Prepoznatljiv po svojim ulogama u komedijama, Filip Juričić je ovaj put dobio sasvim drugačiju ulogu te glumi čovjeka s dvostrukim životom. Među maestralnim ulogama koje je nanizao tijekom uspješne karijere je i ona na kazališnim daskama u kultnoj predstavi 'Kako misliš mene nema?!', a koju već dug niz godina igra s Amarom Bukvićem. Publika ga pamti i po serijama 'Ljubav u zaleđu', 'Larin izbor', 'Čista ljubav', 'Na granici', 'Bogu iza nogu', 'San snova', 'Kumovi' i 'Metropolitanci'. Fantastično je utjelovio Veljka Sriću i uskočio u cipele muškarca koji je 25 godina vodio dvostruki život s dvije supruge te je puno drukčiji lik od svih onih koje je dosad igrao.

Premda u seriji 'U dobru i zlu' njegov lik proživljava pravu emotivnu dramu, miljenik s malih ekrana u stvarnom životu živi skladan obiteljski život s partnericom Nikom Dogan, dvojicom sinova i pokćerkom.

Kad je riječ o seriji 'U dobru i zlu', jeste li zadovoljni obavljenim poslom i reakcijama gledatelja?

Definitivno sam zadovoljan reakcijama i mislim da smo obavili jako dobar posao, da smo jako dobra ekipa. Ono što mogu uvijek primijetiti kod ljudi, kad idem na plac ili šećem gradom, jest da se serija gleda. Ljudi mi se s osmijehom javljaju, vidim da su unutra, da prate – i to je na kraju najbitnije, da su naši gledatelji zadovoljni. Kažem, ja bih nekad htio da su neke scene još kvalitetnije izvedene, da možda možemo držati onaj nivo koji držimo na početku, ali to je jako teško u ovom velikom obujmu posla.

I ovu ulogu genijalno ste iznijeli, a publika uživa u tome kako glumite Veljka Sriću. Koliko vam je bilo lako ili teško ući u cipele takve osobe i što vas je najviše zaintrigiralo u tom liku?

Pa, hvala vam na riječi 'genijalno'. Volio bih se složiti s vama, ali drago mi je da uspijem uvijek opravdati odgovornost koja dolazi sa zadanim poslom. To je bio vrlo zanimljiv lik, zanimljiv scenarij i onda, naravno, kad ti je dodijeljena takva uloga, osjećaš i neku odgovornost da sve to skupa ne 'sprčkaš'. Tako da sam sretan što nisam 'sprčkao', a rješenje je uvijek isto – potruditi se, raditi. Ovaj put smo imali vremena za pripremu, iščitavati, smišljati, tražiti negdje u sebi tog Veljka. I bilo mi je vrlo zanimljivo ući u njegove cipele jer je na početku imao vrlo zanimljiv problem kako uopće razmrsiti tu situaciju s kojom zatječemo taj lik. Zaintrigiralo me to što sam dobio drugačije lice od svih onih koja sam igrao do sada. To je lik starijeg čovjeka koji već ima ozbiljnu djecu i neke ozbiljnije, zrelije probleme – kakvi se polako pojavljuju i u mojem životu. Tako da mi je to bila drugačija uloga od onoga što sam igrao do sada. I to mi je bilo najzanimljivije, a drago mi je ako publika misli da sam to dobro iznio.

Čovjek po kojem je rađena priča bio je inspiracija

Je li vam ta uloga možda i osobno donijela neku novu spoznaju?

Je li mi ta uloga donijela neku novu spoznaju? Pa, jest. Nemoj se igrati vatrom, jer možeš se opeći. Zapravo mislim da u seriji sve to prolazi puno blaže nego što bi se čovjeku vratilo u životu. A otkad je serija izašla na televiziji, obratilo mi se jedno pet-šest ljudi koji imaju takvu priču ili su čuli za takvo nešto. Pogotovo je toga bilo prije, više u doba Jugoslavije, kad nije bilo ovih društvenih mreža i svega. Ili to imaju u obitelji ili su čuli za neku sličnu priču. Ali svi kažu da su ljudi koji su bili u tim situacijama bili potpuno rastrgani – nikad na miru, uvijek u nekom velikom problemu. Tako da je spoznaja: pazi što radiš.

