Jedan od najrasprostranjenijih mitova kada je seks u pitanju jest da seks bez penetracije (pri tome se misli na penetraciju penisa u vaginu) nije seks. Mnogi će, baš poput slučaja s američkim predsjednikom Clintonom i Monicom Lewinsky, smatrati da ako za vrijeme odnosa nije došlo do penetracije penisa u vaginu, 'pravog' seksa nije ni bilo
Istraživanja pokazuju da najveći broj heteroseksualnih muškaraca, ali i žena, penetraciju doživljava neizostavnim dijelom seksa. Unatoč repertoaru seksualnih ponašanja koji može biti vrlo raznolik, poput manualnog stimuliranja genitalija i erogenih zona, oralnog, analnog seksa, korištenja pomagala ili igračaka, većina će vođenje ljubavi privesti kraju upravo penetracijom.
To je nešto više razumljivo za muškarce, no puno manje razumljivo za žene koje dijele isto viđenje penetracije kao i muškarci, iako ih vrlo mali broj takvom stimulacijom postiže vrhunac seksualnog užitka. Brojne žene trebat će više od čiste vaginalne penetracije da postignu orgazam, pa opet neće smatrati relevantnim da penetraciju obogate ili zamijene drugom, više uzbuđujućom aktivnošću. Ako toliko muškaraca i žena želi penetraciju, otvara se pitanje zašto uopće problematizirati penetraciju kao trijumfalni završetak svakog seksualnog odnosa?
Dva su ključna odgovora. Prvi je taj da seks koji uvijek mora sadržavati penetraciju postaje predvidljiv, a time i manje uzbuđujući, što posljedično može dovesti do pada seksualne motivacije i interesa. Drugi razlog je taj da kada dođe do seksualnog problema ili poremećaja koji se najviše očituju u penetraciji, partneri počinju izbjegavati penetraciju. Ako je ona glavni događaj i sve drugo je u funkciji dobre penetracije, onda nikakav dodir, stimulacija ili užitak druge vrste nisu potrebni. Fizička bliskost, intimnost i seksualni užitak tada postaju nepotrebno ugroženi.
Odakle tolika opsesija penetracijom?
Ako postoji svijest o ovome, otvara se logično pitanje čemu i dalje toliki fokus na penetraciju? U terapijskom radu često se može čuti: 'A što drugo, pa to je normalno! Nikada nismo ni razmišljali o tome da nema penetracije. Nekako kao da nije potpun seks bez toga. Bilo bi čudno.' Ako dijelite ovakva razmišljanja, onda se pokušajte zapitati što je u penetraciji tako normalno, moralno, ispravno ili potpuno da ju ne mogu zamijeniti drugačiji oblici seksualne stimulacije? Odgovor bi trebao biti - ništa, jer penetracija zasigurno nije jedini način postizanja seksualnog užitka, orgazma.
Isprobajte drugi put do cilja
Drukčiji načini stimulacije mogu dovesti čak i do značajno intenzivnijih i snažnijih seksualnih osjeta. Zadovoljstvo doživljeno jezikom, rukom, vibratorom ili nečim drugim nije ništa manje vrijedno ili manje moralno od onog postignutog penetriranjem penisa u vaginu. Neki će istaknuti argument kako penetracija omogućava međusobnost i istovremeni užitak i to je možda najbliže onome zašto se penetraciji olako prepušta, a ponekad i zahtijeva. Za neke seksualne aktivnosti, npr. poput oralnog seksa, primanje i davanje užitka najčešće se odvija sukcesivno. Činjenica je da mnogi ne znaju primati seksualni užitak, odnosno biti seksualno stimulirani bez toga da istovremeno stimuliraju partnera/icu.
Mnogima nije lako uživati i razmišljati na način da njihov partner/ica uživa i istinski je sretan/na jer im pruža seksualni užitak. Ali i pružanje seksualnog zadovoljstva partneru/ici bez istovremene recipročne seksualne stimulacije za neke može biti veliki problem. Za takav seks koji isključuje penetraciju treba se više potruditi i imati više motivacije. Drugim riječima, čini se kako penetracija u takvim slučajevima predstavlja liniju manjeg otpora.
U konačnici, umjesto razmišljanja na način da bez penetracije nije ni bilo pravog seksa, možda je korisnije zapitati se kakav je seks u kojem glavnu ulogu uvijek ima penetracija. Penetracija može dovesti do cilja, ali ona je samo jedan od mogućih putova. Zašto uvijek ići istim?!
O autorici
Tanja Jurin je psihologinja, docentica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Specijalizirala je kliničku psihologiju i stekla doktorat znanosti iz kliničke psihologije. Područjem seksualnosti bavi se istraživački, edukativno i savjetodavno. Istražuje teme seksualne želje, seksualnog zadovoljstva i dobrobiti te seksualnih smetnji i poremećaja. Osmislila je i predaje kolegij Psihologija seksualnosti. Osim nastavnog i istraživačkog angažmana, educirala se iz područja seksualne terapije te se, osim savjetovanja i terapijskog rada s osobama s psihičkim smetnjama, bavi tretmanom osoba koje traže pomoć zbog seksualnih problema. Članica je Hrvatskog društva za seksualnu terapiju.