Sa svojih 45 godine Ecija Ojdanić izgleda fantastično i zrači pozitivnom energijom. Predana je svom poslu, a jednako tako uživa i u obiteljskoj idili. Sretna je što je iza nje deset godina uspješnog djelovanja Moruzgve. Na njihovom repertoaru od ovog vikenda je nova predstava 'Brodolomke', tragikomična priča o četiri žene s različitim strahovima, problemima koje povezuje ovisnost o alkoholu. Osim ovisnosti, potpuno četiri različite žene spaja i želja da se suoče sa sobom, svojim promašajima, predrasudom društva te odluka da započnu novi život i da skinu sa sebe osjećaj krivnje i osude.

S čime će 'Brodolomke' osvojiti publiku?

Mislim da će osvojiti emocijom, prepoznatljivim likovima posrnulih žena koje traže put ka boljem životu u čemu se svatko može prepoznati. Uz to smo jako šarmantne, lijepe zgodne i izvrsno plešemo. Ne znam što više dodati?

'Brodolomke' su priča o ženama. Na repertoaru često imate komade koji propitkuju i analiziraju položaj žena u društvu. Kako kazalište može sudjelovati u ravnopravnosti spolova?

Kad smo prije deset godina izašli s predstavom 'Gola u kavezu' shvatila sam da su problemi žena ono što me zanima i u čemu bih progovarala u kazalištu i da su to teme koje su zapravo zapostavljene, a paradoks je da se prema zadnjim istraživanjima Europske unije pokazalo da su čak 70 posto konzumenata kazališta. Žene su fantastična publika jer su strpljiva, emotivna, strastvena i vjerna publika, a kao žena smatram da itekako zaslužujemo progovarati o problemima žena. Možemo apsolutno sudjelovati na više nivoa, primjerice na ekonomskom da zapošljavamo više žena. U Hrvatskoj ima fantastično talentiranih glumica koje naprosto imaju manje prilika jer je manje ženskih uloga i u filmu i u kazalištu. Ukazujući na to što nas tišti samim tim jačamo se međusobno, jačamo mrežu solidarnosti i ukazujemo na probleme koji nam dolaze na putu ka ravnopravnosti.

U predstavi i plešete, pjevate. Koliko je zahtjevno uz glumu još plesati i pjevati?

Zahtjevno je pjevati, glumiti i plesati još i ako se uzme u obzir da moja uloga Dinke ima 70 kilograma, moram reći da mi je to popriličan izazov, a ako ništa drugo, dobro je za održavanje dobre linije.

Predstava govori o problemu ovisnosti, jeste li se vi u životu susreli s kojom?

Ljudi su slaba bića i svatko reagira na svoje slabe točke na razne načine tako da ima vrlo malo ljudi koji uspješno mogu odolijevati izazovima negativnih emocija. Ja sam u životu bila emotivni jedač pa sam to pobijedila. Pa sam puno pušila i to zamijenila zdravom navikom, trčanjem, tako da u pogledu ovisnosti dosta dobro stojim. Ono što je kod alkohola poseban problem je što je on društveno prihvatljiv i što taj problem nije zabranjen, a anestezira bol, usamljenosti tugu. Zapravo je to još jedan od razloga zbog čega smo htjeli postaviti ovu predstavu jer je ženski alkoholizam kao takav, tabu tema. Muški je puno prihvaćeniji. Ženski alkoholizam je nešto što se događa tajno i skrivećki, a u porastu je i opasniji je jer se brže razvija ovisnost, a kako su žene emotivnija bića teže se liječe.

Koliko je hrvatska svakodnevica inspirativna za glumce i ostale umjetnike?

Teža su vremena za umjetnost i kazalište u Hrvatskoj proračun je stravično nizak, recesija je. Ne postoji poštovanje prema glumcu i umjetniku, ali ja smatram da je to najljepši posao. Kad radiš posao koji voliš onda usprkos svim preprekama i poteškoćama uživaš u njemu. Apsolutno sam presretna što sam to izabrala za svoje zanimanje. Unatoč problemima na koje sam nailazila na svom putu, ja sam sretna sam zadovoljna i ispunjena umjetnica. Put je bio krivudav, prepun uspona padova i neočekivanih raspleta, ali evo, očigledno kad imaš dovoljno ljubavi i strasti sve dođe na svoje.

Slavite deset godina Moruzgve, jednog od najuspješnijih malih kazališta koje vole i publika i kritika. Kako ocjenjujete prvih deset godina?