Priča serije inspirirana je istinitim događajem, a takvih primjera (dvostrukih života) ima još oko nas. Kopka li vas tko je vaš lik zapravo, kako se odvio njegov život?

Pa evo, djelomično sam odgovorio na to pitanje, ali da, znam da ima takvih situacija i vjerojatno ih ima i danas. Ne zanima me točno tko je onaj po kojem je napisana ta priča, jer to je i dalje samo priča – sigurno nisu svi detalji isti. Taj neki čovjek po kojem je rađena priča bio je inspiracija, ali Veljko je fiktivan lik. Zapravo, u sebi ima sve te priče koje sam čuo i sve sam to nekako utkao u sebe. Ali smo mu ipak dali šarm tako da preko svega toga prelazi s nekim optimizmom, s osmijehom na licu. Vjerujem da u stvarnom životu takve situacije mogu otići u puno teže i mračnije smjerove. Zato je opasno igrati se takvim stvarima.

Zbog kojih vam je karakternih crta Veljko drag kao lik?

Pa evo, baš zbog toga Veljko mi je drag – zato što život ne shvaća potpuno dramatično. Ne dopušta da ga slomi, ne da se srušiti. Svjestan je svojih pogrešaka i radi ih i dalje. I dalje laže, vara, mulja – ali ne iz zlobe, pokvarenosti ili malicioznosti, nego iz nekog svog načina na koji se nosi sa životom. Pokušava on to zapravo i popraviti, ali ne može pobjeći od sebe, od onoga što jest. Ne optužuje previše sebe, ne uništava se zbog odluka koje je donio, nego jednostavno pokušava ići dalje. Neki će reći da je to sebično. Mislim da mu se zapravo može i malo zavidjeti na tome kako se uspije izdići iz problema i jednostavno ići dalje. Ponekad čak sa smiješkom na licu ili barem bez teških, dubokih poniranja u vlastite greške. Osim u nekim rijetkim situacijama.

Serija se snima više sati na dan; možete li se više dati u ulogu kad je proces dugotrajan, za razliku od kazališta?

Da, serija se snima svaki dan, svaki sat. Evo, i sada sam na snimanju, pa kad imam rupu od pola sata, onda odgovaram na vaša pitanja. Nekad stvarno nije lako i jednostavno se dogodi onaj nagomilani umor, što se sada događa. Znači, snimamo već šest mjeseci, u stalnom smo procesu, paralelno s time vozim kazalište i sve ostalo. Istina je, teško se uvijek maksimalno dati u svemu i napraviti baš svaku scenu onako kako bih htio. To sam već rekao na početku – stalno se pitaš: Je li ovo moglo bolje? Jesmo li ovu scenu mogli još dotjerati? Ali, s druge strane, iz iskustva znam da ni u glumi nije uvijek rješenje biti potpuno odmoran i imati točno onoliko vremena koliko misliš da ti treba. Gluma se, nažalost, ne može izmjeriti. Često se dogodi da dođeš potpuno umoran, iscrpljen, na predstavu – i onda se iz toga izrodi nešto izuzetno zanimljivo publici. I obrnuto, ponekad si potpuno pripremljen, imaš savršen ritam, jedeš zdravo, spavaš kako treba, sve planiraš – i na kraju izgubiš neku sirovu emociju i energiju koja je zapravo potrebna. Tako da je to vrlo zeznuto i teško je odlučiti koji je pravi put da uvijek izneseš ulogu na najbolji mogući način. Mogu samo reći da se uvijek trudim koliko god mogu i uvijek se pitam je li to dovoljno dobro, je li moglo bolje. Mislim da će tako biti zauvijek. Naravno, ne treba se previše pretrpavati, ali opet, dobro je kada je glumac u nekom ritmu i kada više-manje stalno glumi.

'Zastanem kad vidim da stvari nisu dobre'

Ranije ste otkrili da vam se dogodilo da vas je zdravlje u jednom trenutku iznenadilo. Što vam je najviše pomoglo u takvoj situaciji, kako ste iz svega izašli kao pobjednik?

