Ruski neovisni medij Astra, pokrenut odmah nakon otvorene invazije na Ukrajinu, izvijestio je kako je filmska kuća Mosfilm tijekom prošle godine predala ruskim oružanim snagama 28 tenkova T-54/T-55, osam lakih amfibijskih tenkova PT-76, šest oklopnih transportera i osam traktora. Astra navodi kako je donaciju potvrdio izvršni direktor Mosfilma Karen Šaknazarov tijekom nedavnog sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Kremlju. Štoviše, Saknazarov nije propustio pohvaliti se da je upravo on inicirao doniranje koje je opisao dobrotvornim.

Kako javlja Astra, navedena vozila služila su kao rekviziti za snimanje filmova, serija i televizijskih emisija, a korištena je i kao zabava za posjetitelje Mosfilmovih studija u gradu Krasnoznamensku blizu Moskve. Mosfilm je, inače, jedna od najstarijih i najvećih europskih filmskih kuća koja je, između ostalih, producirala uratke redatelja poput Andreja Tarkovskog, Sergeja Ejzenštejna, Akire Kurosawe i Sergeja Bondarčuka.

Po broju doniranih vozila prednjače srednji tenkovi T-55 i T-54 sovjetske proizvodnje čija je reaktivacija u redovima ruske vojske najavljena još u ožujku prošle godine. Nedugo nakon što je Kremlj priznao kako ponovno uvodi zastarjele tenkove u borbu, brojni ruski neovisni portali objavili snimke koje prikazuju njihovu dopremu na bojište. Prema tada objavljenim informacijama, ešalon tenkova upućen je u Ukrajinu iz grada Arsenjeva na dalekom istoku Rusije, a gdje je smještena 1295. središnja rezervna i skladišna baza tenkova.

Oryx Osint, nizozemska web stranica za analizu javno dostupnih vojno-obavještanih informacija, priopćila je kako su Rusi tijekom dosadašnjih borbi izgubili najmanje 13 tenkova T-55/T-54 različiti modifikacija. Tenkovi T-54 i T-55 obično se nazivaju dvama indeksima kao dva različita modela, ali su zapravo dio iste linije oklopnih vozila. Ti su se tenkovi stalno modernizirali i konstruktivno mijenjali, ali su koncepcijski ostali isti tenk.

Kritično niska razina zaštite

Serija tenkova T-54/T-55 su najmasovnije proizvedeni i uporabno najrasprostranjeniji modeli tenkova u svijetu, nastali kao zamjena za vrlo uspješni tenk T-34 iz Drugog svjetskog rata. Po svom izgledu, T-54 i T-55 su u mnogome slični, s time da su tijekom vremena brojne 'pedesetčetvorke' unaprijeđene u 'pedesetpetice'. Mnoge zemlje napravile su i svoje preinake T-55, tako da i danas postoje brojne tvrtke koje ih nadograđuju i moderniziraju.

Tenk T-55 pripada skupini srednje teških tenkova. Naoružan je topom kalibra 100 milimetara i teškom strojnicom DŠK kalibra 12,7 milimetara, dok četveročlana posada koristi automatske pištolje Škorpion čehoslovačke proizvodnje. Tenk ima mogućnost djelovanja sa 56 granata i jednim potkalibarskim zrnom, s time da noviji modeli mogu biti opremjeni sustavom za upravljanje paljbom i noćnom optikom.

Oklop tenka je debljine 203 milimetara, a vozilo pokreće vodom hlađeni dizel motor od 580 konjskih snaga. Maksimalna brzina iznosi 50 kilometara na sat, dok krajnji doseg s dodatnim spremnicima iznosi nekih 600 kilometara. 'Pedesetpetice' koriste pogonsko gorivo D2, a kapacitet iznosi 1200 litara s dodatnim vanjskim spremnicima. T-54/T-55 može se razlikovati od kasnijeg T-62 po karakterističnom razmaku između prednjeg prvog i drugog potpornog valjka. Druge karakteristične značajke uključuju kompenzator cijevi na kraju cijevi topa D-10T i specifičnu konveksnu 'kapu' hladnjaka na krovu kupole.

