U kina je upravo stigao novi film o Batmanu s Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi, a ono što je mnogima gotovo odmah zapelo za oko trajanje je filma – malo manje od tri sata, točnije dva sata i 55 minuta. Nakon dvije godine izolacije od pandemije možda ste se navikli pauzirati TV svakih 30 sekundi da biste provjerili telefon, uzeli grickalice, koristili toalet ili skrolali društvenim mrežama pa vam se pomisao da provedete 180 minuta neprekidno zureći u ekran čini zastrašujućom. Dovoljno nepoželjnom da u obzir uzmete preskakanje cjelokupnog iskustva gledanja 'Batmana' u kinu.

Glumci s A-liste u glavnim ulogama, poznati redatelj i uvjerljiva priča ključni su za prodaju filma, naravno. No njegovo trajanje jedan je od manje blještavih, ali promišljenih elemenata. Duljina filma može utjecati na budžet, profit, ali i usmenu preporuku, važan element u filmskom svijetu. S milijunima dolara u igri, te dragocjene minute nikada nisu slučajne. U doba u kojem ne manjka opcija za zabavu, redatelji, producenti ili direktori ne žele da itko izađe iz kina i pomisli: 'Bilo je dobro, ali bilo je predugo.'

Trend dugačkih filmova nije nov

Možda to nije znanstveno dokazano, ali ponekad se čini kao da filmovi doista postaju sve duži. Bio je tu 'Spider-Man: Put bez povratka', koji je trajao dva sata i 28 minuta, i prvi dio filma 'Dina' s trajanjem od dva sata i 35 minuta. Nastavak Marvelova filma 'Eternals' trajao je dva sata i 37 minuta dok je novi film o tajnom agentu Jamesu Bondu, 'Za smrt nema vremena', trajao dva sata i 43 minute. Novi film o Batmanu došao je s obećanjem da će trajati manje od tri sata, što je i poštovano - za punih pet minuta. No ovaj fenomen ne odnosi se isključivo na akcijske i avanturističke epove – prisjetimo se samo prošlogodišnjih velikih dramskih izdanja: 'Kralja Richarda' (2 sata i 24 minute), 'West Side Story' (2 sata i 36 minuta) i 'Dinastije Gucci' (2 sata i 38 minuta).

Ipak, taj trend nije nužno nov i teško je kategorički reći da filmovi postaju dulji nego što su bili. Mnoštvo onih popularnih iz 20. stoljeća poprilično je dugog trajanja. 'Zameo ih vjetar' - tri sata i 58 minuta, 'Lawrence od Arabije' - tri sata i 47 minuta, 'Kum: Drugi dio' - tri sata i dvije minute, 'Ben-Hur' - tri sata i 32 minute, samo su neki od brojnih. Ti primjeri dokazuju da ne postoji uvijek negativna korelacija između duljine filma i njegova uspjeha. Većina onih s najvećom zaradom u povijesti traje između dva i tri sata. A samo jedan dobitnik Oscara za najbolji film, 'Annie Hall', traje svega sat i 30 minuta.

S druge strane streaming usluge ne suočavaju se s istim financijskim pritiskom kao tradicionalni studiji, tako da ne zahtijevaju poštivanje strogih smjernica. Budući da Netflix dozvoljava slobodu Martinu Scorseseu da 'Irac' traje tri i pol sata, Zacku Snyderu da 'Vojska mrtvih' traje dva sata i 28 minuta ili Spikeu Leeju da 'Da 5 Bloods' traje dva sata i 34 minute, staroj gardi teže je nametnuti stroga ograničenja.

‘Neke vrste filmova koje prije nisu bile tako duge sada su duže', kaže Daniel Loria, urednik i viši potpredsjednik strategije sadržaja za BoxOffice Pro. Iako današnji filmovi nisu nužno dulji od prethodnika, postoji nekoliko razloga za to što nam se tako čini.