Kazalište Moruzgva je moje treće dijete, zapravo četvrto ako uzmemo u obzir mog supruga. (smijeh) Apsolutno sam ponosna na sva postignuća i na to kako se razvila Moruzgva. Mislim, nisam imala nekakvu jasnu viziju o tome kako bih bila na čelu jednog nezavisnog kazališta, ja sam samo htjela napraviti jednu predstavu 'Gola u kavezu' međutim nevjerojatan i iznenađujući uspjeh te predstave me vodio ka drugoj predstavi. Put je bio dosta trnovit i težak i to je bio dugi niz godina moj hobi, jer zarade i profita nije bilo. Publika i kritika su nas odmah prepoznali i nakon sedam godina upornog rada i izvrsnih rezultata prepoznali su nas i Ministarstvo kulture i grad Zagrebi. Zahvaljujući boljim sredstvima koja primjerice imamo, jer 30 posto dobivamo od Ministarstva i grada a čak 70 posto ostvarujemo vlastitih prihoda, možemo opstati i to se iz hobija pretvorilo u posao. Zahvaljujući mom suprugu, koji me podržavao i vidio je da je moj trud i odlasci iz kuće nisu uzaludni, zahvaljujući ljubavi i entuzijazmu svih umjetnika koji su bili dio te avanture, danas smo kazalište koje ima preko 120 izvedbi godišnje, koji putuje po svijetu, dobiva nagrade na festivalima i to je prekrasno, ispunjava me ponosom i zadovoljstvom i daje mi motivaciju da nastavim dalje.

Biste li što mijenjali ili je sve kako treba?

Razvoj Moruzgve i uopće moj rast kao ravnateljice bio je rast na pokušajima i pogreškama. Znači bilo je raznih grešaka, učilo se u hodu, ali mislim da je to učenje u praksi izvrsno. Ono na što sam jako ponosna je što smo se isprofilirali kao kazalište koje izvodi i radi domaće tekstove i praizvedbe i mislim da tako dobivamo aktualnost, relevantnost i da brzo reagiramo na stanje u društvu. Samim tim to publika honorira svojim dolaskom na predstave. Puno toga se učilo i ono što sam isto naučila je da ne mogu raditi sve i da dio poslova koje ja ne znam, trebam prepustiti drugim ljudima i u tom smislu mislim da je ulaganje u ljude isto donijelo poboljšanu kvalitetu rada. Mi smo sad tim koji ima tri zaposlena i to nam da nam je to omogućilo da smo brzi i da puno radimo, da možemo puno predstava proizvesti i odigrati u Hrvatskoj i cijeloj regiji. Mijenjala bih neke situacije koje su čak dovele do sudskih tužbi koje su za sad na našoj strani. Puno sam morala učiti o stvarima o kojima ništa nisam znala, o papirologiji, birokraciji, računovodstvu gdje postoje zamke na koje trebaš paziti, ali ono što mi je divno je da sam upoznala neke krasne ljude s kojima sam odigrala preko 100 predstava i uživala radeći i putujući s krasnim umjetnicima. To mi je najveća vrijednost što sam proputovala cijelu Hrvatsku i da sam upoznala sve ljepote, ali i sve tuge naše zemlje, pogotovo manjih gradova iz kojih ljudi odlaze, što je prestrašno. Voljela bih da svojim djelovanjem mogu zaustaviti taj ogroman odljev ljudi koji traže bolje uvjete za život negdje drugdje.

Kad smo se dotakli kritike, kakav stav zauzmete kad čujete da vas se kritizira?

Ma tko kritizira? Šalim se! To je lijepa strana zrelosti, jer naravno da ne mogu svi ljudi isto mišljenje. Ima ljudi koje izuzetno poštujem i čije kritike smatram vrijednima. Mislim da je svaka kritika dobra kritika, bilo da je pozitivna ili negativna, jer ako je čovjek pametan može iščitati što ta kritika želi poručiti. Ono što mene nekad ljuti je da se predstave koje su svjesno rađene za širu populaciju promatraju iz ozbiljnijeg rakursa, a kad su se radile nisu bile zamišljene da budu ozbiljnije. Uglavnom svaku, tu rijetku negativnu kritiku, podnesem stoički.

Godine brže prolaze, kažu, kad postaneš roditelj. Kako se nosite s prolaznošću?

To mi je mama uvijek govorila: 'Vidjet ćeš kad rodiš dijete da će ti godine brže letjeti'. To je apsolutno velika istina. Kad sam bila mala, meni je osoba koja je ima 35 bila stara. Sad imam 45 i mislim da sam dijete još uvijek! Ono što je važno je da se čovjek osjeća dobro sam sa sobom bez obzira koliko godina ima. Važno je da živiš svoje potencijale, da žene ne idu u unaprijed izgubljenu bitku da izgledaju mlađe od svojih godina. Mislim da izgledam dobro za svoje godine, pa ne mogu izgledati kao da imam 35, to su gluposti. Jedna od ljepših stvari koje su mi se dogodile je stabilan brak, iz drugog pokušaja doduše i moj suprug koji mi je dopustio da se razvijem sa svim svojim potencijalima. Plus trčanje koje mi je donijelo, osim stabilnih kilograma, i psihičku stabilnost koja mi daje snagu da živim u tom multitaskingu da budem glumica, majka i producentica.

Laska li vam to što se kćer, po uzoru na vas, upustila u umjetnost? Imala glumački debi u filmu 'Anka', hoće li glumiti i dalje?