Trenutno u Rusiji postoje tri tvornice za popravak oklopnih vozila, no samo je jedna od njih specijalizirana za T-54, T-55 i T-62. Riječ je o 103. oklopno-remontnom zavodu u kojem će Mosfilmova ergela najprije proći pregled prije slanja na bojište. Ključni nedostaci T-54 i T-55 su kritično niska razina zaštite, nedostatak daljinomjera i balističkih računala, kao i primitivni ciljnici i neadekvatan sustav stabilizacije oružja.

Zanimljivo je da je Mosfilm donirao ruskoj vojsci i lake ambifibijske tenkove PT-76, dosad neprimijećene u borbenim zonama. Kako se Rusi suočavaju sa sve većim nedostatkom oklopnih vozila i razgradnjom zastarjelih oklopnih vozila poput BTR-a, uvođenje PT-76 u borbeni sektor čini se logičnim potezom.jer je riječ o vozilu koje unatoč svojoj starosti te slaboj oklopljenosti za moderne uvjete ratovanja može pomoći pri izviđanju i forsiranju vodenih prepreka, pružajući vatrenu podršku pješaštvu tijekom amfibijskih napada.

Amfibija nastala na iskustvima Drugog svjetskog rata

Ovaj amfibijski tenk, koji se još uvijek nalazi u brojnim vojskama širom svijeta, razvijen je neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom proizvodnje od 1950-ih do kraja 1960-ih godina, napravljeno je ukupno 12.000 primjeraka.

Glavno naoružanje PT-76 čini D-56T serija tenkovskih topova kalibra 76,2 milimetara s efektivnim dometom od oko 1500 metara i brzinom punjena od šest do osam projektila u minuti. U borbenom kompletu od 40 projektila nalaze se 24 visoko-eksplozivna fragmentacijska, četiri potkalibarska probojna, četiri standardna probojna i osam kumulativnih granata. Kao sekundarno naoružanje koristi se SGMT strojnicu kalibra 7,62 milimetra s 1000 metaka i maksimalnim dometom od 2000 metara. Tu je i 15 ručnih granata F-1, jedan AK-47 sa 300 komada streljiva te signalni pištolj s 20 punjenja.

Zapovjednik odnosno ciljač smješten je u lijevom dijelu kupole te je opremljen s promatračkim uređajem TPKU-2B, dva dnevna TNP periskopa i teleskopskim nišanom TšK-66. Desno od njega, punitelj na raspolaganju ima periskop MK-2. Kasnije modernizirani PT-76 dobili su i stabilizacijski uređaj STF-2P. Amfibijski top može savladati 1,1 metar visoke vertikalne prepreke, 2,8 metara širok jarak i uspon od 70 posto.

Oklop čine zavarene, homogene čelične ploče. Prednji dio kupole ima oklop debljine 20 milimetara s kosinom od 35 stupnjeva, dok su bokovi zaštćeni s oklopom debljine 16 milimetara iste kosine. Stražnji dio ima oklop debljine 11 milimetara i kosine od 33 stupnjeva, dok je vrh kupole oklopljen čelikom debljine 11 milimetara. Gornji prednji dio tijela ima oklop debljine 10 milimetara s nagibom od 80,5 stupnjeva, a donji prednji 13 milimetara, iste kosine. Gornji bokovi su debljine 13 milimetara, stražnji upola manje, a pod je debljine pet milimetara. Sve navedeno pruža zaštitu od lakog pješačkog naoružanja i manjih topničkih gelera.

Ovjes amfibije čine torzijske poluge i međusobno jednako udaljeni gumeni kotači. Ti šuplji kotači tijekom plovidbe povećavaju uzgon vozila za 30 posto. Vodom hlađeni dizelski motor ima 240 konjskih snaga što joj omogućuje cestovnu brzinu od 44 kilometara na sat, brzinu plovidbe od 9 kilometara na sat te radijus kopnenog djelovanja od 370 kilometara.