Sve je počelo smrću VHS-a

U prvom desetljeću 20. stoljeća većina filmova trajala je od 10 do 15 minuta. Do 1920-ih tehnologija je dovoljno napredovala da prihvati dugometražne filmove. Najraniji blockbusteri nastali su tijekom zlatnog doba Hollywooda, od 1930-ih do 1960-ih, a njihovo trajanje također je bilo poprilično dugo. Kako je sve veći broj ljudi počeo posjedovati televizor, filmski studiji bili su prisiljeni natjecati se i počeli su snimati kilometarske epove kako bi privukli publiku u kina, a ono je nudilo cjelokupan doživljaj gledanja, vrijedan napuštanja udobnog kauča i pražnjenja novčanika.

'Većinu dugih filmova mogli su promovirati kao posebne i prestižne. Postojala je pretpostavka da duljina određuje kvalitetu', kaže Dana Polan, profesorica kinematografije na NYU Tisch School of the Arts. No sve se promijenilo 70-ih i 80-ih, nakon buma kućnog videa. Kako su videokasete počele dominirati tržištem, postojao je pritisak na Hollywood da zadrži filmove dovoljno kratkima tako da stanu na standardnu VHS vrpcu.

Kako se gledanje filmova kod kuće prebacilo na DVD, Blu-ray i na kraju streaming, kraće prikazivanje postajalo je sve manje važno. Analiza podataka znanstvenika Randala Olsona iz 2014. godine, koja analizira 25 najpopularnijih filmova svake godine, prikazuje ovu evoluciju: dugometražni filmovi stalno su rasli od 30-ih do 60-ih godina, od 1970. do 1985. gubili su u prosjeku 10 minuta, da bi se potom vratili na duljinu kao u 60-ima. Dakle za pripadnike generacije X i starije milenijalce, koji se još sjećaju odlazaka u videoteku, logično je da im se čini kako su filmovi s vremenom postali sve dulji, jer u nekom smislu i jesu.

Onda su došli spektakli sa superherojima

Velik čimbenik zbog kojeg duljina filmova postaje zamorna sama je vrsta filmova koji trenutno imaju tendenciju dominirati kinoblagajnama. 'Prije je bilo puno više ravnoteže', kaže Erik Anderson, osnivač i glavni urednik web stranice AwardsWatch. 'Pogledajte 10 najboljih filmova bilo koje godine između 70-ih i 90-ih i uvidjet ćete da je to bila svojevrsna mješavina svega: akcije i znanstvene fantastike, drame i komedije. Ono što sada vidimo samo su Marvel, Marvel, Marvel, 'Dina', brojni nastavci umjesto originalnih priča te priče za odrasle s osrednjim budžetom', kaže Anderson. Ti filmovi, točnije nastavci o superherojima i znanstvenofantastični spektakli ono su što obično traje tri sata, dodaje Anderson, a upravo takve filmove publika namjerava gledati u kinu.

Kao velika prekretnica ističe se 'Avatar', film Jamesa Camerona iz 2009. godine. Kako su streaming platforme, kao što je Netflix, postajale sve popularnije, ogroman komercijalni uspjeh 'Avatara' (2 sata i 42 minute) signalizirao je filmašima i studijima da bi raskošne ekstravagancije vizualnih efekata mogle motivirati gledatelje da napuste udobnost doma i pogledaju film na velikom platnu. U međuvremenu, kaže Loria, žanr superheroja evoluirao je od samostalnog filma prošlih desetljeća do velikog crossover filma koji su uveli 'Osvetnici'.

Filmovi koji privlače masovnu publiku u kino najčešće su oni o superherojima, a koji se, prema riječima Lorije, moraju povezati u TV emisiju te s dvije ili tri druge franšize jednog ili dva studija. Oni definitivno postaju sve dulji. Budući da je sve više resursa usmjereno na 'filmove o događajima', oni srednjeg budžeta, poput 90-minutnog horora ili 100-minutne romantične komedije - počeli su izlaziti iz multipleksa, a svoje mjesto našli su u kućnim videotekama zahvaljujući raznim streaming platformama.

