Nekoć su se lomila koplja oko njegova autorskog rada, no Tonči Huljić dežurnim je kritičarima žestoko uzvraćao lansiranjem novih hitova u eter, osvajanjem nagrada na festivalima, ali i britkim 'tonovima' u svojim medijskim istupima. Voljeli ga ili ne, ne može se osporiti njegova moć i utjecaj na domaćoj glazbenoj sceni. Jedan od najplodonosnijih skladatelja bivše Jugoslavije, osim u brojnim glazbenim uspjesima, uživa u mirnom obiteljskom životu sa suprugom Vjekoslavom, kćeri Hanom i sinom Ivanom.

Godinu ste započeli još jednim hitom, 'No stress'. U moru političkih i gospodarskih previranja nekako se tekst vaše pjesme savršeno uklapa u našu svakodnevnicu. Koliki je vaš stres i/ili koliko uspješno živite tako da se ne uzrujavate?

Čovjek sam koji se pali na stres jer sam ovisan o adrenalinu, ali moram priznati da godine čine svoje pa sad sve manje uživam u njemu i izbjegavam ga na svaki mogući način. Jedna od terapija je i projekt Tonči Huljić & Madre Badessa. To je moj, da ne ispadne tvrda riječ - obračun sa svijetom. Neka moja razmišljaja u životu, koji je nedvojbeno povezan s politikom, obuhvaćena su na mom novom albumu. To su pjesme koje imaju ležernost u pjevanju, skladanju i melodiji, ali kad zagrebete samo malo ispod površine teksta, već u samoj A frazi pjesme 'No stres' imam i zafrkanciju na svoj račun, s frazom 'Amer i Rus', o čemu se godinama govorilo, pa sam to još jednom svjesno i namjerno spomenuo, ali sam ovaj put stavio u politički kontekst maltretiranja na dnevnoj bazi silnim informacijama o Amerima, Rusima, Saboru itd. U svakom slučaju, to je jedan od aspekata mog rada koji je vezan i uz druge izvođače. Ono čime sam okupiran, dok miksam novi CD za Madre Badessu, rad je za Maksima Mrvicu i to dosta udarnički jer je naglo izletjela ta priča.

O kakvoj je priči riječ?

Svi znate za Put svile, najveći put kojim se Kina cestovnim prometom pokušava spojiti s Europom. U rujnu imamo press konferenciju u Pekingu te ćemo najaviti Maksimovu turneju i predstaviti pjesmu 'Silk Roads', koja će imati elemente kineske melodije, ali i melodija većine država kroz koje ide taj put. To je zahtjevan zadatak, ali se nadam da ćemo ga izvršiti na nivou. Istovremeno, 15. lipnja počinjem seriju snimanja spotova. U rujnu izlazi novi album Tonči Huljić & Madre Badessa i isti dan sve pjesme sa spotovima. Nisam lud od sreće, ali na snimanju tih spotova ću se nastojati što više opustiti i zabaviti, a što manje živcirati zbog ponavljanja kadrova. U našim uvjetima to je pionirski pothvat, ali što ću? Da je lako, ne bi mene zapalo! (smijeh) Osim toga, mjuzikl 'Pacijenti' od jeseni će opet biti na repertoaru Lisinskog i kreće na turneju.

Spomenuli ste suradnju s drugim izvođačima, velikim brojem najpopularnijih domaćih glazbenika, a ove godine napisali ste za njih hitove, među ostalim Danijeli 'Nemam mjeru', Magazinu 'Žena, a ne broj', Rozgi nekoliko novih pjesma za njezin novi album. Jesu li vam, budući da živite od glazbe i za glazbu, dosadila pitanja kako stignete toliko toga 'naštancati'?

Novu pjesmu nisam napisao sigurno 20 dana. Jednostavno se nakupilo toliko njih za koje treba napisati tekstove i onda mi je super došla ova 'kineska ponuda' za zaista veliki projekt, jer je to velika čast. Stignem sve, ništa nije problem. Bog me osakatio za neke druge stvari, ali me očito nagradio talentom za brzo pisanje pjesama. (smijeh)

Je li vam se ikad dogodilo da niste imali inspiraciju ili da ste se mučili s glazbom za nekog izvođača?

