Pavel je jedan od ponajboljih bendova u Hrvatskoj koji slušateljstvo raznih generacija osvaja kvalitetnom glazbom i s uvijek dobrom atmosferom na koncertima. Pred istek 2020. godine izbacili su novi studijski album 'Ennui' - materijal laganijih tonova, ali i bogatih melodija koje sjedaju na prvu koji im je priskrbio čak tri Porina - za album godine, najbolji album pop glazbe te za najbolju vokalnu suradnju. Polako i zasluženo postaju sve značajniji faktor na našoj sceni. Alfa i omega benda je Aljoša Šerić.

Četvrti album je vani. Kako ste zadovoljni s kritikama i marite li uopće za njih?

Kritike su sjajne i da, čitam kritike, naravno, velika je razlika između argumentirane, dobro napisane kritike nekog tko poznaje materiju, naslušan je i k tome zna sročiti pametnu rečenicu i ostrašćenih facebook ratnika ili asocijalnih youtube komentatora koji pišu iz sobe u maminom stanu. Komentare se trudim ne čitati. Šteta je da forma glazbene kritike polako nestaje, neke od meni najdražih albuma nikad ne bih poslušao da nisam čitao Uncut, Q ili Guardian.

Kako teče promocija s obzirom na pandemijske uvjete?

Uspjeli smo odsvirati 5-6 koncerata usprkos konstantnim promjenama mjera, morali smo stati sa svirkama isključivo zato što je Antonia trudna, a truckanje u kombiju i napori koji su spojeni s koncertiranjem ne čine dobro bebi, odbili smo 6 koncerata u kolovozu, ali nastavljamo od rujna kada ćemo dobiti zamjenu za Antoniju, radi se o jednoj već afirmiranoj pjevačici i sretan sam što je pristala mijenjati Antoniju idućih godinu dana.

Mnogi izvođači se žale kako imaju veliki problem s hrvatskim radio postajama. Zbog formatiranog programa tako i jer ne ispunjavaju svoju obavezu prema zakonu o elektroničnim medijima da moraju puštati najmanje 20 posto hrvatske glazbe. Kako doskočiti tom problemu?

Ne pušim argumente vlasnika kako im hrvatska glazba zapravo ruši slušanost, a oni ovise o prihodima marketinga, iz glave mogu nabrojati nekoliko izrazito uspješnih radijskih stanica koji puštaju pretežno ili isključivo hrvatsku glazbu i nemaju nikakvih problema sa slušanošću. Dodatan problem je što i one stanice koje emitiraju hrvatske izvođače uglavnom emitiraju iste izvođače, ne daju priliku mlađima, neafirmiranima, pjesmama koje iskači izvan tipičnog formata 'radijske' pjesme. Pavel ima sreću da ima pristojnu emitiranost, radio nas voli i zbog toga smo zahvalni svim glazbenim urednicima koji nas vrte, međutim volio bih da se više riskira, radio mora imati i edukacijsku ulogu, bez da se stalno podilazi ukusu prosječnog slušatelja.

Porin, Cesarica.. što glazbenicima uopće znače te nagrade?

Znače nagrade, lijepo je kad te netko tapša po ramenu, kolege koje govore suprotno lažu, radi se o osnovnoj ljudskoj prirodi, mozak reagira na pozitivan podražaj, gode i lajkovi na pjesmu, a kamoli ne bi nagrada struke. Ne postoji osoba koja stvara samo i isključivo radi sebe, pjesma nije potpuna sve dok je ne čuje netko drugi jer glazba ispunjava svoju svrhu tek u komunikaciji, inače je u pitanju onanija. Na koncu, iz mog iskustva, većina autora su tašti ego manijaci, samo neki od nas to uspješno prikrivaju.

Što je to, po vama, u vašim pjesmama što osvaja publiku?

