Ni traga od njezina zvjezdanog statusa. Dok ulazi u prostoriju, dobro raspoložena Jelena Đoković ispričava se na čekanju, premda je prije toga odradila više razgovora i odgovarala na pitanja više od dva sata. Iako djeluje krhko i pomalo suzdržano, kad govori o majčinstvu, životnim izazovima i načelima koja slijedi, njezine oči pokazuju odlučnost, postojanost i strastvenost, a gestama odaje smirenost. Unatoč tome što je posvećena poslu kojim se bavi i konstantnom učenju te često putuje širom svijeta i niže uspjehe u brojnim poslovnim angažmanima, suosnivačica i globalna direktorica Novak Đoković Fondacije i ovog puta istaknula je da najveću ljubav i inspiraciju pronalazi u svojoj obitelji, djeci i suprugu.

Novak Đoković Fondacija u Zagreb dovodi doktoricu znanosti, kliničku psihologinju Shefali Tsabary. Što vas oduševljava u njezinu radu i koji su njezini savjeti, duhovni uvidi vama osobno pomogli?

Ona se pojavila u mom životu kad sam bila u potpunom životnom rasulu kao mama. Imala sam jednogodišnjeg dječaka i sve ono što sam prije učila o roditeljstvu kroz rad s Fondacijom nekako je bila teorija koja se nije prenijela u praksu. Mislila sam - bit ću dobra mama, a onda se ispostavilo da nisam baš ispunila svoja očekivanja jer su bila previsoka. To je bio trenutak u kojem sam otkrila da perfekcionizam i roditeljstvo ne idu zajedno. Došla sam do dr. Shefali zahvaljujući Oprah Winfrey, njezinim knjigama i preporukama za knjige. Jako je bitno da neke mame koje su došle do njezinih spoznaja podijele to s drugim mamama, pa tako i ja to nastavljam raditi. Kada sam saznala za njezine metode rada s roditeljima, način na koji je to rekla probudio me i beskrajno sam joj zahvalna zbog toga. Posljednjih sedam godina njezina sam učenica i netko tko rado govori o svjesnom roditeljstvu kao načinu podizanja narednih generacija.

Rekli ste da ste uložili svu snagu u odgajanje svoje djece, da ste posvećeni mališanima i dajete im se u potpunosti. Što za vas znači biti majka i koji su po vama najveći izazovi s kojima se susreću majke?

Sad kad ste izgovorili to pitanje mislim da me roditeljstvo najviše vratilo sebi. To što sam im se potpuno posvetila zapravo znači da sam se posvetila sebi. (smijeh) I to mi je baš drago jer sam nakon vašeg pitanja osvijestila i taj trenutak. Zaista, roditeljstvo je prvo briga o sebi da bismo se mogli brinuti o njima. Kad nisam zbrinuta, to se osjeti i onda ispaštaju djeca. I baš bih voljela da ovim putem time što izučavamo svjesno roditeljstvo nekako svi osvijestimo da se trebamo više baviti sobom da bismo bili bolji roditelji, da ne prebacujemo tu odgovornost na mališane da zadovolje i ispune naša očekivanja, snove i želje, već da mi budemo to nešto, a oni da nas prate.

Da se možete vratiti u prve dane roditeljstva, sa životnim iskustvom koje sada imate, i da sama sebi nešto možete poručiti, što bi to bilo?

Ništa! (smijeh) Baš mislim da su mi trebali svi šamari. Sva iskustva bila su mi potrebna. Mislila sam da sve znam, baš sam bila klinka... I mislim da sam još uvijek klinka kada vjerujem da je sve ovo što radim tako dobro. Mislim da je super sve ono što proživimo i da nam baš to treba. Ne mogu reći da bih mijenjala nešto ili da bih savjetovala sebe. Mislim da sam napravila dobre stvari zato što sam ovdje, jer sam bila radoznala. Da nisam bila radoznala, tada bih rekla sebi 'budi radoznala', a budući da jesam, savjet za dalje bio mi mi - 'ostani radoznala, nemoj misliti da si sve otkrila, nego nastavi tragati dalje'.

Mislite li da žene dobivaju dovoljno pomoći u odgoju djece? Jesu li pomoć uopće imale naše majke?

Na to pitanje jedini odgovor koji imam je da žena mora biti mnogo, mnogo, mnogo jaka da podnese sva očekivanja društva i sebe te da su nas sva usađena znanja, odnosno programi da žena mora biti sve doveli do situacije da je - bespomoćna. Jer kako jedna žena može reći 'treba mi pomoć' kad mora biti žena, majka, kraljica... Kako se jedna žena može osjećati izgubljeno u majčinstvu ako je to prirodno i kako svaka žena koja rodi mora znati kako njezino dijete plače, spava, jede kad ne zna? Znate li koliko je žena usamljeno baš zato što smo neiskrene? I baš zato što smo stavile pred sebe prevelika očekivanja. I baš zato što u svačijim očima moramo biti savršene i nemamo dovoljno iskrenih prijateljica ili ljudi, zajednice. Mislim da svakoj majci treba pomoć, svakom čovjeku trebaju pomoć i podrška. Nema veze jesi li muško ili žensko. Svima nam treba zajednica, podrška i trebamo biti tu jedni za druge.