Mučim se svaki put! I ljudi koji ispunjavaju križaljke, rade to po tko zna koji put, muče se, zapnu na nekoj banalnoj stvari. Muzika je matematika, ima tu i poezije i duše. Nije samo suhoparna, ona je samo egzaktna u svojoj krajnjoj domeni, isto kao i glazba. Napiši je, ali pitanje je hoće li se ljudima svidjeti odmah, za 15 godina ili nikad. Ja sam samo molio Boga da ne doživim sudbinu autora koji su prepoznati nakon smrti. Sretan sam što sam u godinama koje imam 'aktualna' osoba od koje svi traže pjesme, a ja mogu birati što ću i s kim raditi. Pravo da vam kažem, nisam očekivao da će mi se to dogoditi u ovim godinama, ali ne mogu reći da sam nesretan zbog toga.

U zadnje vrijeme vam se svidjelo biti članom žirija u natjecateljskim showovima. Što vam je toliko privlačno u tome?

Nisam baš lud od sreće za tim stvarima jer mi nije namjera biti profesionalni sjedač po žirijima, ali dogode se tako neki formati koji mi zapnu za oko pa onda kreiram situaciju da ti formati dođu ili u regionalnu priču ili samo domaću, a onda je nekorektno da ako iza nečega stojim, ne sudjelujem u tome. Ali to je praksa koju neću baš tako često upražnjavati. Drago mi je da su formati u kojima sam sudjelovao kao član žirija ostvarili gledanost, a više od toga i utjecaj u društvu. Tako će recimo Krešo kao pobjednik showa 'Nikad nije kasno' nastupiti na Splitskom festivalu.

Kad ste već spomenuli festival, uskoro ćemo vas gledati na CMC festivalu, a spremate li se i na Splitski, barem s pjesmama za druge?

Ovaj put idem samo s pjesmama. Jednu će pjevati Domenika, a drugu Krešo Baričević, pobjednik showa 'Nikad nije kasno'.

Čini mi se da se vi i Makedonija baš volite - imali ste suradnju s Emilom Arsovom u pjesmi 'Ajvar', dobitnik ste makedonske nagrade Zlatna bubamara, koja se dodjeljuje najboljim izvođačima i autorima u regiji, a sad ste dali priliku još jednom mladom makedonskom pjevaču, Bobiju, da s vama zakorači u profesionalnu karijeru. Je l' to slučajnost ili ima nešto što vas privlači njihovoj glazbi i mentalitetu?

Svaka čast svakome, ali tamo se rađaju najbolji pjevači na ovim prostorima. Imamo ih i mi ovdje, ali po glavi stanovnika, tamo ih ima najviše. Meni je svaka suradnja s Makedoncima, počevši od Ljiljane Nikolovske, Arsova, a sad i Bobija, koji je senzacionalan pjevač i kojeg ste mogli vidjeti kao finalista u showu 'X Factor', dragocjena. Dosta se osvrćem na aktualnu situaciju koja nije blistava ni u svijetu, ni kod nas, ni u susjedstvu. Terorizam je svugdje u svijetu, mi ga zasad nismo okusili, ali to ne znači da nećemo. Imao sam baš potrebu osvrnuti se na takvu situaciju i zato ovako brzo ulijećem s pjesmom. Situacija je takva kakva je i želim kazati iz pozicije malog čovjeka kako gledamo svi na taj rat i sukobe za taj 'treći svjetski rat', za koji se svi pravimo da ga ne vidimo. Nekidan je ono što je bilo u Londonu bilo treća vijest na naslovnici časopisa, a samo godinu prije to bi bilo prva vijest na svim naslovnicama. Ljudi su se na to navikli kao da je normalno, a nenormalno je da nam je rat normalan. Pjesma 'Ja bih da sam opet mali' zapravo je priča o tome. Volim sedam osmina i zato sam pozvao Bobija da mi bude gost, ali mi se toliko sviđa kako pjeva da ćemo i dalje surađivati.

