Tijekom svoje iznimne glazbene karijere Amira Medunjanin osvojila je srca onih koji su zbog unikatnosti njezina izričaja i emotivno-hipnotizirajućeg glasa, kojim zadivljuje, zavoljeli sevdah ili učvrstili svoju ljubav prema njemu. Ona ga je izvezla iz Bosne začinivši ga rockom, folkom i jazzom. Samo prošle godine proputovala je velik dio svijeta – od Tajvana do Sjeverne Amerike i Kanade, a nedavno je i u Zagrebu održala dva rasprodana koncerta, koje publika zasigurno još prepričava. Da je imala prigodu, Amira je komotno mogla ispuniti i zagrebačku Arenu. Svjetska će je glazbena scena pak pamtiti po, sa svih strana, hvaljenom albumu 'Damar', koji je Transglobal World Music Chart svrstao među 40 najboljih 2017. godine.

Kakav je osjećaj za umjetnika poput vas tjednima unaprijed rasprodati Lisinski? Koliko su vaša osobnost i predanost sevdahu pridonijeli tome da koncert bude rasprodan?

Glavni razlog je sevdah. To je neosporno. Mi smo samo tu da pokušamo prenijeti ljudima emociju i damo svoje viđenje tih starih pjesama, ako je moguće. Znate, dobro je da svaka generacija doprinese i ugradi dio sebe u tradicionalnoj glazbi. Tako sama tradicija ostaje u narodu i ponovno živi sa svakim novim naraštajem. Glazba, bez obzira koliko godina stara, i dalje plijeni svojom ljepotom i snagom. I te univerzalne poruke sigurno pozitivno utječu na pojedinca, ali i društvo u cjelini. I ne bi valjalo da je drugačije. A ja uvijek kažem da sam privilegirano biće zato što se mogu baviti glazbom i uživati s ljudima u svakom trenutku.

Publika vas je promatrala kao hipnotizirana, vladao je muk iako je riječ o velikoj dvorani (jer je to svojstveno za manje prostore). Koliko je za izvođača bitna ta tišina, posvećenost publike?

Moram reći da sam imala fantastične glazbenike na pozornici. Nevjerojatna je bila energija i mojih stalnih suradnika, kao i mladih umjetnica koje su zaista dale svoj maksimum. I bila je tišina. Potpuno ste u pravu. Ali moram naglasiti da su oba koncerta u Velikoj dvorani Vatroslav Lisinski zaista bila drugačija od prethodnih. Mislim da je taj spoj mladosti i entuzijazma, kao i potpunog opuštanja, u mnogome doprinio tome da smo svi na koncertu bili kao jedno. Vrijedilo je čuti te mlade umjetnice i nadam se da ćemo moći ponoviti ovaj susret u skorije vrijeme.

Sevdah je svojevrsno pjevanje boli, patnje, izljev tuge. Nerijetko i zaplačete na sceni. Odakle dolazi vaša bol i tuga?

Uh, teško vam je pitanje. Sevdalinke su pjesme o ljubavi. I, kao u svakoj ljubavi, može vam biti lijepo kao nikada, a možete se i strašno napatiti. A ljubav, kada je sretna, ne doživljava se tako duboko kao neuzvraćena ili nesretna ljubav. Tada je svaka minuta, svaki sat težak za preživjeti, sve dok to čovjek nekako ne preboli. A ima i onih koji to ne prežive. Na kraju, svi smo od krvi i mesa i nitko od nas nije imun na ljubav.

A bol i tuga nekada vas moraju pronaći, sve je to sastavni dio života. Stihovi nekih pjesama koje izvodim toliko su snažni da ih svaki put ponovno proživljavam. A vjerujem da ih drugi ljudi doživljavaju na isti način, jer sve pjesme su svevremenske.

Čini se da uz sevdah mnogo više volimo tugovati, nego se radovati. Zašto je ljudima lakše tugovati?

Znate, kada ste radosni, uvijek se nađe netko s kime možete podijeliti tu radost ili su tu voljene ili drage osobe. A kada vas obuzme tuga i kada ste nesretni, bojim se da je to borba koju čovjek mora sam voditi. Nekada mislite da ste sami na cijelom svijetu i da se to samo vama događa. Ali, kao i većina ljudi, imamo ranjive duše i nekada je veoma teško srcu da zacijeli. I kasnije se sjećamo tih trenutaka u našim životima, a vrijeme teško da može zaliječiti bol i tugu. Mislim da samo glazba može barem malo olakšati taj teret i uvjerena sam da ona može biti lijek i, što je najbolje od svega, dati nam motivaciju da nastavimo dalje, bez obzira koliko se to činilo teškim.

Kad ste bili najsretniji u životu? Postoji li neka pjesma koja vam vraća ta sjećanja?

