Prvo smo mjesecima slušali priče o tome tko je sve prešao, tko je dobio ponudu pa je odbio i tko će obnašati koju funkciju. Zatim smo zadnjih nekoliko tjedana kopali po kanalima kabelske televizije, nastojeći prokljuviti kome će se od nas prikazivati, kome neće i moramo li za to štogod nadoplatiti. A onda je jučer u 18 sati napokon stigla na male ekrane – Al Jazeera Balkans. Da biste je gledali u Hrvatskoj, morate, doduše, imati jedan od kabelskih ili satelitskih paketa, ali na temelju onoga što sam vidjela tijekom prvih nekoliko sati emitiranja – meni nije žao što sam jedan od takvih paketa nabavila (i to ne govorim zato što su mi kupili helikopter da bih ih reklamirala).

Čim su nas Mirjana Hrga i Saša Delić uveli u program nove, regionalne Al Jazeere, postalo je jasno da su okolnosti, način proizvodnje programa i općenita televizijsko-informativna filozofija jedan od najvažnijih faktora proizvodnje kvalitetnog informativnog programa. Sašu Delića, doduše, nikada prije nisam gledala na televiziji, ali Hrgu jesam i bila mi je iritantna do osipa, što sada nekim čudom odjednom nije. Pa se sjetih one stare i dobro poznate priče o tome kako su kod dobrih režisera, poput Hitchcocka i Lyncha, čak i loši te osrednji glumci ostvarivali sjajne uloge (recimo, Kyle McLachlan u 'Plavom baršunu' i 'Twin Peaksu'). Tako je nekako i s Al Jazeerom i Mirjanom Hrgom – odjedanput se iz naporne frizura-frau pretvorila u vrlo profesionalnu i CNN-ovski prezentabilnu talking head. Vrhunska produkcija i uređivačka politika, dakle, čuda rade.

U zbilja svjetskom, da ne kažem svemirskom studiju, Al Jazeerovci su nam sinoć najprije slikom i riječju prikazali svoj petnaestogodišnji medijski CV i predstavili novinarsku filozofiju. Bilo je u tom početnom prilogu dosta samohvale, ali ne bih im ovom prilikom zamjerila. Tim više što pritom nisu bili predosadni i cijela je priča iz rubrike 'mi smo Al Jazeera i već smo 15 godina najveća guba u svemiru' bila gotova za desetak minuta, što je, usporedi li ih se s drugim domaćim televizionarima, pravo osvježenje. Poznate nam TV kuće, naime, o svakoj svojoj godišnjici, mjesečnici ili dnevnici prikažu dokumentarac od sat i pol, busajuć se o prsa junačka da su oni i samo oni pioniri (maleni) elektroničkog novinarstva na Ovim Prostorima i svi pritom umremo od dosade. Ovdje toga ipak nije bilo.

Nakon, rekoh već, prilično kratkog uvoda u kojem su se pohvalili svojim televizijskim pedigreom, ekranski pješadijci nove, prve regionalne Al Jazeere u sljedećih su se sat

vremena rastrčali po terenu te nam prikazali priloge o aktualnim događanjima u svijetu i bližoj okolici, prezentirajući pritom jake snage novinarskog korpusa skupljenog po regionalnim središtima. Gledatelji iz Hrvatske vjerojatno su već u prvih sat vremena emitiranja prepoznali Martinu Kiseljak i Ivanu Brkić – dosadašnje reporterke HTV-a i RTL-a, ali su se usput upoznali i s igračima iz drugih republika te pokrajina bivše zajedničke države. Sve prikazane vijesti i reportaže bile su profesionalno snimljene i sastavljene, a meni je osobno bilo drago vidjeti priče o kojima se na domaćim televizijama najčešće ne govori, poput one o podijeljenoj Kosovskoj Mitrovici te gradiću u Makedoniji u kojemu se uspješno ostvaruje program integriranog obrazovanja za učenike različitih etničkih skupina (Makedonci i Albanci).

Znam da će se sada javiti i brojni komentari – neke sam već i pročitala po bespućima interneta – koji će tvrditi da je sve to s Al Jazeerom Balkans 'prljavi pokušaj da nas se opet utrpa u neku umjetnu regionalnu tvorevinu tipa bivše Jugoslavije'. Znam da će mnogi palamuditi o Yutelu i uz to spominjati svaojake sumanute teorije o neprijateljima vlastite etničke samostojnosti. Znam i da će se javiti čuvari čistoće nacionalnih jezika, kojima će smetati to što u programu Al Jazeere ima više srpskog nego hrvatskog, hrvatskog nego srpskog, bosanskog nego oba prethodno spomenuta ili engleskog više od svih. No ako mene pitate, svi su takvi komentari potpuno nevažni i promašeni. Jedino je važno što je prva večer emitiranja Al Jazeere Balkans protekla u znaku i jeziku vrhunskoga izvješćivanja, kvalitetnih reportaža, pa na kraju i superzanimljivih dokumentaraca o podijeljenom Belfastu te o Borisu Jeljcinu. Sve teorije zavjere o medijskom silovanju Balkana i jezičnom čistunstvu u tom su mi kontekstu besmislene i nevažne. A ako doista postoje gledatelji kojima je važnije da se u informativnom programu zastupaju njihovi ideološki, jezični i etnički sentimenti nego da ih se objektivno informira, uvijek mogu NE gledati Al Jazeeru i vratiti se vijestima na svojim nacionalnim TV kućama, koje nude pregršt jezično-ideološko-etnički čistih sadržaja za zadovoljavanje takvih potreba onih gledatelja kojima drugačija razmišljenja i nepristranost smetaju.

Od zamjerki ću spomenuti samo jednu, za koju zapravo nisam sigurna je li doista zamjerka. Prije početka emitiranja Al Jazeere Balkans nisam, osim nekoliko puta nakratko prilikom posjeta inozemnim hotelima, pratila program Al Jazeere na engleskom pa sam o dotičnoj informativnoj TV mreži znala samo ono što se o njoj pisalo i govorilo u javnosti. Te su priče najčešće govorile o 'sasvim novoj pojavi u medijskom prostoru' i 'potpuno drugačijem pristupu vijestima'. Ako je suditi po Al Jazeeri Balkans, novost je jedino to što je objektivno i profesionalno televizijsko novinarstvo kakvo ta mreža proklamira svojim sloganom 'iz svakog ugla, sa svih strana' – dosad, osim u izoliranim slučajevima, neviđeno na ovim prostorima. U svemu ostalome – Al Jazeerin stil nije mi neka pregolema novost i revolucija. Po svemu, čak i po tonu najava i koncepciji programa podsjeća na zlatne dane CNN-a International, prije nego što se pretvorio u ideološki obojeni program s novinarskim kult-ličnostima u svakoj emisiji. No iako, dakle, Al Jazeera izgleda, zvuči i djeluje mnogo američkije nego što sam očekivala, dojam je uglavnom pozitivan. Jest da je utemeljen samo na jednoj večeri gledanja, ali ako se program promijeni, promijenit će se i riječi kojima ćemo ga na ovim stranicama opisivati.