Sa suprugom Vjekoslavom stvarate i vodite kreativan život. Kako izgleda to kad se odmarate, kad ne radite?

Pisanje pjesama je za mene odmor. Sve oko toga je umor. Najsretniji sam kad stvaram pjesmu.

Što vas još opušta, stignete li čitati?

Da, čitam. Trenutno s književnikom Mirom Gavranom radim na nekim projektima pa vam mogu unaprijed otkriti detalje nečeg novog, a to je da mi je želja da ujesen postavim 'monomjuzikl' za Igora Barberića u vrlo nesvakidašnjoj varijanti ne samo za Hrvatsku, nego šire. Naime bit će to mjuzikl za jednog glumca koji će glumiti pet, šest uloga i svi će oni biti istovremeno na sceni. Kako? E pa vidjet ćete. (smijeh)

Stignete li ikada otići na koncert nekog od kolega? Vaša djeca, Ivan i Hana, nedavno su bila na koncertu Aerosmitha, a kakva je stvar s vama po tom pitanju? Pratite li uopće rad drugih izvođača?

Ivan i Hana su bili na koncertu u Njemačkoj, a sad idu na Phila Collinsa u Köln. Vole tu staru gardu glazbenika i drago mi je što slušaju takav tip glazbe. Oni to više upražnjavaju od mene, a ja ne volim ići svirati na svoj koncert, kamoli da idem gledati tuđe. (smijeh) Sve slušam i to što ja slušam možda širi krug ljudi ne bi konzumirao. Slušam etno muziku Mediterana, a tu ima dosta Alžira, Tunisa, Španjolske. Namjeravao sam otići u Kataloniju i ondje malo osjetiti njihove glazbene vibre, sjediti u kafićima i restoranima, poslušati glazbu kakvu sviraju tamošnji glazbenici.

U zadnje vrijeme imam osjećaj kao da čujem i viđam samo vaše pjesme i videospotove. Nekako kao da su se ostali autori uspavali. Kakva je uopće trenutna situacija na sceni?

Situacija je dosta teška. Imam tu sreću ili nesreću da sam radoholik. Više nemam potrebu kontrolirati situaciju jer nemam što kontrolirati. Znači, puno se više koncentriram na pisanje nego na organizaciju oko biznisa jer to, kao sama riječ, nažalost, u Hrvatskoj više nema neko značenje. U trenucima kad imaš polomljeno, duboko podijeljeno društvo, ali i dalje ležerno i ne baš zabrinuto, kad već treći put u godinu dana biramo Vladu, to pokazuje da nešto u našoj okolini nije zdravo. Kad je tako, jednostavno se zatvoriš u svoj svijet i pišeš muziku, nekako hodaš kao vanzemaljac u nekom svom prostoru. Otupiš na to ludilo oko sebe jer tu više nema zdravog razuma i polako se distanciraš od svega. Srećom, znao sam u svom glazbenom vijeku birati suradnike i imao sam zadovoljstvo raditi s njima, a i oni sa mnom. Svi oni imaju neke lijepe, duge i stabilne karijere. U svakom slučaju to je izazov, ali i opterećenje. Mislim da i drugi ljudi rade, stvaraju, svatko ima svoj način, izričaj i radi koliko može.

Vaša djeca Hana i Ivan također su u glazbi. Tko vam od njih više karakterno nalikuje?

Oboje su mi sve više karakterno slični.

Oboje djeluju samozatajno, dosta kulerski, podsjećaju na vas. Kako to izgleda kad vi puknete?

Sve sam samo nisam skuliran. I puknem svakodnevno više puta, ali to je dobro jer je zdravo izbaciti sve iz sebe. Ne valja kad sve kupiš u sebi. Mi smo Dalmatinci i vrlo smo temperamentni kod kuće, ali nema potrebe da divljamo kad izađemo. (smijeh)