Iako je riječ o remakeu filmskog hita iz 2011. godine, kada je u kinodvorane stigla francuska komedija 'Nedodirljivi', i njena američka inačica 'Nespojivi', zahvaljujući ponajviše Kevinu Hartu i Bryanu Cranstonu, on je postigao neviđen uspjeh.

Francuskoj verziji uspjelo je ono što niti jednom europskom filmu prije i nakon toga nije - biti najgledaniji sa zaradom od nevjerojatna 427 milijuna dolara, a tim stopama krenuli su i Amerikanci te su u kratkom periodu prodajom kinoulaznica zaradili 19,6 milijuna dolara i uspjeli nevjerojatno: s trona najgledanijih filmova u Americi skinuti i samog 'Aquamana'.

Bez obzira na to o kojoj je verziji riječ, radnja ovog filma nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Riječ je o toploj ljudskoj priči u kojoj glavne uloge imaju milijarder kvadriplegičar i njegov osobni pomoćnik, bivši zatvorenik na 'popravnom ispitu'. Kako će se dvije osobe različitih karaktera i svjetonazora složiti i kako će proći sve uspone i padove, ostavljamo vam da sami doznate, no ono što vjerojatno niste znali to je da je za oba filma, 'Nespojive' i 'Nedodirljive', scenariste inspirirala istinita priča, ona o Philippeu Pozzu di Borgu i njegovu pomoćniku Abdelu Sellou.

Danas 67-godišnji Philippe Pozzo di Borgo rođen je u francuskoj plemićkoj obitelji i većinu djetinjstva proveo je živeći u raznim dvorcima. Zahvaljujući svojoj menadžerskoj ulozi u carstvu šampanjca, Moët & Chandonu, a kasnije i Pommeryju, navikao je da ga život pazi i mazi kao pripadnika tamošnjeg jet-seta. Godinama kasnije, opisujući se u mladosti, rekao je kako zna da je bio pohlepan, egoističan i ambiciozan.

No jedna je tragedija promijenila sve. Nakon što je 1993. godine odlučio isprobati paraglajding, sa samo 42 godine Philippe Pozzo di Borgo postao je osuđen na invalidska kolica zbog teške ozljede. Život mu se naprasno promijenio. Iako nikada nije morao razmišljati o novcu, kojeg i danas ima napretek, Di Borgu je sve krenulo nizbrdo. Samo tri godine nakon što je postao kvadriplegičar od raka mu je preminula i supruga Beatrice.

Zbog svega što mu se dogodilo svojedobno je pokušao samoubojstvo nakon što je na neki način uspio cijev za kisik staviti oko vrata i nagnuo se unatrag. Ipak, danas više o tome ne razmišlja: 'To je normalna reakcija kada bol postane neizdrživa. Pokušao sam to jer sam osjećao strah i krivnju da ću nekome biti ostavljen na teret da se brine o meni. Inače, to što sam hendikepiran ne smeta mi, samo ne želim biti teret.'

Za razliku od njega, Abdel je bio sitni kriminalac iz Alžira koji je imigrirao u Francusku, a kako bi i dalje mogao primati socijalnu pomoć, prijavio se za posao pomoćnika Philippea Pozza di Borga, u potpunosti nesvjestan što se sve od njega očekuje.

Isprva je i sam aristokrat o Abdelu imao loše mišljenje, smatrajući ga netolerantnim i arogantnim, no ubrzo je u njemu prepoznao nešto što nitko nikada nije - njegovu simpatičnu ludost. 'Nije me žalio, bio je skroz bez poštovanja, drzak i s čudnim smislom za humor. Odjednom sam se ponovno osjetio živim. Počeo sam uživati u životu jer nisam znao što me iduće čeka.'

Iako je, prije negoli je zaposlio Abdela, obavio intervjue s čak 90 osoba, niti jedna od njih nije bila idealna. 'Ovo je čovjek kojeg trebam i briga me što je tek izašao iz zatvora, ja ga trebam, mislio sam. Od tada smo postali prijatelji', prisjetio se svojedobno Di Borgo.

Osim što su bili istog smisla za humor, oboje su bili na margini društva - invalid i kriminalac. Vjerojatno upravo zbog toga počeli su se oslanjati jedan na drugoga, ispunjavajući si život.

'Tretirao me je onako kako je i trebalo tretirati me u teškim trenucima koji su bili ispred mene. Trebalo mi je takvo što da se vratim na pravi put. Sažaljenje je bila posljednja stvar koja mi je bila potrebna, to je nešto što dobivaš od osoba koje te se zapravo boje i ne znaju kako bi se ponašale prema tebi. To mi nije trebalo u životu, već utjeha te da me se poštuje i cijeni onakvim kakav jesam.'

Da ga je susret s Di Borgom spasio, rekao je i sam Abdel, koji je u Alžiru odrastao s devetero braće. 'Da nisam upoznao Philippea, danas bih vjerojatno bio mrtav ili u zatvoru', rekao je i otkrio kako je doživio to što ga je u filmu utjelovio Omar Sy: 'Mali sam i ružni muškarac, a on je zgodan i sportski građen. Našli su moju totalnu suprotnost.'

Abdel Sellou danas živi u Alžiru, ima farmu kokoši, u sretnom je braku i ima troje djece, a sa svojim nekadašnjim poslodavcem u stalnom je kontaktu. A kako i ne bi kada su postali nerazdvojni prijatelji. Svoju priču Philippe Pozzo di Borgo pretočio je na papir, točnije noću, kada nije mogao spavati, glasom je aktivirao snimač i pričao priču, a memoari 'A Second Wind' postali su ubrzo bestseler.

I sam Philippe sreću je pronašao s Kadijom, muslimankom iz Maroka, s kojom ima troje djece.

U jednom od mnogobrojnih intervjua koje je dao, osobito nakon što je prikazana francuska verzija filma, Philippe Pozzo di Borgo prisjetio se svoje nesreće i rekao: 'Ako Bog i postoji, njega ne treba kriviti. On nije htio da mi se ovo dogodi. Bila je to jednostavno loša sreća, pogreška koju sam napravio i koja je dovela do nesreće, ali i do nove prilike. Moguće je da sam bio na pogrešnom putu koji je sada ispravljen. Nisam ljut ni na koga zbog toga što mi se dogodilo, niti ikoga krivim. Pokušavam izvući najbolje iz svega.'