Nikome tko prvi put odlazi u Veliku Britaniju ne bih preporučila da provede ijednu minutu pred televizorom jer je previše drugih znamenitosti i zanimljivosti, no ako vam ondje živi netko koga često posjećujete, pri jedno šestom-sedmom posjetu slobodno se prepustite upoznavanju onoga što se diljem svijeta ističe kao televizijski standard kojemu svi streme. Britanska televizija. The best in the world!

Odlučite li se, međutim, na taj korak, ubrzo ćete shvatiti da se taj superlativ odnosi samo na BBC. Ono što ćete otkriti već u sljedećem koraku jest to da se superlativ odnosi samo na BBC-jeve vijesti, dokumentarce i humoristične serije snimljene prije više od dvadeset godina. Što se svega ostaloga tiče – Velika Britanija, kao i sve zemlje svijeta, odavno je nagomilala beskrajnu gomilu kabelskih, satelitskih i inih komercijalnih programa na kojima se prikazuje svakojako smeće, a lučonoša kvalitetnog televizioniranja – BBC – ne uspijeva se sasvim oduprijeti takvome okruženju. U onim pak slučajevima u kojima uspijeva – više definitivno ne sjaji istim sjajem kao što je to činio prije tridesetak godina.

Prije svega, ono što prvo upada u oči pri gledanju programa britanske javne televizije jest to da je i nju pogodila kombinacija besparice i besciljnosti, koje su obje nastale zbog konfuznih preobrazbi kroz koje televizija kao medij prolazi zadnjih desetak godina. Privremeno se iseljeni državljanin naše domovine zato nerijetko pred BBC-jem osjeća kao da gleda program HTV-a: repriziraju 'Mućke' po dvjesto i devedeseti put, voditelji vijesti im izgledaju kao parodija ukočenih talking headsa iz osamdesetih, u udarnom se terminu prikazuju filmovi koje više nitko ne želi ni piratski skidati s interneta jer su se usmrdjeli od starosti i nekvalitete, nakon ponoći sve odlazi dođavola s reprizama nabacanim u zbunjujućem rasporedu i tako redom. Dakako, iluzija o tome da HTV svojim programom zapravo prati BBC razbija se onoga trenutka kada shvatite da BBC-jevci, za razliku od naše javne televizije, nisu štetni za svoje pretplatnike, to jest da ih u svojem informativnom programu ne hrane nikakvom ideologijom, nego tek objektivnim informacijama, a svaka, pa i najmanja sličnost s HTV-om pada u vodu kada vidite da su britanski TV dokumentarci, o kakvoj god da temi bili snimljeni – Holokaustu ili porođajima u zatvorima – otprilike petsto milijardi puta bolji i zanimljiviji od bilo čega nastalog u domaćoj produkciji.

Drugo što upada u oči jest to da britanska javna televizija, ili barem pet zemaljskih kanala koji nisu dio nekog satelitsko-kabelskog carstva pod kapom Skya ili Virgina – ima svoje čudnovate odgovore na sapuničarsko-reality kulturu koja dominira televizijom zadnjih desetak godina, a evo i nekoliko primjera.

Jedan od najsmješnijih, odnosno – da se izrazim jezikom osviještene jedinke koja prihvaća razlike u kulturama – našem mentalitetu najčudnijih momenata u tom dijelu programa jest očita opsesija Britanaca i britanske televizije nekretninama. Gotovo čitav prijepodnevni i popodnevni program na pet zemaljskih kanala išaran je raznim inačicama emisija u kojima savjetnici za nekretnine potencijalnim kupcima (obično mlađim bračnim parovima koji su se na neku foru domogli novca) preporučuju kako, gdje i koju nekretninu kupiti, trebaju li se preseliti, koju im je vikendicu u inozemstvu najbolje odabrati te kako najbolje prodati onu iz koje se žele iseliti. Cijela priča uopće nije nalik američkim serijalima kao što je bio Cribs, u kojima celebrityji pokazuju kako su kulerski uredili gajbe, pa čak ni onim emisijama s druge strane Bare, u kojima su razni žmuklerski agenti ljudima prije kolapsa tržišta nekretnina 2008. preporučivali kako preurediti neku kuću i prodati je po deset puta većoj cijeni. A, ne. Ovdje je riječ o totalno dosadnoj potrazi za novom kućom koja većinu ljudi u ostatku svijeta baca u ponore muke i gnjavaže, ali Britanci su takvim stvarima, izgleda, naprosto fascinirani.

