Razgovorljiv kao i uvijek, Šibenčanin Goran Višnjić kod Ane Radišić raspričao se o svom američkom snu, rodnom gradu, odgoju djece, ali i planovima za budućnost. Tijekom svoje dugogodišnje, bogate karijere, Goran Višnjić ostvario je brojne i značajne uloge, surađivao je s najvećim imenima Hollywooda, a mnogi ga se i danas rado sjećaju kao doktora Luke Kovača u hit seriji 'Hitna služba', u kojoj je glumio čak sedam i pol sezona.

Iako je godinama pred kamerama, ali i na 'daskama koje život znače', trema je, kaže, i dalje prisutna: 'Što sam stariji, to sam tremu više naučio usmjeravati u dobrom smjeru, odnosno iskoristim je pozitivno. Ono na što se nikad nisam naučio su audicije, nikad ih nisam volio, naročito kad su uživo. Tu nisam naučio iskontrolirati tremu. Ako se moram sam snimiti za audiciju i poslati snimku, sve je ok, ali audicije uživo su jedina stvar u mom poslu koju još uivjek pokušavam riješiti.'

Kako je rekao, često ga pitaju voli li više kazalište ili film. 'Kazalište je fantastično... Kad se samo sjetim Hamleta... Od trenutka kad izađete na scenu do kraja predstave, vi ste to. U pauzi ne bih išao u birc, nego bih ostao u nekom svom svijetu. Dolazio bih sat-dva ranije u kazalište pripremiti se, i to ne tako da idem kroz tekst, nego da dođem i postanem lik koji trebam biti. S druge strane, u 'Hitnoj službi' samo bio sedam i pol sezona, ne možeš stalno biti u tom liku. Ja sam prema želji kostimografkinje uvijek bio u odijelu. Stavljanje kravate koju inače ne nosim, nikad osim kad su neka događanja u pitanju, meni je bio znak da sam postao netko drugi. Nakon Hamleta bi mi trebalo dva sata da dođem k sebi, znali su da mi se ne trebaju obraćati to vrijeme, a u seriji se izlazak iz lika lakše događao.'

Govoreći o glumačkom pozivu, kaže kako je sretan i zahvalan zbog talenta koji mu je dat, ali isto tako svjestan je da talent bez rada nema puno smisla. 'Moj cijeli život počiva na talentu koji mi je poklonjen, ali ako se taj talent ne uzgaja, ako se ne radi na njemu, možda možeš samo glumiti u amaterskom kazalištu, što je isto super. Da se nisam upisao na Akademiju dramskih umjetnosti, najvjerojatnije bih završio za profesora povijesti i zemljopisa, radio u Šibeniku i glumio u amaterskom kazalištu.'

Na pitanje Ane Radišić na koji dio svog uspjeha je posebno ponosan, Višnjić je dao pomalo neočekivani odgovor: 'Ima jedan mali događaj na Akademiji dramskih umjetnosti koji da nije prošao tako kako je, moja karijera se vjerojatno ne bi odvila u ovom smjeru. Naime, radi se o ispitu iz mačevanja na kojem smo bili kolega Rene Bitorajac i ja. Obično to svima bude ispit samo da prođu, ali nama je to bilo jako bitno, mi smo se pripremali više od dva mjeseca.

I dolazi dan ispita, a profesor koji je trebao biti u komisiji se razbolio i dolazi drugi profesor, Joško Juvančić koji godinu dana nakon režira 'Hamleta' u HNK-u. gledao je taj ispit i bilo mu je dosadno dok nisu došla ta dva tipa na pozornicu i razvalila ispit bez greške. Bio je oduševljen i otišao pitati naše profesore, Nevu Roščić i Tonka Lonzu, znaju li ta dvojica koja se mačuju i glumiti, jer mu trebaju glumci za 'Hamleta'. Tako sam postao Laert, a kad se Rene mjesec dana prije premijere razbolio, preuzeo sam lik Hamleta. Nakon toga se krenula razvijati moja karijera. Poanta priče je da sve što radiš trebaš raditi na sto posto.'

Inače, Goran Višnjić je prije dvije godine, nakon više od 20 godina života u Americi, s obitelji preselio u Engelsku, u Cornwall. Kako je rekao, jedan od razloga za tu odluku koja je u njima tinjala još otkada je završio sa snimanjem 'Hitne službe', bio je život njihove djece.

'Jedan od razloga zašto smo u Engleskoj, a nismo u Hrvatskoj je to što u Hrvatskoj ipak više ljudi zna tko sam. Koliko god je to nekad zahvalno jer vam se možda progleda kroz prste za neke stvari, s druge strane djecu gledaju ili pozitivno ili negativno kroz njihova oca. Mislim da im to ne treba, ne želim da imaju tu prtljagu. Vidio sam jako puno primjera gdje su roditelji poznate osobe, a klinci se u tome pogube', rekao je Višnjić i dodao kako njegov život ipak nije priča o američkom snu:

'Mislim da je puno toga još preda mnom, imam još velikih želja. Ne mislim da sam gramziv, nego želim napraviti više, napraviti stvari koje prije nisam napravio. Ne gledam to kao san, nego kao svoj životni put.'