Nemam pojma, nezahvalno i teško pitanje, da znam odgovor, vjerojatno bih racionalno navalio i prema tom ključu radio svaku pjesmu. Postoje pjesme koje su meni izuzetno drage, kojima se beskrajno ponosim, a publika uopće na njih nije trznula, kao što postoje i one koje su mi manje mile, a požnjele su nezamisliv i neočekivan uspjeh. Treba samo pisati, što više i češće i drznuti se baciti kad ne valja, promijeniti stih, strofu, refren, brusiti do iznemoglosti svaki takt i tek onda ili samo onda, možda napišete nešto vrijedno, onu jednu koja će ostati.

Tereza Kesovija, Massimo, Vanna, Luce, Meritas, Vinko Ćemeraš... U čemu je razlika kad pišete za sebe od pisanja za druge? Imate li odmah u glavi tko bi nešto mogao izvesti?

Da pristupam tome kao školskoj zadaćnici, u osnovnjaku bismo imali zadanu temu 'Jesen u mom gradu', prazan papir i plavu kemijsku. Tako i sada, gitara, klavir, kompjuter i udaraj, nema čekanja na inspiraciju, nema instant ubadanja u onostrano, božansko, da, dogodi se ponekad da se ukopčaš direktno u 'njegov' kanal, ali tek nakon što kabel desetak puta ode u krivu rupu.

Prošlo je više od godinu dana od kad nam je pandemija promijenila ritam života i navike. Kakav utjecaj je to ostavilo na vas i kako zamišljate neku skoru budućnost?

Ja sam navikao na samoizolaciju, osamljivanje je preduvjet stvaranja, tako da meni zatvaranje nije posebno teško palo, dapače. Nadam se skorom vraćanju u prijašnju stvarnost, svi gledamo u Britaniju i nadam se da im se zadnji potez neće obiti o glavu. Tako ćemo valjda i mi, nisam za prisilno cijepljenje, treba ostaviti svima na izbor još par mjeseci, ali nakon toga se mora kazati, ok, svi ste se imali šansu zaštititi, sada otvaramo sve i kom gaće kom opanci.

Koliko vam je kao umjetniku teško stvarati u aktualnoj situaciji?

Ispočetka je bilo čudno, jer nisam vidio smisla u pisanju tipičnih volim te/ne voliš me ljubavnih pjesama, ali nakon prvotnog šoka sve je polako sjelo na svoje i ne zavaravajmo se, imali smo neke od najliberalnijih mjera na svijetu i nije nam se život toliko drastično promijenio, osim što su nažalost neke grane kao što je industrija zabave posebno stradale, ta nekonzistentnost stožera po pitanju pravila za održavanje koncerata je nevjerojatna, i još uvijek su brojne stvari nejasne ili nelogične.

Što danas slušate? Vrte li se kod vas više provjereni autori ili volite poslušati i nešto sasvim novo i možda još nepoznato? Koliko istražujete što rade drugi?

Slušam sve, pogotovo konkurenciju, ako je loša bude mi lakše, ako je sjajna bude mi zlo. Od mlađih, Olivia Rodrigo ima sjajan debitantski album, a od veterana Crowded House, ima fenomenalne nove muzike, ne podnosim vršnjake koji žale za minulim vremenima kukajući kako nema više 'njihove' glazbe, to jednostavno nije istina, samo su lijeni.

U kojoj je fazi vaša odvjetnička karijera? 

U fazi ispisao sam se iz komore i bavim se samo glazbom, najljepšoj fazi.

Za prednosti života i rada s partnerom/partnericom znamo, vi i Antonija funkcionirate savršeno, no ima li takav odnos i svoji mana, nedostataka?

Ja ih ne vidim, imamo sreću da jednako gledamo na neke bitne stvari, prioriteti su nam isti, glazbeni ukus nam je sličan, problem je samo u tome da ćemo morati računati i na baka servis i na dadilju jednom kad dođe drugo dijete.

Je li Luna povukla vaše glazbene gene?

Voli glazbu, ima sluha, ali ima puno ljudi koji vole glazbu i imaju sluha, ako se mene pita može biti i blagajnica u dućanu ako će time biti zadovoljna i ispunjena.

Uskoro stiže i druga beba, spol znate, imate li već i ime?  

Imamo valjda desetak opcija, odlučit ćemo do rođenja, polako, imat će najljepše ime bez brige.