U Bakarcu, malenom zaljevu, čekam početak biciklijade koju je osmislio entuzijast Marko Sladić, a dok lagano puše bura, razmišljam o nekim starim vremenima. Upravo me vožnja do mora biciklom iz Gorskog kotara vratila u neko drugo, zaboravljeno vrijeme. Proradila su i sjećanja na to kako smo sličnim cestama putovali autom do mora i to ne tako davno.

Ili se vozili dijelom i po trasama tih cesta do mora, a da to nismo ni znali. Danas samo prozujimo autocestom i krajičkom oka ipak uhvatimo nešto od ljepota. Nakon što sam krenuo iz Fužina po županijskoj prometnici, poslije sedam kilometara uspona stigao sam do prijevoja Vrata te nastavio prema Zlobinu i mjestu Plase. Tu sam se uskoro nakon što sam prošao most na željezničkoj pruzi odvojio lijevo na autentičnu Karolinsku cestu prema moru. Taj sačuvani dio dug je oko pet kilometara i vodi ravno u Križišće. Pogledi su fantastični i posebni jer se mogu vidjeti samo s ove ceste kojom gotovo nitko ne prolazi. Osim naravno biciklista ili nekog namjernika. Cesta se ne koristi i održava samo povremeno. Zub vremena dosta ju je uništio, ali MTB biciklom se može lijepo proći.

Karolinsku cestu, barem ovaj najatraktivniji dio, trebalo bi urediti, bar za turistički promet. Odmorišta i serpentine, stari kameni stupići zaista su vrijedni spomenici, o uživanju u vožnji i promatranju cijelog zaljeva i ovog kraja da ne pričamo. Tu su Rupnikovi bunkeri, građeni još za stare Jugoslavije.

Upravo ih je Slovenac Rupnik osmislio kao zaštitu tadašnje ceste, odnosno kako bi se sustavom dojava od bunkera do bunkera uvijek znalo što se na Karolini zbiva. Neposredno prije ulaska u Križišće počinje asfalt. Nedjeljno je jutro, pa je mjesto pusto. Meni je bilo uvijek interesantno zbog križanja pet cesta. Odavde se ide prema Jelenju, Crikvenici, Rijeci, Karolini ili manjom mjesnom prometnicom prema Bakarcu, koji je moj prvi današnji cilj. Cesta se ubrzo pretvara u makadamsku i sve manju i manju cestu. Kao kozja staza ide jednim manjim dijelom i ponovno se širi, počinje asfalt te se dolazi u mjesto. To je ujedno najkraći put do mora. A želite li se tako spustiti iz Gorskog kotara na vožnju, pa i kupanje, preporučujem ovaj put.

Vožnja uz more prema Kraljevici je jako lijepa po maloj šetnici. Ima i lijepih plaža. Doduše, s pogledom na rafineriju Urinj. Ovdje su snimani i kadrovi iz filma 'Blagajnica želi ići na more' pa će mnogi znati o čemu se radi. Ali ako zanemarite industrijski dio, ovo ostalo je vrlo lijepo.

Čak sve dominira nad moćnim skladištem nafte. Frankopanski kaštel, lijep, zelen i travnat krajolik uz obalu Kraljevice brzo će vas učiniti istraživačima. To nam je napravio biciklist Marko Sladić pozvavši nas na bike avanturu po zaboravljenim i zapuštenim objektima oko Kraljevice. Još pri polasku u Bakarcu prisjetili smo se da baš ovdje počinje Jadranska magistrala, tzv. D8. Napravljena je pedesetih godina radi razvoja turizma. Bili smo kod velikog kamenog nadvožnjaka koji nas je odmah zadivio. Potom i kod nekadašnjeg logora za vrijeme Drugog svjetskog rata, za koji se vrlo malo zna da je bio baš tu, na ulazu u Kraljevicu.

Obišli smo i veliko zdanje napuštene bolnice. U njoj se nakon što je otvorena 1818. godine liječilo od sifilisa. Bili smo i kod rta Ošto, gdje je vrlo lijep svjetionik koji je nedavno ostao bez svog svjetioničara jer sada radi automatizirano. Iznenadili smo se kada smo vidjeli ostatke hotela Praha, koji je nekada bio vrlo popularan i ovdašnje kultno mjesto. Iako smo se dosta zaustavljali, u veselom društvu nije nam bilo dosadno te smo s pažnjom slušali Markove priče koje je otkrio istražujući i obilazeći ove objekte.

Sada nam slijedi uspon u naselja koja su dosta iznad mora i vozimo se kozjim stazama i kroz šumu. Zanimljivi su bili prizori s naših bike cesta na mondene prometnice poput A6 kraj koje smo prolazili. Digli smo se vrlo visoko iznad mora, gotovo sedamsto metara. Uživamo ponovno u vizurama i Karolinskoj cesti po kojoj sam se ujutro spuštao, a evo, sada se penjem. Bar ću ju dobro upoznati. I savladati. Nakon kraće pauze i obilaska starog i napuštenog jezivog groblja, opraštam se od grupe koja se vraća na polazište. Društvo od petnaestak biciklista bilo je odlično i puno emocija. Prošlo se oko dvadeset i pet kilometara, no gotovo polovica bila je uspon.

Nastavljam prema Gorskom kotaru i dodajem svojih već prijeđenih dvadesetak kilometra. Treba mi još dvjesto metara uspona da dođem do Zlobina i prijevoja te da se spustim do Fužina, mjesta mog polaska. Sada vozim u kratkim rukavima, a jutros sam bio obučen kao usred zime. Puhala je i bura, a temperatura je pri polasku bila ispod ništice. No to je draž proljetnih vožnji, pogotovo kada se kombiniraju planina i more. Vrlo je bilo lijepo i gušt se spuštati, ali u grupi i društvu uspon je bio poticajan. Laganom vožnjicom, uz odmore na vidikovcima i serpentinama, bilo je baš fora. Sve u svemu, dobro osmišljen današnji dan, kojem je glavni obol dala već spomenuta biciklistička vožnja po primorskim naseljima. Mirisi proljetnog cvijeća, morski i planinski zrak, uz dobro vrijeme, bili su pravi lijek nakon zime.