Jedna od najpopularnijih takvih emisija prikazuje se na kanalu 4 (Channel 4), zove se 'Location, Location, Location', a vode je Kirstie Allsopp i Phil Spencer. To vam je sigurno, baš kao i meni, potpuno nevažno jer nikad niste čuli za dvojac, ali oni tu emisiju vode već čitavo desetljeće i nemaju namjeru prestati. Pritom ne rade baš ništa posebno, nego s raznim (malo)građanskim obiteljima traže kuću koja bi im odgovarala i pritom se prave strašno stručni te čak imaju i spin-off, 'Relocation, Relocation', gdje se ljudi sele izvan dotadašnjeg prebivališta ili kupuju nekretninu negdje gdje ne žive da bi na njoj zarađivali. Da, točno je onako dosadno kako i zvuči.

Da stvar bude bolja, 'Location, Location, Location' nije ni približno jedina takva emisija. BBC na oba programa ima svoju varijantu – 'To Buy or Not to Buy', koja je, doduše, nakon jedanaest godina emitiranja okončana 2010, ali to BBC-jevce ne sprečava da je repriziraju svaki bogovetni dan. Od gore spomenute s kanala 4 razlikuje se jedino po tome što nije svih jedanaest godina prikazivanja imala iste voditelje, ali i po tome što ti voditelji nastoje biti duhoviti, čemu sam se pri svakom pokušaju gledanja (vrlo kratkom) radovala isto kao i trbušnoj virozi jer im je humor čak gori od onoga koji obično čujemo iz usta voditelja na hrvatskim ljetnim festivalima.

Bilo bi preteško i premučno sjetiti se svih drugih reality emisija o nekretninama koje sam uspjela usputno pohvatati po programima britanskih zemaljskih kanala jer postoje zbilja svakojake – od ovih elementarnih, do onih u kojima dođe ekipa pa ljudima razruši kuću do temelja i ponovno je sagradi zato da bi bila ljepša. Spomenut ću još samo to da sam u jednoj epizodi 'A Place in The Sun: Home or Away', gdje parovi čak razmišljaju o kupnji kući u inozemstvu, spazila prilog u kojem je ekipa emisije dojurila u Istru, snimajući jednu od ruševnih kućica u unutrašnjosti našeg najvećeg poluotoka. To me, moram priznati, istodobno oduševilo i prestravilo. Oduševilo – zbog stranih investicija u sirotu nam zemlju, a prestravilo zato što me odmah obuzela strašna slutnja da bi zbog tog putovanja nekome od domaćih producenata moglo pasti na pamet da pokrene neki sličan serijal. A ljudima poput mene – koji ionako u stvarnosti pate od prevelike dosade zato što im većina prijatelja uporno melje o svojim preuređenjima stanova, keramičkim pločicama i majstorima – takva vrsta realityja na televiziji treba isto kao i šaka u glavu.

