Duško Ćurlić i Ivan Vukušić u novoj HTV-ovoj emisiji ugošćavaju poznata imena hrvatske glazbene scene koja će gledatelje provesti kroz svoje najbolje i najdraže pjesme, ispričati svoju povijest te se prisjetiti važnih glazbenih opusa hrvatske zabavne, pop-glazbe i rock-glazbe. 

Koje odlike danas mora imati dobra zabavno-glazbena emisija?

Mislim da je jednostavnost ključna stvar. Sve oko nas je komplicirano i suludo se brzo događa i mijenja pa mi se nekako čini da su se ljudi poželjeli jednostavnih, nepretencioznih i opuštenih stvari. Putem ekrana pobjeći sat, dva na neko bolje mjesto, uz to možda i zapjevati malo, možda se i prisjetiti nekih ljudi, vremena, mjesta. Mislim da je to neki recept. Ili barem dobar početak.

Koliko dugo se pripremala emisija 'A-strana'?

Ma nije čak ni bitan vremenski dio priprema, jer vidjet ćete da se radi o zaista zahtjevnom produkcijsko-programskom poslu. Dogodila se jedna lijepa kemija unutar ekipe koja radi na emisiji. Znate, kao da je nedostajao taj ventil ili kanal kroz koji će ljudi dodati neki djelić svoje kreativnosti, ideju, bez obzira na to prošla ona na kraju ili ne. Dobar je osjećaj biti dio toga. A po reakcijama publike u studiju, čini se da smo na dobrom putu.

Koliko ljudi čini tim vaše emisije?

Nisam siguran u točan broj, ali sam definitivno siguran da je svima veliki izazov, od redatelja Ivana Miladinova, preko naših urednica, producenata, scenarista, odličnog benda, scenografa, majstora rasvjete, tonaca, kostimografa, šminke, garderobe, montaže, scene pa sve do Ivana Vukušića i mene kao voditelja 'A strane'. Zaista se čini da je svima stalo do toga da ovaj posao bude nešto kvalitetno i na razini zabave javne televizije. Znate, ovo nije licencna emisija, iako osobno nemam ništa protiv, ovdje svaki dio tog mozaika traži način da bude što bolji i u funkciji dobre zabave. Nitko nikoga ne ocjenjuje, nitko ne ispada, nitko se ne sramoti radi gledanosti. Nadam se da će gledatelji prepoznati naš trud i prihvatiti 'A stranu'.

Kakvu glazbu vi (inače) slušate?

Odrastao sam na 80-ima i zagrebačkom Kulušiću, Lapu, svirkama uživo Haustora, Filma. Cijelog niza kreativaca koji su svirali po Zagrebu. Otkrivao sam s prijateljima na radiju Bowieja, čudio se svemircu Princeu, pa najvećima Beatlesima i Stonesima, da ne nabrajam dalje. Znate, znali smo se švercati po raznim glazbenim slušaonicama, a kad bih nekim čudom skupio kakvu lovu, onda bih u Bogovićevoj, u tadašnjem Jugotonu, kupio ploču i stavio je pod ruku pa bih se šetao preko Trga, Zrinjevca, Glavnog pa sve do doma na Trnje, tak da svi vide (smijeh). I nemate pojma koji je to osjećaj bio. A sam čin prvog slušanja, pogađanja gramofonskom iglom na početak... E, to su bili posebni trenuci. Danas slušam sve što mi uspije zadržati pažnju i ovisi u kojoj prigodi i s kim u društvu. Ali da je gušt bio ovoga se sjetiti, stvarno jest.

Što smatrate svojim najvećim postignućem u dosadašnjem poslu?

Ne znam ni sam. Ovaj posao ne priznaje neke 'stečene zasluge', prošla su ta vremena. Možeš napraviti sto emisija, onako baš kako treba, ali svi pamte i procjenjuju samo ono zadnje što si napravio. I možda baš ta znatiželja, ta radost otkrivanja, upoznavanja i stvaranja nečeg novog, možda je baš taj osjećaj odgovornosti prema novom poslu neko postignuće. Lijepo je osjetiti taj nemir.

Na 'sceni' ste jako dugo, a za vas se ne vežu veliki skandali i afere. Kako ste uspjeli sačuvati dobar imidž?

Letio sam i ja u počecima i vjerovao da me posao u medijima izdvaja i daje mi za pravo da nosom param oblake i radim bedastoće, ali srećom, brzo sam se prizemljio, zahvaljujući dobrim mentorima koje sam imao sreću upoznati. Pokojna gospođa Helga Vlahović jednom mi je rekla: 'Mali, onog trena kad povjeruješ da si samo taj lik s ekrana, tog trena si gotov.' Ta generacija je znala i tjerala nas da čitamo, gledamo filmove, predstave, da radimo na sebi. Bila je velika privilegija imati mentore kao što su Vesna Spinčić Prelog, Ksenija Urličić, Željka Fattorini, Jasmina Nikić i ostali iz te generacije. A i kućni odgoj igra veliku ulogu u svemu tome. Roditeljima sam zahvalan na puno toga.

Obeshrabre li vas negativne kritike ili bude u vama još veću želju za radom?

