Njoj je bilo suđeno da se bavi ovim poslom. Arija Rizvić još je kao dijete pohađala Školu za klasični balet, pa je upisala radionice pjevanja i glume i znala da će se jednog dana baviti scenom, teatrom. U srednjoj školi dvoumila se između glume i režije, a kad je dobila prvu glumačku ulogu u HNK-u Ivana pl. Zajca, u mjuziklu 'Guslač na krovu', i kad je iz publike gledala kako su nastajali dijelovi u kojima ona nije bila, oduševila se 'svijetom iza scene'. Počela se sve više interesirati za režiju pa je nakon gimnazije upisala kazališnu režiju na ADU u Zagrebu.

Uz to je, podsjetimo, pohađala masterclass jednog od najvećih svjetskih kazališnih redatelja današnjice, Thomasa Ostermeiera, a on ju je nakon toga pozvao na stažiranje na poznatoj Dramskoj akademiji Max Reinhardt u Beču. Trenutno je u punom zamahu prvih profesionalnih produkcija i one obećavaju prve cvatove blistave karijere. Šira javnost ju je upoznala i zavoljela kroz ulogu u seriji 'Drugo ime ljubavi' te kroz show 'Zvijezde pjevaju', u kojem je i pobijedila.

Iza vas je premijera predstave '64', a režirali ste je prema djelu Tene Štivičić. Kakvi su dojmovi jer vam je to prva predstava koju radite za HNK - jeste li se nadali da će tako dobro biti prihvaćena s obzirom na rasprodanost?

Publika je već na premijernoj izvedbi fantastično reagirala, ali nisam očekivala da će nam skoro svi datumi u studenom i to u punom kapacitetu biti odmah rasprodani. Planule su karte za sve reprize isti tjedan nakon premijere tako da ne možemo biti i više nego presretni.

Iza vas su naporne probe čak dva puta dnevno pa ste uoči svečane izvedbe imali i zdravstvenih problema. Kako ste proslavili premijeru?

Imali smo baš lijep domjenak i druženje, DJ Hrvoje nas je zabavljao i plesali smo do ponoći, no ja sam među prvima otišla budući sam već iduće jutro imala snimanje reklame u Zadru. Ali nadam se uskoro napraviti party povodom rođendana koji je 13. studenog i njega spojiti s proslavom premijere i pobjedom u showu 'Zvijezde pjevaju' koju nisam imala priliku nikako 'obilježiti' zbog pandemije.

Koji su vam bili izazovi u postavljanju tog teksta i koliko je bilo teško stvarati pod trenutnim epidemiološkim mjerama?

U ovu predstavu, kao i u svaku svoju drugu dajem maksimum od sebe. Dobiti priliku s 27 godina režirati u HNK i to tekst Tene Štivičić i uopće imati sad ikakvu priliku za rad u ovim pandemijskim okolnostima meni je zbilja velika stvar. Pripremala sam se za predstavu intenzivno od lipnja i na probama smo zaista uživali i imali prekrasan proces. Iako nisam uopće imala privatnog života, kava s vama mi je prva s nekim od premijere. (smijeh)

Riječ je o punokrvnoj životnoj priči, temi o kojoj se malo govorilo u teatru. Progovara o potpomognutoj oplodnji, bračnim krizama, nametnutim društvenim normama i pritiscima s kojima živimo, očekivanjima. Kakav je vaš stav o potpomognutoj oplodnji?

Mislim da nije nužno proći iskustvo ili biti generacijski dio teme kojom se baviš u teatru, ali mogu reći da je meni osobno i redateljski bilo izazovno režirati ovaj tekst baš iz pozicije mlade žene koja je tek na pragu tridesetih i koju će za koju godinu zapljusnuti taj val, ta ista pitanja koja muče glavno lice komada Evu. To su pitanja o roditeljstvu, braku, majčinstvu, o onim vječnim pitanjima koja dolaze iz okoline poput primjerice: 'Kad ćeš pred oltar?' Ili: 'Kad će beba, vrijeme vam je?” Zanimljivo mi je bilo iščitavati ovaj tekst kao budućnost koja mi uskoro stiže i mogu reći da je on preokrenuo mnoge stvari u meni, baš kao što me svaka moja nova predstava promjeni, probije neke moje osobne barijere, mišljenja... Što se tiče same teme potpomognute oplodnje s obzirom na to da u svojoj bliskoj okolini nikoga ne poznajem tko je prošao taj proces, tijekom redateljske pripreme temeljito sam istraživala sve moguće medicinske i stručne materijale, gledala dokumentarce i čitala svjedočanstva žena i parova koji su uspješno ili neuspješno prošli cijeli taj proces. Neka od tih svjedočanstva su me zbilja potresla jer potrebno je puno upornosti i ljubavi da žena, i par, sve to izdrže i da nakon svega ostanu zajedno.