Nema poticaja da filmovi budu kratki

Kevin Goetz, veteranski filmski istraživač, kaže da filmaši, producenti i studiji prilično ozbiljno shvaćaju komentare poput 'predugo je'. To može značiti mnoge stvari: 'Je li film dosadan? Previše se ponavlja? Zapletu je potrebna vječnost da se pokrene?' Nekolicina redatelja, poput Christophera Nolana i Stevena Spielberga, imaju privilegiju određivanja verzije filma koji se prikazuje u kinima. A čak i ti legendarni redatelji uzimaju takve povratne informacije u obzir, svi žele slušati publiku.

Pa zašto je onda, nakon pažljivog razmatranja svakog koraka procesa snimanja filma, još uvijek teško gledati neke od njih? Mnogi izvršni redatelji za to krive žurbu zbog poštivanja datuma početka prikazivanja. U određenim slučajevima redatelji mogu donijeti odluku da sačuvaju scene koje drugi mogu smatrati nepotrebnim. A kada je uređivanje već u zamahu, lakše je i jeftinije, u dobru i zlu, sve to ipak zadržati na ekranu.

Unatoč prigovorima da su filmovi predugački, čini se da je publika itekako spremna na to. Mnogi od onih koji su ostvarili najveću zaradu dugog su trajanja, a sudeći prema uspjehu 'Osvetnika: Završnica' i drugih dugih blockbustera koji su uslijedili, čini se da gledatelji nemaju problema s gledanjem trosatnog filma ili je njihov interes veći od zamjerki oko duljine trajanja. Dinamika je vrlo slična i za filmove koji će potencijalno biti nominirani za Oscara, a koji također imaju tendenciju dugog trajanja, kaže Paul Dergarabedian, viši medijski analitičar Comscorea, za CNN. Studiji daju filmašima slobodu da ostvare svoju kreativnu viziju, a čini se da publika to poštuje.

'Zrelija publika spremna je pogledati dugačke filmove, posebice ako imaju dobre kritike, ako su vrijedni toga i ako su kandidati za nagrade', objašnjava Dergarabedian. Sarah Atkinson, profesorica na King's Collegeu London, kaže da u prosjeku duljina filma ne raste, samo je stvorena takva percepcija, a sve je to u konačnici dobar marketing. Uz to, rastuća popularnost streaming servisa i udobnost gledanja filma kod kuće teško mogu nadomjestiti iskustvo u kinu. Također, filmovi se ne mogu prijaviti za nagradu Oscar bez izdanja u kinu.

Dergarabedian ističe da neka ograničenja koja su u prošlosti možda skraćivala vrijeme prikazivanja filmova više nisu toliko relevantna. Na današnje filmove ne postoji toliki financijski pritisak da budu kratki. Prema Nacionalnoj udruzi vlasnika kazališta, u Sjedinjenim Državama 2018. bilo je 40.837 filmskih platna. Godine 1987. taj je broj iznosio 22.697. Te godine prvak na kinoblagajnama bio je film 'Tri muškarca i kolijevka' s trajanjem od 102 minute. U to vrijeme kina nisu bila toliko sveprisutna, a filmovi koji su se prikazivali puno dulje od dva sata smanjili bi broj mogućih dnevnih projekcija.

Za kina s jednim ekranom duži filmovi značili bi manje mogućih prikazivanja dnevno - i posljedično manju zaradu. Dostupnost je sada rijetko problem jer su kina s jednim ekranom gotovo nestala, a širenjem multipleksa to više ne predstavlja razlog za zabrinutost. Kina mogu prikazati isti film na više ekrana ili čak 24 sata dnevno, ako to zahtijeva potražnja.

Ipak, u konačnici sve ovisi o filmu i publici. 'Ako je film užasan, svaka minuta je bolna. Ako je film fantastičan, publika želi više', kaže Dergarabedian. Znači li to da se publika mora pomiriti sa sjedenjem u kinu skoro tri sata kako bi stekla to iskustvo? I dok neki upravo to misle, drugi smatraju da generacija koja dolazi jednostavno neće tolerirati filmove u trajanju od dva, tri sata. Neki, poput Dergarabediana, predlažu vraćanje pauze tijekom prikazivanja. Ali sve dok filmsko pripovijedanje postaje sve ambicioznije, a publika se vraća po još, čini se da će se gledatelji morati naviknuti na to - ili ipak ostati kod kuće.