Kakva je bila mala/mlada Jelena? Što danas gledate kao na stupove svog odrastanja?

Odlično pitanje! Još uvijek razmišljam o sebi, svom djetinjstvu, analiziram određene stvari koje sad osluškujem kroz svoju djecu, jer kako oni rastu, tako se nekako i ja vraćam u to vrijeme. Što sam ja radila kao osmogodišnjakinja? Pokušavam se sjetiti, a nije usporedivo to vrijeme u kojem sam ja odrastala s onim što sada imaju moja djeca. Bila sam neukrotiva, hrabra da budem i sama jer sam bila dosta drukčija i neshvaćena. Imala sam interese koji tada nisu bili za dječicu ili za taj uzrast, ali to nisam znala sve dok nisam razgovarala s nekim prijateljima iz osnovne i srednje škole o tome kako su me tada percipirali i jesu li mogli predvidjeti da ću biti u ovoj poziciji. I to mi je baš bilo zanimljivo. Rekli su: 'Mi smo znali da će biti tako.'

Usuđivala sam se biti svoja. Imamo sistemsko društvo, svatko mora potpasti u određenu kategoriju, a ja nisam htjela pripadati nijednoj, jer je svaka imala nešto što mi se svidjelo, samo sam lutala. Ako ti se sviđa nešto u našem društvu, onda si pripadnik toga, a ja sam recimo voljela slušati svu vrstu glazbe i nisam bila ni rokerica ni folkerica ni heavy metalka. Kao tinejdžer morali ste pripadati određenoj grupi. I ja sam željela pripadati, ali se nisam pronalazila. Možda sam bila i usamljena jer kad pripadate nekom, uzimate sve iz grupe kojoj pripadate. A ja nisam bila za pušenje, nije mi bilo do izlazaka. Postojale su neke stvari koje su bile dominantne u tim grupama i ja sam ih odbijala primiti. Zato sam, kažem, lelujala, ali mi je bilo lijepo.

Roditelji se nekad istresu na djecu, ne razmišljajući. U prvi tren čini se da su dobro reagirali jer je mališan/mališanka nešto loše učinilo/la, no mnogi ubrzo shvate je to većinom nesvjesno ponašanje zbog situacije na poslu ili kod kuće, nesvjesni su svojih postupaka… Kakvo vi prakticirate svjesno roditeljstvo?

Svjesno roditeljstvo je osvješćivanje da moramo odrasti, da ne odgovaramo na dječje potrebe našim, odraslim tantrumima koji su kažnjavanje, posramljivanje, često i udaranje djece, znači tjelesno kažnjavanje. U tim trenucima najbolji recept je da duboko udahnemo prije nego bilo kako reagiramo, da brojimo do deset ili se možda povučemo iz te prostorije čisto da se odvojimo, izmjestimo iz te situacije i sredimo svoje emocije prije nego što reagiramo na djecu. To je neki moj način, a prevencija svega toga jednostavno je osobna higijena, mentalna i fizička, da ne bi došlo, kako to često kaže Gary Chapman, autor knjige 'Pet jezika ljubavi', do 'ljubavnog kontejnera' - kad je prazan, ništa nam ne valja, a kad je pun, onda nam je sve okej i sve toleriramo. Tako i ja gledam da taj naš kontejner bude zadovoljen i pun, tako da možemo davati.

Kako odgojiti hrabre djevojke i nježne muškarce?

Za početak, zašto djevojčice moraju biti hrabre, a zašto dječaci moraju biti nježni? Opet je to neka kategorizacija. Trebamo promatrati ljude kao nositelje muške i ženske energije i da obje energije nosimo u sebi te po potrebi izvlačimo iz sebe ono što nam treba u danom trenutku. Tako da mislim da djevojčice i dječaci mogu biti snažni i nježni istodobno, da nisi ništa manje muško ili žensko ako iskreno pokažeš nešto što je u tebi.

Teret slave i uspjeha često udaljava ljude. Kako vi to prevladavate s Novakom?

Nemam rješenje. Mislim da nas udaljavaju trenuci u kojima je on na putu, pa nas zbližavaju kad se vrati. (smijeh) Ne bih voljela govoriti o nekom univerzalnom receptu. Naš brak je specifičan, on i ja smo se našli, odgovaramo jedno drugome. Hoće li to biti za cijeli život ili za određenu fazu života, bože moj... Samo znam da svakodnevno odgovaramo na izazove najbolje što možemo. A nekada uopće ne odgovorimo pa sve bude katastrofa. (smijeh) Kao i svi drugi! Možda su naši problemi drugačiji u odnosu na druge ljude, a vjerujte mi da, kad slušam o problemima drugih ljudi, pomislim 'ja to nikad ne bih mogla', što oni isto tako mogu reći za moje. Svako od nas nosi svoje cipele.

