Jedan od najomiljenijih komičara u regiji, Enis Bešlagić godinama je gradio priču o svom životu - od djetinjstva, preko prvih glumačkih koraka, rada na groblju u Njemačkoj pa sve do današnjih dana - i sve to želio je pretočiti u predstavu. U tome je i uspio, a za tportal je ispričao sve detalje novog projekta.

Kad se spomene ime vaše predstave, sve odmah asocira na pjesmu legendarnih Indexa.

Tako je. To je bio neki moj trag ne samo na Indexe, nego na vrijeme u kojem smo nekad živjeli. 'Da sam ja neko' vječno je pitanje koje smo postavljali u mladosti, kad je mnoge zanimalo: Što ćeš biti kad porasteš? Budući da sam godinu dana u svojim tinejdžerskim godinama radio na groblju, uvijek sam razmišljao o tome kako je bitno da budeš netko i nešto, a kad si već netko da imaš nešto reći i kad ti je Bog dao priliku stati na scenu da imaš nešto poručiti ljudima. To je bila moja vječna dilema kad sam slušao pjesme uz koje sam odrastao, one Bijelog dugmeta, Indexa, Čole, Crvene jabuke, Kemala Montena. Shvatio sam i da, gledajući današnje filmove poput 'Tome', djeca koja nisu odrastala u to vrijeme osjećaju ljubav prema likovima koji su tad živjeli, vezali su se uz njih kroz prijateljski odnos. E taj prijateljski odnos htio sam vratiti na scenu.

Brojni stihovi i pjesme odredili su me u životu i stvorili u meni potrebu da koliko god ljudi dizali granice, ja ih rušim. Čim postoji zid, meni je izazov da ga prijeđem. 'Da sam ja neko' potreba je da u svojim pedesetim godinama iskreno izađem pred ljude i dam im sebe, svoju intimu. Da vide tko sam iza uloga, scene, zavjese. Određeni broj ljudi zna kakav sam i kako razmišljam, ali većini sam ono što im dam na televiziji. Odlučio sam napraviti predstavu koja će biti dio mene, a ne ponovo neki lik u kojem će me gledati. Želim da se svi osjećaju kao kod kuće. Da publika i ja napravimo intimnu priču koja će biti samo naša.

Premda ste rođeni u Doboju, živjeli ste u Tešnju. Koliko vas je odrastanje u tako maloj sredini kasnije odredilo u životu time da ste skroman, nenametljiv čovjek koji je ostao na tlu, a sveprisutan?

Mislim da je bitno to resetiranje na tvorničke postavke. A tu se ne može dogoditi ako ne obilazite roditelje, ne pazite na majku i oca, ako ih imate. Suosjećajnost s ljudima, empatija, obilazak potrebitih. Sve to odredilo je da stojim čvrsto na zemlji uz količinu humanitarnih akcija koje svakodnevno živim jer se susrećem s ljudima koji su u potrebi. I onda kad to vidiš, nemaš kad narasti, moraš biti prizemljen. A naučio sam bome od mnogih kolega - od Halida Bešlića do Ćire Blaževića - što znači dostupnost, pristupačnost, da si uvijek na zemlji. Izabrao sam taj put u djetinjstvu. Svi su išli na agresiju, a ja sam uvijek išao na osmijeh, na tu pozitivu. Čak u predstavi imam nagradu koja se zove Najsmijeh. To je skulptura u koju je utkao sebe Ivica Propadalo. Vjerujem da će ta nagrada nekom nepoznatom čovjeku, koji želi biti netko, a u sebi ima X faktor, dati neku drukčiju notu i učiniti predstavu drugačijom od svih. Trudit ću se da igram predstave u što ljepšim dvoranama, da se kultura vrati tamo gdje joj je i mjesto, da ne trčimo za publikom po sportskim dvoranama. Cilj mi je da publici pokušam vratiti tradiciju, kao kad se nekad išlo u teatre. To je predstava i za stariju i mladu publiku koja me nikad nije vidjela u životu. Imam mnogo publike u dijaspori, a nijednom u ovih 50 godina nisam igrao predstavu na Manhattanu, u Frankfurtu. Zato je ovo moja prva turneja, moja prva autobiografska priča.

Vaša kvaliteta je prepoznata dug niz godina u mnogobrojnim serijama, filmovima, vođenju show programa… Definitivno ste regionalna zvijezda. Možete li reći da ste u životu postigli manje-više sve što ste željeli?

Mogu reći to da sam sve postigao, a nisam ovoliko želio. Bio sam u domeni maštanja da ću nekada u svom gradu igrati predstave, a sve ono više što sam dobio neki je gratis, bonus, i samim tim što sam zdrav. Zato volim reći - čovjek koji je danas ustao zdrav, ima jedan obrok i krov nad glavom najsretniji je čovjek na svijetu. Svaki dan radim na sebi da budem što sretniji jer imam milijun razloga da budem sretan. Pokušavam pomoći prijateljima da isto tako razmišljaju.

Uskoro ponovo sjedate u sudačku stolicu u žiriju emisije 'Tvoje lice zvuči poznato'. Što vam je toliko privlačno u tom showu?

Realno sam bio na klupi kao neki dobar igrač i onda je Nova TV iskoristila tu moju pauzu. Zvali su me i ponudili mi dva, tri projekta, a meni se ovaj učinio najsimpatičniji jer 'Tvoje lice zvuči poznato' nešto je što je kvalitetno i već dugo traje. Mislim da smo ovaj put dobili neke mlade ljude, koji nisu toliko poznati u javnosti, uz one koji su dobro poznati, a svi su jako talentirani. Tako da će ih biti zanimljivo gledati, a atmosfera je fantastična. Imamo slobodu da pravimo show. Žiri ima puno više prostora nego što imao prije i osnovno je da donesemo dobru energiju i zabavimo publiku. Vjerujem da će biti zanimljivo gledati i naše komentare, odnose, a ono što je prelijepo to je da ni mi, a ni natjecatelji nemamo ego koji će nas sputavati jer je show humanitarnog karaktera.

