Kažu da su za velike glumce ključne dvije osobine: strast i posvećenost. Ecija Ojdanić definitivno ih posjeduje. U svaki lik koji igra (bilo da je riječ o kazalištu, bilo humorističnim serijama) daje dio sebe, dio te glumačke osobnosti koja joj pristaje i u kojoj se snalazi kao riba u vodi. Uvijek prirodna, srdačna, dobro raspoložena glumica, trkačica, supruga i mama i ovog puta rado je razgovarala s nama uoči 80. izvedbe monodrame 'Vla vla vlajland cabaret' 24. listopada u Kazalištu Vidra u Zagrebu.

Predstava 'Jel' tako, Zorane?' oduševljava publiku gdje god ste je dosad izveli. Jeste li to očekivali?

Mi koji u nezavisnom kazalištu imamo priliku raditi jednu do maksimalno dvije premijere godišnje, nemamo baš pravo na velike pogreške. Dakle svi se tekstovi i autorski timovi pomno planiraju jer, ukoliko predstava ne dozivi uspjeh, nemamo od čega živjeti tu godinu. Tako da se oko svakog segmenta predstave jako potrudimo. . Jako sam sretna da je Tanja Mravak, majstorica kratke priče i nagrađivana spisateljica pristala napisati tekst za Moruzgvu,i to baš ovaj komad. Okupili smo sjajan autorski tim, talentiranu Tamaru Damjanović, divne glumce i nekako smo se nadali uspjehu. Htjeli smo napraviti obiteljsku priču u kojoj se, iako je smještena u Sinju, apsolutno svatko može prepoznati i mislim da je taj moment prepoznavanja uz dobar humor, glumu i režiju zapravo rezultat takvog uspjeha.

Mnogi su komentirali da predstava kratko traje. Smatrate li da je publika žedna takvog sadržaja?

Predstava traje 75 minuta i prođe u tren jer je izrazito dinamična, jer se u tih 75 minuta može doprijeti do lica i naličja svakog lika. U predstavi se, kao u mnogim prosječnim obiteljima,, dogodio jedan nemio događaj, incident koji je napravio mlađi sin, i to s pripadnikom druge nacionalnosti. Taj icident potakne lavinu događaja u kojem se jako dobro mogu vidjeti svi odnosi untuar obitelji, ono što se skriva pod tepih i neuralgične točke na vrlo duhovit, topao i emotivan način tako da predstava zaista prođe u tren. Očito je da publika željna dobrih predstava a kada ona ima dobru ideju, kad je dobro razrađena, lako dopre do publike i onda je to najveća blagodat za nas izvođače, a i za publiku. A prema publici i kritici - riječ je o dobrom proizvodu. Unatoč koroni, i smanjenom kapacitetu gledališta, gostujemo po cijeloj Hrvatskoj. Predstava je vrlo dobro ide u Zagrebu gdje je igramo u kazalištu Vidra tako da zaista kao glumica koja sudjeluje u toj predstavi i kao producentica mogu biti jako zadovoljna.

Uvijek nedostaje dobrih predstava! Mogu reći da je dosta kolega s nezavisne scene malo posustalo i da ima puno manje premijera. Svugdje se režu sredstva za kulturu. I u gradu Zagrebu, a i ostalim gradovima. uglavnom situacija za kulturu je zaista nikad teža. Ali mi se borimo lavovski i uspjevamo za sad.

Što je za vas humor? Što vas najviše nasmije?

Volim autentičan humor, koji izlazi iz karaktera. Volim se smijati na svoj račun, onome što prepoznajem kao svoje slabosti i mane. Zapravo je najteže proizvesti smijeh sa scene i to je ono što je, smatram, najteža disciplina u glumi. Jer ako radiš komediju, a nemaš smijeh iz publike to je zaista vrlo teška situacija za izvođača, glumca.

Kazalište Moruzgva pridonijelo je, uoči pandemije i za vrijeme nje, predstavama 'Vla vla vlajland cabaret' i 'Brodolomke', a i nova je duhovita i satirična. Kako ste uspjeli realizirati toliko premijera?

Kad je krenula nevolja s koronom zapravo smo se prvi put suočili s tim da ne smijemo raditi svoj posao i to je zaista bila nova i stresna, šokantna okolnost u kojoj smo se svi zatekli. Moj refleks je bio - idemo raditi, održti kontinuitet igranja, kontinuitet kontakta s publikom i eto ga! Od ožujka prošle godine uspjeli smo iznjedriti tri premijere. Prva je 'Vla vla vlajland cabaret' i ona je simbol pobjede Moruzgve nad koronom. To je predstava koja je nastala u zaista najtežim danima lockdowna. Ivan Leon Lemo i ja kao autor predstave imali smo probe mjesec dana preko ekrana, a onda smo se počeli nalaziti kad smo ponovno imali dozvolu kretanja. 10. srpnja u Trogiru je bila prva izvedba, a 24. listopada slavimo 80. izvedbu na sceni što je hrvatski rekord, a mislim da je i svjetski raritet. Predstava je iznimno dobro prihvaćena od publike i kritike, išli smo na razne festivale, dobili 5 nagrada od kojih su tri međunarodne i zaista mi je ta predstava pomogla da psihički prebrodim sve teške okolnosti u kojima se našla cijela kulturna i kazališna industrija. Lemo je napisao fantastičnu ulogu Vlajne, čistačice koja zahvaljujući svojoj izvornoj snazi svojih gena, narodnoj mudrosti i spremnosti da se promijeni, prolazi kroz razne peripetije u životu i duhovno raste. Predstava je to koja na lak način progovara o teškim temama i zaista je katarzična kako za publiku, tako i za mene. Obiluje duhovitim dijelovima, ali nerijetko čujem komentare kako se ljudi i rasplaču na predstavi. Pravi emotivni roller coaster. Tako da je s ponosom igram, uživam biti na sceni i ta brojka od 80. izvedbi je pokazatelj kako se u teškim okolnostima može raditi, i uživati u svom poslu.

