak sam navratio na piće u jedan od usputnih kafića, a potom za Krapinu, poprečnom cestom uz prugu, kada treba skrenuti lijevo prije same štreke. I cesta vodi prema Podgori i centru Krapine, po kojoj ide samo lokalni promet. Prijeđenih pedesetak kilometara, malo i više, a baterija se dobro držala. Ostalo je skoro pola, znači u pravu su oni koji kažu da se električnim biciklom može prijeći sto kilometra, čak i uz brdsku vožnju.

Ovo područje nudi razne kreacije i izlete, tako da oko Krapine postoji zaista puno mjesta na koja se može otići pedalirati. Mogu obuhvaćati brdski dio, a i ne moraju. U listopadu, mjesecu turizma, možete uhvatiti i neku povlasticu na putovanju, pa i biciklom. Tu je i kartica Zagorje Card za one koji dulje borave u Zagorju. Nekoliko je i fora evenata u listopadu, a ističu se Dani jabuka u Desiniću i popularno Gljivarenje u Stubakima. Odlične poveznice mogu biti muzeji kao što je to onaj krapinskih neandertalaca, ali i mnoga izletišta i restorani te drugi objekti koji pružaju smještaj, poput kuća za odmor kojih je baš u Zagorju sve više. Više informacija, ideja i prijedloga za izlete može se pronaći na web stranici Visit Zagorje, a biciklisti imaju i svoju stranicu s bike rutama Zagorje Bike.