Taština je zeznuta prtljaga koju svi nosimo sa sobom. Kad je prihvatiš, onda manje bole i loše kritike, a bilo ih je. Naučiš nekako se nositi s njima, primiti ih na znanje i prihvatiti. Tu naravno samo govorim o potpisanim autorima i ljudima od struke. Za one 'hrabre', skrivene iza lažnih imena i interesa, apsolutno me nije briga. Inače, kad napravite glupost ili loš posao, veći je problem što će vam reći susjedi ili dečki na terenima ili u lokalnom kafiću, tko to preživi, može se i s kritičarima nositi. Ma, naravno da se probudi inat i da se trudiš biti bolji, iako često malo toga ovisi o nama ispred kamera. Ali tko nam je kriv, sami smo to htjeli pa eto...

Smeta li vam popularnost koja je neizbježna u vašem poslu?

Ne doživljavam se tako ozbiljno niti želim biti dio 'celeb' miljea. Ne zato što sam nešto bolji od njih, nego jednostavno to nije moj način, moje odrastanje ni moj put. Često me ljudi odmah ne prepoznaju, ne zato što u prirodi imam 190 cm, crnu kosu i zelene oči, nego sam valjda tako običan da je prvo glas to što povežu sa mnom. I to mi je OK. Glumiti zvijezdu i nedodirljivog je blesavo.

Otac ste zlatnih kćeri. Jeste li se od početka s njima trudili biti strogi ili 'padate' na njihov šarm?

Super su cure, Karla maturantica, Ela pred srednjom školom. Ali takve su prije svega zbog mame Adele koja je apsolutno s njima provela više vremena i u odrastanju i odgoju. Ja nekad pokušavam u kriznim situacijama biti kao neki autoritet, ali… Sve to padne u vodu samo jednim pogledom ili osmijehom. Izgubim se sa svim svojim uzaludnim pričama. Od početka taj dio života nismo željeli živjeti javno i mislim da je to dobro.

Koliko je, uopće, u današnje vrijeme teško biti roditelj? Čini se da se čitav sistem vrijednosti promijenio...

Što je danas sustav vrijednosti? Znate, odrastao sam u velikoj obitelji, nismo puno imali, kao i mnogi tada, ali smo odgajani s nekim vrijednostima, s nekom potrebom i motivom da nešto napraviš od sebe. To je uspjeh generacije naših roditelja. Što mi dajemo svojoj djeci? Što im ostavljamo? Ne govorim o materijalnom. Govorim da je krajnji tren da se oko nekih bitnih stvari u društvu donese konsenzus, da se vrijednosti cijene, a ne gaze, da roditelji nisu prisiljeni boriti se za osnovnu egzistenciju, da materijalno ne smije biti mjerilo. Zaista, puno toga ide 'od doma', ali mislim da se prvo moraju stvoriti uvjeti da bi bilo uopće 'doma'. Govorim sve To iz roditeljskog straha. Tko ima djecu, razumije o čemu govorim.

Na što ste najponosniji?

Što još u sebi prepoznajem onog klinca koji ide, ako treba, i glavom kroz zid. Padne, jer je to normalno, ali ustane, otrese prašinu i ide dalje. Nadam se da će taj klinac još dugo biti dio mene.

Jeste li sve svoje odluke u životu donosili vodeći se parolom 'jednom se živi' ili ste u nekim situacijama razmišljali i više nego što treba?

Bilo je i jednog i drugog. Dobrih i loših odluka, pa i potpuno krivih. Uvijek mi je samo krivo ako sam  neke ljude time povrijedio. To što nije bilo namjere i nije neka isprika. Ali valjda je sve to neka ravnoteža, tko će ga znati. Volio bih da se nekad manje opterećujem nekim stvarima koje ne prepoznam odmah kao manje bitne.

Kakav odnos imate prema godinama? Jeste li opterećeni starenjem ili se radujete novim uzbuđenjima i avanturama koje vas tek čekaju?

Malo ste me zatekli i ne znam što odgovoriti. Nekad mi se čini da nemam ni ovih 49, a nekad se pitam - kad prije? Nekad bih volio da malo vrijeme stane, a nekad mislim da baš tako treba biti kako jest. Imam još toliko stvari koje bih volio vidjeti, napraviti, probati. Znate onu Balaševu: 'Vidiš li gdje sam to sad, u kom sam dobu, čudne mi 'tice, da znaš, snovima jezde.' Ima nešto u tome. Nosimo se godine i ja kompromisno. Ja ne pitam, a one šute. Diplomatski.

Imate li prave i iskrene prijatelje i koliko vam znači njihova podrška, tko je vaš najveći kritičar?

Imam oko sebe nekad brutalno iskrene ljude koji znaju moje i dobre i loše dane, koji me prihvaćaju kakav jesam i koji me grubo spuste na zemlju ako počnem glumiti bedaka. Znaš, oni se ne srame bubnuti sirovom istinom po glavi kakva god ona bila. To su prijatelji. Koji će te 'zgaziti' ako si se blamirao, a koji će tražiti tulum i rundu više ako si nešto dobro napravio i veseliti se bez 'fige u džepu'. A onda dobar tenis, bela, gledanje utakmica, svirka, malo opuštanja i to je to. Svijet je odmah bolje mjesto.