Štrbački dragulj ispružio se uz kanjon Une, a stisnula se ondje još Unska pruga, kojom su mnogi nekada putovali prema Splitu. Mnogi pamte da ih je ljeti kroz prozor vlaka ondje i pošpricala hladna Una, a kad bi se pokvarila lokomotiva, okrepu i kolače putnicima donosila su djeca iz sela Donji Štrbci i Kestenovac. Onuda je tportalov bloger prošao spuštajući se po tek asfaltiranoj cesti koja ulijeva nadu da će u to područje zakoračiti i turisti te doći sve do Štrbačkog buka.

Avantura na koju sam se spremao dulje vrijeme mogla je početi. Sjeo sam u auto, stavio bicikl na krov i pravac Donji Lapac, koji sam odabrao za točku odakle ću dalje biciklom. Iz Zagreba preko Karlovca, pa dalje cestom D1 preko Plitvica, a malo poslije Korenice skreće se lijevo za Donji Lapac. Uz Ličku Plješivicu ponizno, pa kroz ogromnu dolinu, od Ličke magistrale djeluje kao da ima sat vremena vožnje. Donji Lapac je relativno veliko naselje, ali ja nisam sreo nikoga. Najteže se bilo parkirati, pogotovo kad dođeš iz metropole.

Bicikl i oprema relativno brzo su spremni, vrijeme taman, ni prehladno ni pretoplo, pa je potraga za Štrbačkim bukom mogla početi. Ipak nisam mislio da idem ondje gdje nema ničega, osim te Une. Ili ipak ima, pokazalo se vrlo brzo kada sam sreo policijsku patrolu. Na dubrovačkom, tj. gosparskom naglasku nevoljko su mi rekli da su se izgubili pa ako im mogu reći gdje je cesta Lapac - Bihać. Kako sam s nje netom skrenuo desno prema Kestenovcu, nisam im rekao da sam se i ja izgubio, a na spomen slapa samo su mi rekli da je tu negdje.

Inače, od Donjeg Lapca, mjesta u koje sam skrenuo putujući prema buku, ima oko sat vremena bajkom ili oko 20 kilometara lagane, ali brdske vožnje. Cesta je pogodna za nju, zapravo velika prometnica, kao autocesta, ali samo za mene. Biciklistički je bilo super, više me brinulo hoću li doći do svog cilja. Naći tu našu Unu i njenu tirkiznu ljepotu koja me čeka. Poslije će se pokazati da sam bio nestrpljiv i skrenuo bar pet kilometara prerano s ceste za Bihać. Tamo je i čak i tabla - desno Štrbački buk. A na mojoj trasi zbunjivalo me šipražje, naselje kojeg nema, tj. nestalo je, s kućama u kojima nitko ne živi. Ostao sam i bez signala pa ulovio mrežu susjedne BiH. Nekako sam shvatio da je to relativno blizu. Ne da mi se ulaziti u zaseoke, ionako sam u labirintu, a i onda konstatiram da tamo nema nikoga.

Nisam umoran, već ide trideseti kilometar, baš je lijepo sunce, a od slapa ni 's'. Kako to uvijek biva, bar je tako na biciklu, uvijek se nešto dogodi. Tako mi se učinilo da ispred jedne kuće netko sjedi. To je baka Anđelka, shvatila je ona da dolazim u dobroj vjeri. Pitam za Štrbački buk. 'A vi biste na slap, tu je još malo, pa u Donjim Štrbcima desno imate četiri kilometra do Une', kaže mi gospođa Anđelka. 'A jeste vi za jednu rakiju', pita me. Ne da jesam - nego jesam. Sve sam čuo od rata naovamo, i onog prije i još onog prije. Jako mi se u biti razveselila jer nitko nije bio ondje tjedan dana. Dolaze joj iz udruge iz Lapca i donesu što sve treba, kaže Anđelka, kojoj ostavljam donaciju i ja, kupujem bocu rakije i krećem jer se moram požuriti.

Projurio sam doslovno kroz obližnje Štrbce uz spust kroz šumu i manje serpentine. Ni ja nisam vjerovao kada sam za desetak minuta vidio prvo Unsku prugu, pa kada sam prošao kroz podvožnjak ugledao i tu Unu. Kroz uređenu šetnicu i oluk, sto metara niže došao sam do nevjerojatnog Štrbačkog buka. Odande su po meni pogledi još ljepši i potencijali za posjećivanje još veći nego sa strane BiH. Na Uni su i brojni vidikovci koji se mogu obići, poput jednog fora naziva 'Unska pogledala', ali njega i ostale grebene nad Unom ostavit ćemo za obilazak neki drugi put. Ovo je zaista destinacija i pol i vjerojatno će doći bolji dani našeg buka i Une.

Ima dosta planova u Ličko-senjskoj županiji za taj kraj, a jedan od prvih znakova je nova asfaltna i proširena cesta do Štrbačkog buka, duga četiri kilometra. Hrabriji se mogu prošetati i prugom, njome vlakovi ne voze, no mnogima je nelagodno ići po tračnicama do još atraktivnijih pogleda i vizura. Tamo je i nekoliko tunela, negdašnje stajalište Kestenovac i kolodvor Štrbački buk. Una i to mjesto su me oduševili - konačno sam stigao na Štrbački buk u Hrvatsku. I to biciklom nakon 35 kilometara lagane i ugodne vožnje, ako zanemarimo brigu, nelagodu, pa i povremenu dezorijentiranost.

Naime, uz svu tehnologiju, kraj je de facto zapušten i za čas ne možete odrediti kamo dalje. Brojne su cestice, od kojih ne razlikujete koje su glavne, a koje sporedne, ili zapravo ne vode nikamo. Jedino je jasno da je ondje nekada živjelo jako puno ljudi. Pri povratku, nakon ne teškog uspona u Donje Štrbce, zapravo mi nije ni bilo teško jer me očito nadahnula snaga Une. U kratkom predahu u selu pronalazim prve mještane ili one nove. Gospodin iz Novog Sada kaže da su mu ondje živjeli roditelji i da misli da će u skorije vrijeme u taj kraj doći turizam. I sam se na to sprema i uređuje kuću, kao i susjed do njega iz Splita, a on je s tom namjerom i kupio imanje. Dalje sam išao putem kojim nisam prošao te ipak sreo nekoliko traktora i ljude koji žive od poljoprivrede. Njime sam stigao do glavne i velike ceste te skrenuo lijevo natrag za Donji Lapac.