Dva filma ne čine glumačku karijeru. Ja sam jako ponosna što je Cvita odglumila ulogu u filmu koju je dobila na audiciji. Biti žena na filmu je teško, a biti dijete na filmu je još teže jer za svaku ulogu treba proći audiciju što nije lako ni nama odraslima, a kamoli djeci. Ono što mi je drago je da je ona jedno znatiželjno pametno dijete koji ima širok spektar interesa. Ona odlično govori jezike, pleše, svira, pjeva, piše pjesme, izvrsna je učenica. Za sad kaže da bi htjela biti glumica. Ja sam ponosna na nju takva kakva jest - predivna mlada djevojka. A što se tiče glume, naravno da sam bila ponosna na nju, ali ono na čemu inzistiram je obrazovanje i što je više i bolje obrazovanija imat će veći spektar izbora zanimanja. Što će se dogoditi tko zna! Mada naravno, ako mene moji roditelji nisu sprečavali u tome da budem glumica, a nisu imali veze s umjetnošću, zašto bih onda ja nju sprečavala? Vidjet ćemo, što bude bit će! Ja ću je podržati u svakoj njezinoj odluci.

Biste li opisali ulogu majke najzahtjevnijom?

Najteža uloga u životu mi je uloga majke. Po psihoanalitičarima ne možeš pogriješiti samo - koliko ćeš pogriješiti. Mislim da moja djeca imaju stvarno puno toga. Ja sam malo stroža jer mislim da ih nitko u životu neće naučiti, pripremiti na rad, odgovornost. Život nije lagan, bez obzira s koje startne pozicije krećeš. U našoj obitelji ja sam taj 'bad cop' dok je Robert 'good cop', ali nekako se dobro slažemo i mislim da ih učimo da budu pošteni, empatični i imaju osjećaj za druge ljude drugu djecu i da budu odgovorni i vrijedni. Jedino s te dvije osobine sve lakše podneseš.

Djelujete kao žena koja živi po određenim moralnim načelima i poštuje tradicionalne vrijednosti. Da li je to zaista tako?

Dolazim iz pasivnih krajeva i dosta sam tradicionalno odgojena, ali mislim da mi umjetnici zastupamo liberalne stavove ovog društva. Premda mi je je obitelj svetost i tako učim svoju djecu - tolerancija prema svakom živom biću bez obzira na spol, vjeroispovijest i spolno određenje. Djecu učim poštenju, moralu, domoljublju onom iskrenom, pravom, a ne onom paradnom.

Vi i suprug slovite za jedan od najskladnijih bračnih parova. U vašem poslovno-ljubavnom odnosu, postoji li podjela poslova, je li netko šef?

Prije svega to je briga oko djece, odvoženje na njihove izvanškolske aktivnosti, razgovore s njima, obavljanja zadaća i slično. Ono gdje ja ipak zauzimam veći dio poslova je kuhinja i domaćinstvo, ali imam gospođu Marijanu koja mi pomaže u kućanskim poslovima i zahvaljujući čijoj pomoći se pravim da sam super žena koja sve stiže. (smijeh)

I dalje ste lijepi, bez bora i imate savršeno tijelo kakvo bi poželjela imati i osamnaestogodišnjakinja. Svi se pitaju kako vam to uspijeva. Kakav je osjećaj biti jako poželjna i u četrdesetoj?

To je odličan osjećaj! (smijeh) Mislim da je najvažnije unutarnje zadovoljstvo da svatko treba biti svjestan da je 50 posto kako izgledaš, a 50 posto ono što misliš o sebi. Dakle godine ti donesu samopouzdanje, veću, bolju svijest o sebi. Ja sam prihvatila nekoliko zdravih navika, a to su prestanak pušenja, zdrava prehrana, trčanje, vježbanje, evo plešem u '4 Sobe' kod Darije Lorenci, a sigurno nije za baciti ni suradnja s Poliklinikom Bagatin čija sam ambasadorica, gdje me njeguju, maze i paze već 3, 4 godine. Mislim da je zbroj svega toga da sam recimo oko ugodna i u mojim zrelim godinama. A sad da sam bez bora, baš nije tako, to je samo dobra fotka.

Što mislite zašto se ljudi danas čude kad žene nakon 40, 50, 60 godina i dalje izgledaju sjajno?

Hrvatski standard se poboljšao, zdravstvene usluge također, život je ipak lakši, ne mora se kopati da bi se preživljavalo i produžio se životni vijek. Osim bavljenja duhom ljudi su se počeli dosta baviti i tijelom. Naravno to ne bi trebalo prevagnuti ali mislim da se zbog toga i ne bi trebalo čuditi da ljudi izgledaju dobro u svojim najboljim, zrelim godinama.

Koju biste osobinu rado promijenili?

Naivnost i impulzivnost.

Živite li svoje najsretnije i najbolje godine?

Živim prekrasne godine, ali mislim da najbolje tek dolazi!