Za vrijeme pandemije postavili ste duodramu 'Da sam ptica' (u kojoj glume Daria Lorenci Flatz i Tarik Filipović), a koja je inspirirana izbjegličkom pričom vaših roditelja koji su za vrijeme rata iz Banje Luke pobjegli u Hrvatsku. Zadnje dvije godine bile su vaše. Glumili ste, režirali i pjevali.

Imali smo nekoliko pretpremijera u Rijeci, Umagu, Zagrebu, a službena premijera predstave Da sam ptica je 11. prosinca u kazalištu Vidra i od tad je u Vidri na stalnom repertoaru. Nakon toga premijeru imamo i u Kamernom teatru u Sarajevu kojoj se neizmjerno veselim. S Dariom i Tarikom sam se povezala na toliko razina da su mi postali kao obitelj i sretna sam što mi kazalište donese takvu čaroliju i ljude i u privatan život. A što se tiče mog rada zadnje dvije godine, evo voljela bih da svaka bude takva.

Kako reagirate na kritike?

Ne opterećujem se kritikama, fokusirana sam samo na svoj rad i finalni produkt mog rada. Prostora za rast i razvoj kod svakog umjetnika ima i u tome je čar. Najbitnija mi je reakcija publike, za koju uostalom i radimo predstave.

Što je najuzbudljivije u kazališnoj režiji? Što najviše volite u svome poslu?

Volim prvu fazu promišljanja teksta, zatim razvoj inicijalne redateljske ideje sa suradnicima; stvaramo scenografska, kostimska, glazbena... rješenja, ali najviše volim rad s glumcima jer tada sve te ideje 'ožive', dobiju svoju drugu dimenziju. Glumce i rad s njima najviše volim u svom poslu.

Za predstavu koju pripremate glazbu radi Ivan Pešut, s kojim ste predstavili obradu u stilu kabarea. Što je s glazbom u vašem životu?

To me puno ljudi pita! Trenutno sam posvećena kazalištu, ali sam uvijek otvorena za razne druge suradnje. Voljela bih nekom prilikom ponovno zapjevati i nadam se da će to biti neki mjuzikl.

Što sanjate postaviti, propitati, otpjevati?

Kad je riječ o pjevanju, voljela bih ponovno zaigrati u nekom mjuziklu. Što se tiče režije, imam puno tekstova koje uskoro planiram postaviti. Prva u planu je jedna glazbeno-dramska predstava koja pripremam za proljeće.

Osim o glumi i pjevanju, o vama se u posljednje vrijeme pisalo i zbog ljubavi s Markom Vargekom. Je li vas iznenadio toliki interes za vaš privatni život i što ga sad stalno morate nekome objašnjavati?

Zanimanje za privatni život je dio javnog posla kojim se bavim, ali pokušavam se ne opterećivati time niti da to mijenja moje uobičajene i svakodnevne navike i radnje. Želim slobodno doći npr. na Cvjetni trg i sa svojim dečkom ili prijateljima popiti kavu ako mi se tamo baš pije kava.

Koliko pratite sport, zanima li vas to uopće?

Počela sam ga u zadnje vrijeme više pratiti uz Marka jer čujem za mnoge utakmice i shvatila sam da me zabavljaju i opuštaju haha. Inače igram tenis tako da je to moj jedini doticaj sa sportom.

Kako najradije provodite vrijeme zajedno?

Ne volimo biti na jednom mjestu, pa smo stalno negdje haha. Bilo da je šetnja prirodom, Maksimir, Sljeme ili na neki izlet izvan grada ili putovanje negdje dalje. Volimo otići skupa i na partyje, ples, muziku.

Pred čime ćete uvijek pokleknuti: Dobrim cipelama, filmom ili dobrim partyjem, koncertom, hranom, ili svime?

Pred apsolutno svime što ste nabrojali!

Kako izgledaju trenuci vašeg odmora?

Volim se sama prošetati šumom ili gradom. Osim tenisa kojeg sam ranije spomenula volim se opuštati uz glazbu. Slušam sve, tu nema ograničenja - od klasike do zabavne glazbe.