Imala sam sretno djetinjstvo. U to neko davno vrijeme odrastala sam uz glazbu i ona je sa mnom bila cijeli dan. Nisam baš bila poslušno dijete i većinu vremena provodila sam po svom ćeifu, a glazba je bila moja jedina preokupacija. Ima mnogo pjesama iz tog razdoblja koje su na neki način odredile moj put. Ali da ih ne nabrajam sve, zauzele bi puno prostora. Možda da navedem nekoliko interpretatora koji su zaista učinili puno da sevdah diše punim plućima: Himzo Polovina, Nada Mamula, Ksenija Cicvarić i Safet Isović.

Tko danas najviše sluša sevdah?

Ako mislite na određenu starosnu dob ljudi koji slušaju sevdah, moram reći da to ovdje nije slučaj. Voljeti ili biti voljen možete i s devetnaest, a i s četrdeset i devet. Nema nikakve razlike. Za sve one koji su uvjereni da je ljubav smisao života vjerujem da sevdah može dati barem malo od onoga što nam treba. Mislim da je sreća na našoj strani kad god je glazba u pitanju. Ona nas povezuje i daje nam priliku upoznati puno istomišljenika, što nam sigurno može obogatiti živote.

Osuvremenili ste sevdah. Kakva je po vama njegova budućnost?

Svaka generacija interpretatora ima svoje viđenje sevdaha. I to mi je izuzetno drago jer mislim da je to pravi način da glazba živi. Iza nas su desetljeća i stoljeća u kojima se sevdah razvijao i prenosio s generacije na generaciju. A što se tiče budućnosti, pojavio se velik broj mladih izvođača, interpretatora, kao i autora koji stvaraju nove skladbe inspirirane sevdahom. Mišljenja sam da nas čeka zanimljivo razdoblje.

Kakvu glazbu slušate?

Sve ovisi o tome kako se osjećam. I nema tu nekog posebnog glazbenog žanra. Ima puno dobre glazbe, a malo je slobodnog vremena. Istina, na putovanjima imam priliku, ali najbolje je slušati glazbu u miru, kod kuće.

Zbog ljubavi i strasti posao prevoditeljice u uredu Europske komisije u Sarajevu zamijenili ste proučavanjem sevdaha i traženjem najboljeg načina da ga se predstavi svijetu. Kako se to dogodilo?

Da, bio je to normalan posao. Radila sam u financijama i bilo je ponekad malo naporno. Ali posao me donekle ispunjavao i tada uopće nisam razmišljala o tome da se profesionalno posvetim glazbi. Mada, glazba je oduvijek bila moja ljubav i bez nje ne bih mogla zamisliti život. A život zaista jest čudo. Mogla sam nastaviti raditi i živjeti kao prije, ali ne ide uvijek onako kako čovjek zamisli. U jednom trenutku glazba je postala primarna, jednostavno kao da se nešto prelomilo u meni i zaista nisam mogla nastaviti starim putem. Naravno, bila sam svjesna toga koji je rizik u pitanju, ali glazba je bila jača od svega. Ništa tu racionalno čovjek ne može razmišljati kada srce odlučuje. Ali vjerojatno je tako moralo biti.

Dok ste živjeli u Splitu, pjevali ste u klapi. Kako danas gledate na to pjevačko iskustvo?

Da, bilo je to davno. Radila sam u Splitu godinu dana i u to vrijeme zaista sam odmarala dušu. Upoznala sam divne ljude i to razdoblje mi je jedno od najljepših u životu. Na poziv prijateljice Lade otišla sam na audiciju u klapu Sedam Kaštela i od tada sam nastupala s njima na mnogim pozornicama. Inače, volim klapsku pjesmu i rado je zapjevam i privatno, a nekada je izvodim i na nastupima.

Prisutnost na društvenim mrežama i komunikacija s publikom jako su vam važni. Što otkrivate svojim fanovima, a što oni vama?

Nisam sigurna da ih mogu nazvati fanovima. Naime, radi se o istomišljenicima s kojima sam se upoznala na koncertima ili preko društvenih mreža. I uglavnom razgovaramo o svemu, mada je glazba glavna tema. Inače, nakon nastupa uvijek se družimo i neobavezno ćakulamo, i to je, barem meni, nešto najljepše u svijetu glazbe.

Kažete da je vaš privatni život dosadan za medije. O vama se tek zna to da imate supruga. Koje su vaše ljubavi, strasti osim glazbe?

Ma ne, vjerujem da svi znaju sve o mom životu. U stotinama intervjua rekla sam sve o sebi i zaista nemam baš puno toga novog reći. I možda je to ljudima dosadno, da stalno slušaju istu priču. Ali druge priče nemam. Inače, volim prirodu, mir i tišinu. Planina je za mene mjesto na kojem se stvarno mogu opustiti, bez obzira je li ljeto ili zima. Mada, kada padne prvi snijeg, sve mi izgleda puno ljepše.

Što radite kad ne putujete svijetom i nastupate?

Uglavnom provodim vrijeme s obitelji. I kada sam kod kuće, nemam baš puno vremena, tako da svaki slobodan trenutak provodim sa svojima. Volim otići na kavu s prijateljima i, onako, ne raditi ništa, odmarati se koliko god je to moguće.