Pa i sada se zdravlje naruši s vremena na vrijeme. Ne znam, jednostavno je previše kava, previše ranih buđenja, nekvalitetne hrane u tom ritmu… Kako se izvući? Naravno da mi je bilo dramatično kad su bili ti prvi šokovi, dok sam bio mlađi. Ali kad vidiš da stvari idu nizbrdo, malo zastaneš i napraviš neke promjene koje možeš. Hvataš svaki vikend da se možeš samo odmarati, da ti bude ugodno, da malo sebi ugodiš, da samog sebe ne zanemariš – jer ipak sve to nosim sa sobom. Tako da, kažem, zastanem kad vidim da stvari nisu dobre i probam napraviti minimalne promjene, što nekad ide teško, ali onda znaš da će te promjene dovesti do većih promjena. Godine polako donose i drugačiju perspektivu. Nisi više u istoj snazi kao kad imaš 20 godina. Stalno je to neki balans, neka igra, hvataš se sa samim sobom. Ali evo, još sam živ, zdrav… Dođu dani, kao jučer, kad jednostavno osjetim da ne mogu snimiti scenu – nema koncentracije, nema ničega. Onda malo zastanem, naspavam se i pazim da se takvi dani ne pretvore u kronično stanje. Bude teško, bude grdo, ali s godinama sam našao neki svoj način da se zaštitim i da plivam u svemu tome. No da je lako – nije. A da je nekad predivno – predivno je.

Da niste glumac, u kojoj biste se drugoj profesionalnoj karijeri mogli vidjeti?

I postao sam glumac zato što sam htio biti svašta! Mogao bih se vidjeti kao kirurg – to mi je bila želja, ali nije mi se dalo toliko učiti. Mogao bih se vidjeti i kao kuhar – jako volim kuhati i volio bih se profesionalizirati u tome. U mnogim zanimanjima mogu se zamisliti i kako se nisam mogao odlučiti, jer su bila vrlo šarolika kad sam bio mlad, jednostavno je pala odluka – gluma. I imao sam tu sreću da sam uspio postati glumac, pa da sada kroz uloge mogu biti sve to pomalo. Mislim da sam dobro izabrao. Koliko god ponekad dođu krize, ne bih mijenjao svoj posao ni za jedan drugi. Baš ga volim i baš sam sretan što radim to što radim.

O kojim životnim temama razmišljate?

Razmišljam o tome gdje sam sada, u 40-im godinama. Jesam li na pravom putu? Na neki način - da. Ali s druge strane – gdje, kako i što dalje? Volio bih da u sljedećih deset godina dođu neke promjene u poslu jer ne znam koliko ću još moći raditi ovim tempom. Trebalo bi više vremena posvetiti sebi i djeci, trebalo bi više vježbati, odmarati, uživati… Manje se stresirati, piti manje piva, manje raditi – i tako se ta tema vrti već 20 godina u mojoj glavi. Navikao sam se na to, ali trudim se napraviti neke promjene za ovaj drugi dio karijere. Obiteljski život, mogu reći, dobro funkcionira. Djeca su dobra, ali stalno se preispitujem – što će studirati, kako će se razvijati, što će biti s njima. Puno toga vrtim u glavi, puno razmišljam, planiram – a život se zapravo paralelno odvija, po svojim pravilima, na koja mi nemamo prevelik utjecaj. Trudim se što manje razmišljati, a što više živjeti u trenutku, biti zahvalan i zadovoljan. Ali ne ide mi to uvijek baš najbolje.

'Mislim da sam točno tamo gdje trebam biti'

Jesu li vam četrdesete donijele mir i zrelost?

Mir nisu, mir još uvijek tražim. Imam ga na trenutke, ali zrelost neku valjda jesu. Pitanje je sad i što se dogodilo – jesam li stvarno sazrio ili jednostavno tijelo više ne može pratiti ritam iz dvadesetih. Često mi se čini da sam u glavi uvijek isti. Samo su se promijenili snaga, mogućnosti, životne okolnosti oko mene. Ali mislim da sam u 43. godini – koliko god ponekad smatram da bi moglo biti bolje – točno tamo gdje trebam biti. Moglo je biti bolje, ali moglo je biti i puno gore. Tako da sam, zapravo, zadovoljan.

