Premda u Hrvatskoj vjerojatno ima više gledatelja country sapunice 'Nashville' na Pickoboxu negoli pravovjernih ljubitelja countryja, četvrti dolazak country asa Dalea Watsona iz teksaškog Austina i njegovih Lonestarsa u Zagreb bila je rijetka zgoda da svjedočimo ne prvoklasnom country zbivanju, nego jednome od ponajboljih nastupa održanih u Zagrebu u posljednjih četiri godine. Točnije, od 2103., kad je Dale Watson nastupio na istom mjestu – u Centru za kulturu Remetinec i oduševio četristotinjak posjetitelja koliko taj prostor može primiti.

Svega pola kilometra dalje, skupilo se vjerojatno trideset puta više ljudi kako bi proslavilo 70. rođendan Olivera Dragojevića u zagrebačkoj Areni, no uvjeren sam da je posjetiteljima nastupa Dalea Watsona bilo uzbudljivije. Jer, Watson je, poput Olivera fantastičan pjevač i izvrsan showman, ali ipak nemjerljivo uvjerljiviji instrumentalist i autor. Doduše, 15 je godina mlađi, pa na pozornici može pružiti više, no da ga je Oliver uzeo kao gosta, sigurno publika u Areni ne bi požalila. Ni obratno.

Jer, Dale Watson je usred svog nastupa, uz gostujuću pjevačicu Celine Lee Mrazovich, podrijetlom Hrvaticu, izveo standard Ivice Šerfezija 'Suze liju plave oči', malo na hrvatskom jeziku, malo na engleskom, prisjećajući se originala Roya Acuffa, odnosno pjsme koju je proslavio Willie Nelson. To je bio samo jedan od trenutaka kad se osjetila prilično domaća atmosfera.

Celine Lee Meazovich imala je rođendan pa je među bandom neprestano kružila boca rakije, a publika je osobito dobro prihvatila hit 'I Lie When I Drink'. Uostalom, piće je bilo jedan od lajtmotiva nastupa, pa je tako čak izvedena i lažna reklama za sponzora, Karlovačko pivo prigodom skeč izvedbe pjesme 'The Best Beer In The World'.

Nastup Dalea Watsona trajao je 100 minuta uključujući bis i svakom novom skladbom bio je sve opušteniji, bolji, zabavniji, intenzivniji. Ako se na početku koncerta Dale Watson želio pokazati kao country star koji izvrsno vlada gitarom, na kraju su svi požalili što je nastup završen. Jer, osim izvrsnog sviranja gitare (a Watson je nakon kratke konverzacije s obožavateljem u publici, u sekundi počeo svirati pjesmu koju je fan poželio), ima izvrstan glas koji podsjeća na Johnnyja Casha. Zapravo, nastupi Dalea Watsona najpribližnije su onome što u Hrvatskoj možemo čuti na Cashov račun. Pritom valja spomenuti i izvrsnu verziju klasika 'Ring Of Fire' koja i bez mariachija u Watsonovoj izvedbi zvuči izvrsno.

Zasluge za to, ali i za mnoštvo drugih vrsnih trenutaka na koncertu sigurno ima Don Pawlak, pedal steel gitarist koji je također naše gore list, pa je malo preciznije komunicirao s publikom. S Watsonom se, pak, složio da je publika toliko dobra da bi je valjalo počastiti sarmom.

Predgrupa Daleu Watsonu bila je vrlo dobra domaća grupa Swampsteppers koja je uz sjajan vokal pjevačice Dubravke dobrano zagrijala publiku svojim tradicionalističkim honky tonk interpretacijama uz gosta Jimmyja Matešića.