Vaš radijus kretanja obuhvaća prostor cijele bivše države, a zapravo sve vrijeme živite u Sarajevu. Kako uspijete sve organizirati, izdržati, putovati, raditi?

Kad su djeca bila manja, to stvarno nije bilo lako. Stalno sam bio na putu, ali danas su veći. Kći studira u Beču, prva je godina studija medija i komunikacija. Sin je srednja škola i sada su oni u svojim obavezama. Tako da je ta relacija Sarajevo - Zagreb, sad i Beč, aktualna, pa se svi viđamo i družimo. Bitno je da kad smo skupa kvalitetno provedemo vrijeme.

Nikad se niste ustručavali javno iznositi mišljenje o svakodnevici, političarima i njihovom radu. Kad podvučete crtu, vrijedi li ta borba?

Nikad nisam htio biti dio većine, nikad se nisam smatrao masom. U pjesmama su to nazivali 'svjetina', a mene je to vrijeđalo, kao i kad sam čitao u literaturi 'svjetina je rekla'... Nisam želio biti svjetina. Nekako sam od mladosti, a to ti roditelji usade, imao osjećaj za pravdu i pravednost. I bio sam ohrabren da guram i da radim. Onda, kad sam imao priliku, to bih znao pokazati. Ljudi bi pitali: 'Je l' te to koštalo?' pa sam nekad odgovarao na to pitanje: 'Da, koštalo me.' A sad sam shvatio da me to ustvari dovelo tu gdje sam sada, do toga da mogu igrati u dvoranama, Lisinskom... I sad znam da će u neku dvoranu ljudi koji dolaze gledati 'Hamleta' doći gledati i Enisa Bešlagića. Znači, to su moji ljudi. Tu ne mogu doći ljudi koji te ne vole... Ostat ću uvijek s njima na sceni, slikati se koliko treba poslije predstave, a ne pobjeći odmah u garderobu.

Vječno vas vidimo nasmijanog i vedrog, a kakav ste kad se naljutite? Postoje li takvi trenuci?

Kako ne? Kad se naljutim, znam biti destruktivan, ali je to sad iza mene. Prije nekoliko godina znao sam biti ljut da bih najradije nešto razbio. Ali to je sve bila nemoć. Godine su došle, trebalo je vrijeme da se nauči i da se shvati da kad se iznerviraš nije taj netko kriv, nego ti koji si se iznervirao. S vjerske strane sam, čitajući razne knjige, naučio da vjera nije akcija, nego reakcija. Od Abrahama, Isusa, Noe, Muhameda, Mojsija, svi su oni imali reakciju na neki atak u odnosu. Kakva je tvoja reakcija, toliki si vjernik. Kakav imaš odnos prema neprijatelju, to govori kakva je veličina tvoje vjere. Ako je neprijatelj u tebi probudio mržnju, pao si na ispitu. Naučio sam da moram 'cijeniti' neprijatelje. To je ono - držiš prijatelja blizu, a neprijatelje još bliže. To sam usvojio i tako živim.

Spomenuli ste 50-e godine, a tek dolazite u njih. Potičete li vas to na rekapitulaciju?

Meni su to samo brojevi, kao i novac. Zaista to ne doživljavam. Počeo sam govoriti ljudima da imam 54 godine. Sad ću pet godina imati 54, a kad dođe 54, produžio sam sebi pet godina. Bolje da sebi daš više, pa kad dođeš na 55, zapravo ih već odavno imaš. (smijeh)

Koga od kolega volite gledati na sceni ili na televiziji?

Moram priznati, mnogo volim gledati kolege. Kad ih gledam na sceni, sve kontam: 'Bože dragi, ja ne mogu onako.' Gledam ih kao publika pa mi kasnije bude drago da sam s njima toliko blizak. Jako im se radujem, jer sve su to duhoviti ljudi, od Borka Perića, Gorana Bogdana... lepeza mladih ljudi koji su jako duhoviti, vrlo talentirani i stvarno im se divim kao kolega.

Na koga su više potegla vaša djeca?

Mislim da su djeca potegla i na neke daidže, a i na mene. Supruga je u farmaciji, tu treba dosta učenja i rada, a ovi moji su više kreativci. Kreativniji su i slobodniji i ne vjerujem da bi mogli raditi u nekim firmama. Jednostavno, i oni vide tu širinu koju ja imam i svatko bi volio to da putuje, da upoznaje druge ljude, kažem, to je nekako u čovjeku. Kad su s nama, putuju, hodaju, upoznaju ljude i mislim da će tražiti tu vrstu posla, na kojem će taj društveni život biti malo širi, jači.

Kad se piše o vašem privatnom životu, koji držite na odstojanju od medija, onda se obično kaže - najdugovječniji par na sceni. Zvuči li vam nekad nadrealno to da u današnje vrijeme čovjek može imati tako stabilan brak?

Dvadeset godina sam u braku, a deset godina sam sa ženom. Mislim da je uspjeh u tome da niste stalno kući, da oboje imate malo slobode. Tko to uspije tako 'preživjeti' i dočekati unučad, kažem da je taj spasio brak. Unučad ponovo donesu neku vrstu energije koja sve to ponovo poveže.