Konačno sam mogao prijeći granicu sto puta i voziti kako mi je došlo. Malo i iz inata, a neki put me privukla destinacija ili sam naprosto izbjegao neko brdo i prošao dolinom koja pripada Hrvatskoj. Na kraju više nisam ni znao u kojoj sam državi. Na kavi sam se borio s eurima, jedino sam u Sloveniji plaćao većim apoenima kako bih se domogao kovanica kojih mi je ponestalo. A i da vidim slovenske kovanice, ali dobio sam nizozemske.

Šengenskom prostoru najviše se vesele turistički djelatnici jer su znali da turisti vole vrludati, pogotovo oni na dva kotača. Tako sam i ja krenuo iz Zagorskih Sela, u kojima me fascinirala uzvisina s crkvom, školom i općinom, ali i pogled koji puca prema Miljani, a vidi se sve do Rogaške Slatine i Pohorja. No začas sam bio u Sloveniji, u popularnom termalnom i turističkom mjestu Podčetrteku. Ispijam prvu kavu koji sam platio euro i četrdeset centi. Čak 40 centi jeftinije nego u Zagrebu, što nisam očekivao, jer slovenska turistička mjesta inače su skuplja. Ovuda se proteže i državna biciklistička staza broj 5 povezujući Podčetrtek i Rogašku Slatinu.

Slovenija je odavno počela graditi cikloturističku infrastrukturu odvojenu od ostalog prometa pa sam htio isprobati modernu bike autocestu nadomak Zagreba. Slovenija za gradnju takve infrastrukture povlači sredstva EU-a u omjeru od 85 posto, kao i kod ostalih megaprojekata, poput gradnje željezničkih pruga. Osim što se time potiče korištenje drugih prijevoznih sredstava, potiču se putovanje biciklom, kretanje, aktivan odmor i život. Jer ljudi se više vole voziti biciklom tamo gdje im je ljepše i sigurnije.

Do Rogaške Slatine kombinirao sam malo jednu, malo drugu obalu Sutle. Kako bih obišao brdoviti dio, malo sam se prošvercao kroz Sloveniju te se donedavno zatvorenim mostom kod Huma na Sutli vratio u Hrvatsku. Policiju nisam vidio nigdje, a ponajmanje na nekadašnjim graničnim prijelazima, gdje nema žive duše. Na hrvatskoj strani, u Zagorju, vrlo je lijepo, uopće uz Sutlu je sve fascinantno. Čak mi je pasalo malo hlada, jer već se nakupilo pedesetak kilometara vožnje. Sunce se nisko diže, a zagorska brda su naoko mala, ali opaka.

Prolazim pored oronulih visećih i običnih mostova preko Sutle, a koje bi obje države mogle obnoviti sada, kada to ima smisla. Dobro mi ide, već sam u Luki Poljanskoj, idem lagano naprijed. Treba biti oprezan u ovo doba godine jer već poslije tri popodne zahladi i sunce polako zalazi. U ovom dijelu Zagorje nema posebne bike staze, no nije ni potrebna. Jer je ostali promet gotovo nepostojeći, dapače baš je ugodno voziti po asfaltnoj cestici koja kao da pliva po dolini.

Ono što mi se još svidjelo vozeći se rutom 'Zagorje bike – ruta Sutla' to je da je vrlo dobro obilježena oznakama o udaljenosti do odredišta i prvog većeg sljedećeg naselja. Drvoredi uz cestu, šuma i lepi bregi ikonografija su samo takva. Do Miljane ima nekoliko uzbrdica i nizbrdica, ali to je taman za lagani trening. Još je nešto kilometara do mog polazišta, no skrenuo sam do Velikog Tabora, pet kilometara nije mi se činilo puno. Malo se jesam pomučio jer je put brdovit, no Veliki Tabor je uvijek lijep, pa se sve brzo zaboravi. Lovim zadnje zrake sunca, spuštam se prema Desiniću i vraćam se Sutlu, odakle sam krenuo na šengensku turneju po Zagorju i Sloveniji.