Tko vam od djece karakterno najviše nalikuje?

Tko mi od djece karakterno najviše nalikuje? Pa ne znam… Jan, po nekim svojim crtama. Sad kada gledam njegov pubertet i tu fazu od 16, 17, 18 godina, jako se često sjetim sebe. Vidim tu istu zbunjenost i nesigurnost – što ću, kako ću, gdje ću. Tako da, ne znam, možda samo vidim sebe u njemu, ali nadam se da će imati tu sreću da mu se jednog dana sve posloži, da će sve sjesti na svoje mjesto kad pronađe ono što bi htio raditi cijeli život. Nekad sam onako pravi otac koji filozofira oko toga, puno mu priča, savjetuje mu što bi i kako bi trebalo. S druge strane, osjećam ga i mogu se potpuno vratiti u te godine. Znam koliko je tada sve teško – jedno je teorija, a drugo praksa. Nije lako snaći se i krenuti pravim putem sada kada su mu pred vratima upisi na fakultet. A Lav je još mali, sladak. Podsjeća me i on na mene, ali on još uvijek ima te dječje problemčiće. Stalno prolazi kroz neke nove faze i možda mi se zbog toga malo teže vratiti u to doba, pa se ne mogu toliko poistovjetiti s njim kao s Janom.

Kako biste opisali sebe kao tatu, muškarca, partnera, suradnika, a kako kao prijatelja?

Pa, ne znam kako bih sebe opisao – bilo bi najbolje da pitate moje suradnike, partnericu, djecu i prijatelje kakav sam. Kao tata? Onaj zaposleni tata, koji često nije doma, koji kad dođe kući često bude umoran, ponekad i nervozan, ali mu je žao zbog toga. Dajem sve od sebe i, kad god imam priliku, pokušavam biti najbolji tata na svijetu – biti prisutan, slušati njihove probleme, pomoći im i uputiti ih na pravi put. Ali nekad ne stignem, nekad sam premoren i samo mi treba ležanja i odmora. Volio bih da mi to ne zamjere. Mislim da mi ne zamjeraju jer imamo dobar odnos – i s Janom i s Lavom, pa i s Lotom. Tako da mislim da sam solidan tata i očuh. Ali pitajte njih! Kao muškarac? Ovisi o danu, o fazi u kojoj se nalazim. Kad se malo odmorim, kad malo više vremena posvetim sebi, kad imam ritam u kojem se dobro osjećam, onda se osjećam kao bolji muškarac. Kao partner? Trudim se biti dobar. Ali u ovom svijetu, u kojem toliko puno radimo i imamo malo slobodnog vremena, teško je uvijek biti najbolja verzija sebe. Najbolje funkcioniramo kad odemo na putovanje, kad smo na odmoru ili barem kad uzmemo nedjelju samo za sebe. Tada se bolje čujemo, bolje razumijemo.

A u svakodnevnim okolnostima, koje su stresne i komplicirane, mislim da još uvijek dobro vozimo taj brod i da sve to ide u nekom dobrom smjeru. Kao suradnik? Mislim da sam okej. Uvijek pokušavam održavati dobru i kvalitetnu atmosferu na poslu. Čak i kada me nešto ljuti ili mi se nešto ne sviđa, ne iznosim to javno, ne širim negativnu energiju na setu. Posao mi je svetinja, od njega živimo ja i cijela moja obitelj, i stvarno se trudim biti profesionalan, ugodan i kvalitetan suradnik. Mislim da mi to uspijeva. A kao prijatelj? Mislim da sam dobar. Nikada nisam izdao prijatelja i mislim da svi moji prijatelji znaju da se mogu osloniti na mene. Kad god me trebaju, ja sam tu. Prijateljstvo mi je jako važno. Nemam puno pravih prijatelja, ali znam što znači biti pravi prijatelj – i trudim se to uvijek vratiti ljudima koji su mi bliski.