Tu je još predstava 'Majstori' i 'Jel' tako, Zorane?', koje su s većim brojem glumaca. Mi smo baš odlučili raditi velike predstave u doba korone tako da sam iznimno zadovoljna, 'Majstori' su imali 50. izvedbi, a predstava 'Je l' tako, Zorane?' je požnjela odlične kritike i sad gostujemo po cijeloj Hrvatskoj.

Kakvi ste prije premijere? Jeste li od onih glumica koje se tih dana ne smije ništa pitati?

Kazališna premijera je vrhunac stvaranja uloge, vrhunac kreativnog procesa. I da, nisam baš najugodnija osoba u tom periodu i teško je onda razvijati, živjeti intiman život lika i obavljati prozaične poslove majke, žene, domaćice. Iskustvo uvijek pomaže u tome da to osjetljivo razdoblje rada na ulozi prebrodim. Moji ukućani već znaju za moje faze. I mislim da su naučili živjeti s njima.

Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci na području hrvatske kulture? Koliko nedostaci mogu biti ili jesu poticaj za još snažniji kreativni zamah?

Najveće prednosti naše kulture je naša iznimno bogata kulturna baština i tradicija, kulturno nasljeđe i ogroman broj talentiranih ljudi koji se bave kulturom. Najveća mana hrvatske kulture su iznimno mala sredstva koja se daju za kulturu. Smanjenje ulaganja u kulturu nastavlja se iz godine u godinu i premda je kultura iznimno važna kao dio identiteta jedne države, a u drugim, razvijenijim zemljama je prepoznata i kao važna industrija, kod nas sve u vezi kulture postaje sve manje važno. Ja nisam homo politicus, , ja sam žena od rada i nikad se nisam oslanjala na nikoga osim na svije vlastite kapacitete. U cijeloj ovoj krizi moja intimna odluka je bila raditi, raditi samo raditi. To se pokazalo kao uspješna metoda kako za moje mentalno zdravlje, samopouzdanje kao glumice, a isto tako rezultati u kvaliteti predstava i broju izvedbi su potvrdili da je moja odluka bila za mene i kazalište Moruzgva jako dobra. Ne razmišljati o dobiti, raditi da se preživi, biti sretan jer brojnim umjetnicima omogućujemo kakve takve honorare, raditi da se postignu što bolji rezultati u umjetničkom smislu, a onda sve nekako dođe na svoje

Postoji li nešto poput 'glumačke dužnosti'? Je li obveza glumca upirati prstom u društvene anomalije?

Glumci imaju jako veliku moć , a to je veliki utjecaj na druge ljude, imaju moć da na sceni progovaraju o važnim temama, velikim istinama, prenose emocije i mislim da je dobro da koristimo tu moć kako bi pokušali mijenjati ovaj svijet na bolje. Tako je kazalište Moruzgva u svoju programsku odredbu stavilo da se uvijek bavi društveno aktualnim temama i uvijek pokušava pronaći rješenje, promijeniti sliku svijeta i učiniti ga boljim.

Koja su vaša tajna mjesta na kojima se odmarate od stresova svakodnevice?

Tajna mjesta više nisu tajna ako se otkriju (smijeh) Šalim se, Maksimir gdje trčim je moje mjesto opuštanja i potpune antistres terapije isto kao što je trčanje moja mentalna higijena i moja antistres terapija, kao i krug moje obitelji i prijatelja.

Koja je vaša tajna besprijekornog izgleda, naprosto ne starite...

Hvala na komplimentu! Zaista se u 48. godini osjećam jako dobro u svojoj koži. Mislim da je to najveći plus kad pričamo o fizičkom izgledu - to unutarnje zadovljstvo koje se uvijek odražava na vanjskom izgledu. Druga stvar je što redovito vježbam. Od kad je trčanje ušlo na moj život pozitivno se odrazilo na sve aspekte mog života pa tako i na izgled.

Imate li kakav ritual prije spavanja - čaj, maska na licu, čitanje?

Obožavam čitati. Uvijek čitam prije spavanja i ujutro kad se probudim jer se rano dižem. Kad je riječ o ritualima, tek sam sad u 'poznnim' godinama otkrila maske za lice pogotovo za vrijeme dugih snimanja. Po 12 sati smo na setu i nosimo tešku šminku pa naprosto moram lice hidratizirati prije spavanja.

Kako se slažete s djecom i što vam je kao majci najvažnije u tom odnosu? Mislite li da je dio uspjeha i u osobnom emotivnom životu?

Mislim da mi imamo jako dobar odnos. Puno razgovaramo. Najvažnije je da im suprug i ja pružimo emotivnu stabilnost, sigurno obiteljsko okružje. Ipak oni odrastaju u izuzetno kompetetivnom okruženju i sigurno im je puno teže nego nama. Nekako ih učimo da budu dobri ljudi, da paze na druge i da se u svom tom kaosu uspiju izboriti za sebe. I naravno - rad, rad, rad i samo rad uz pristojnost, poštenje i empatiju.