Druga nevjerojatna stvar kojom su britanski televizionari jednostavno opsjednuti su antikviteti. Ne znam je li takva televizijska opsesija potekla iz 'Mućki', gdje Rodney i Del od stručnjaka za antikvitete saznaju da među kramom u garaži drže sat vrijedan čitavo bogatstvo – ili je ta komična epizoda nadahnula ni približno toliko zabavne emisije reality profila, ali majko mila! ‘Cash in the Attic' na BBC-ju se prikazuje već šesnaest godina, što će reći da njegovi voditelji i pridruženi im eksperti već šesnaest godina prekopavaju po starudiji na raznim tavanima, u prljavim podrumima i davno odbačenim kutijama, pomažući posljedičnom prodajom pronađenih vrijednosti štokojoj obitelji da malog Jimmyja pošalje u Oxford, plati novi pejsmejker baki Mabel ili otputuje na ljetovanje u Španjolsku. Plemenit cilj djeluje nešto manje plemenit kada jedan od razloga koji obitelji imaju za prikupljanje novca ispadne kupnja novoga Ferrarija, ali koga briga. Sa svoje strane moram priznati da mi je zbog popularnosti toga serijala nešto jasniji britanski mentalitet keep-calm-and-carry-on. Nimalo britanski nadahnuta, nijednom pred sličnom emisijom nisam izdržala dulje od šesnaest minuta, a oni je trpe i s radošću gledaju već isto toliko godina. A ni tu 'Cash in the Attic' nije usamljen. Sličnim se stvarcama bave i 'Antique Road Trip', 'Flog it' i 'Secret Dealers', razasuti po ostalim zemaljskim kanalima. Ne želim detaljnije pričati o njima jer isto strahujem da bi se zbog toga mogla roditi kakva zlomisao u glavi kakvog lokalnog producenta.

Naravno, o britanskoj televiziji i njezinim bizarnim specifičnostima nema nikakvog govora ako ne spomenemo i dvije najdugovječnije dramske serije – 'Coronation Street', koja je prošle godine proslavila pedeseti rođendan, te 'East Enders', koja je upola mlađa, ali jednako zadivljuje/zastrašuje upornošću. Serije su, naravno, nakon tolikih godina prikazivanja, neodvojivi dio britanske svakodnevne kulture i načina života, što je fenomen koji zacijelo zaslužuje pametniju i dublju analizu od usputnog spominjanja u jednom površnom pregledu televizijskih kurioziteta jedne strane zemlje, no nakon pokušaja gledanja samo jedne epizode svake od njih bilo mi je drago što i mi nemamo vlastiti kulturni ekvivalent.

Ipak, dopustite mi da za kraj ipak kažem nešto sasvim drugačije od tona čitavog teksta ispisanog iznad. Britanska televizija ima svoje bizarne kuriozitete koji su meni, nesvikloj na britansku popularnu kulturu, dosadni, smiješni ili jednostavno nejasni, ali priča o tome da se u suštini radi o najboljoj televiziji na svijetu donekle ipak stoji. Rijetko na kojoj drugoj televiziji na svijetu osim na BBC-ju uspjet ćete pogledati vijesti ili ozbiljne emisije o političkim i društvenim temama koje ni u jednom trenutku ne kližu ni u za naše prostore tako tipičnu ideološku propagandu ni u za, primjerice, američko televizijsko tržište tako tipičan infotainment (gdje je važnije da su vijesti ZABAVNE nego točne i relevantne). Na rijetko kojoj drugoj televiziji moći ćete svakodnevno pogledati izvrstan prirodoslovni ili povijesni dokumentarac ili pak dokumentarni serijal koji duboko zadire u neki suvremeni problem, kao što je tijekom mojeg posjeta Londonu bio onaj o izgradnji socijalnih stanova u Britaniji polovicom prošloga stoljeća te razvoj takvoga stanovanja do danas.

Na kraju krajeva, iako su vremena 'Mućki', 'Crne guje', 'Jednom nogom u grobu' i 'Fawlty Towersa' odavno minula, i dalje nigdje drugdje nećete pronaći tako dobru, kvalitetnu i doista duhovitu komediju. Od redovitih snimki sa stand-up komičarima uživo u kazalištu Apollo pa sve do izvrsne emisije Stephena Fryja, 'QI' (Quite Interesting), u kojoj više ili manje poznati gosti odgovaraju na pitanja o malo poznatim činjenicama iz opće kulture te dobivaju posebne bodove za domišljatost i duhovitost – to su kvalitete britanske televizije koje je ipak iskupljuju i brane joj čast. Zbog njih se njihovi gledatelji – iako očito očarani i brojnim bizarnostima poput superdosadnih emisija o antikvitetima i nekretninama – i dalje mogu pohvaliti da gledaju the best television in the world.