Negdje sam pročitala da ste rekli da ste se nekad ranije natjecali s Novakom jer ste 'mislili da ne dobivate dovoljno priznanja koje zaslužujete, da se vaš rad ne vidi jer se sve odvija u pozadini'. Ostvareni ste na mnogim poljima jer ste majka, supruga, humanitarka, uspješna poslovna žena… Na koji način postavljate prioritete u životu?

Prije svega bih se htjela osvrnuti na taj trenutak u kojem sam se natjecala s njim. To je bio trenutak u kojem sam imala velik otpor prema društvenoj kategorizaciji žene koja mora biti podređena i u nekoj ulozi. Nikako nisam mogla biti samostalna, već sam bila nečija žena, kći, prijateljica... Nikako žena ne može nešto postići sama i da se gleda na to na način 'pa ona je to napravila', nego 'ona je to napravila zbog ovog ili onog', 'zahvaljujući ovom ili onom'. Meni je to jako smetalo, ali to je bila faza mog odrastanja i spoznaje prihvaćanja društvenih normi. Kad sam osvijestila program koji mi je bio okidač, oslobodila sam se tako da sam odbacila te okove. Ne znam što sam sve postigla, samo znam da sam radila nešto što mi je godilo i što sam osjećala kao ispravno. Pratila sam neke svoje vrijednosti. I dandanas to radim, sve što saznam, spoznam, osjetim, želim podijeliti s ljudima i to je možda trenutak u kojem kažem da bih sve ono što sam naučila, posebno ovo s dr. Shefali, jako voljela proširiti na regiju, da svi divni ljudi dobiju priliku unaprijediti svoj život ako to žele. Opet kažem, nešto što je za mene bilo dobro ne znači da će biti dobro za njih. Ali ako im neka rečenica otvori prozorčić spoznaje i saznanja, to je ogroman korak naprijed. I uvijek je taj jedan korak bitan, a ne njih sto. A mi smo uvijek nestrpljivi, želimo sve sad i odmah.

Smeta li vam to što je fokus javnosti više na vašem privatnom životu od svega onoga što radite za dobrobit mnogih?

To je dobro pitanje zato što debatiram o onome što stvarno mislim o tome, što je odgovor koji bih dala da bude dobar za sve, a koji je zapravo iskren. Kad sam sama sa sobom, okej, onda me tuđi komentari ne dodiruju, a kad nisam, kad sumnjam, svatko mi može ubaciti još neku dozu nesigurnosti i sumnje. Mislim da je dobro da budem nesigurna i sigurna u isto vrijeme zato što kad te nešto prodrma, nešto i napraviš. Kad sam previše uljuljkana, onda nije dobro. Bar tako govorim sebi.

Izjavili ste da vas 'svaka prepreka s kojom se suočite ojača i učini vas boljom osobom'.

Želim vjerovati da je tako jer iz takvih izazova koje sam proživjela samo sam doživjela neke lijepe stvari, ali prije toga sam debelo proplakala i debelo propatila. To je ono što je trebalo biti: mora se lupiti o pod da bi se krenulo dalje. Ne može sve biti livada, ljubičice, povjetarac... Ne ide to tako.

Kako izgleda kad se naljutite?

Pitajte mog muža! (smijeh)

Tko prvi popušta, on ili vi?

Oboje smo jako dominantni i strastveni. Ne znam, možda je on popustljiviji. On kaže da imam problem s time da se ispričam i dosta sam radila na tome. Nisam govorila 'oprosti' kao riječ, ali sam se baš debelo trudila da se u svim djelima osjeti da mi je stvarno žao. Onda on uvijek kaže: 'Moraš to reći.' Tako da sam i to učila. To su sve međuljudski odnosi. Tako nas i djeca uče. Baš je obitelj nekako najbolja životna učionica.

Svoju ljubav i pripadnost izražavate sa suprugom na milijun načina. Možete li otkriti neke?

Znate što? I to je nekako promjenjivo. U nekim trenucima osjećam da se baš snažno izražavam, da na sve moguće načine dokazujem svoju ljubav, a nekada je dovoljna samo prisutnost. Kroz to osluškujem trenutke i na njih odgovaram onako kako mogu, kako osjećam da treba. Naprimjer, znam da je moja prisutnost jako bitna u Novakovu životu. Voli čuti moje mišljenje, voli vidjeti da ga promatram, slušam i uvijek se predam u tim našim zajedničkim trenutcima i uvijek sam tu za njega. S klincima je to slaganje kockica, igranje, pričamo priče, pišemo, crtamo, to su takvi trenuci u kojima pokazujem ljubav djeci na način koji ona traže od mene. Ali i zagrljajima i poljupcima, jer to ja tražim. (smijeh) Milijun je načina da se iskaže ljubav, a svima preporučujem tu knjigu Garyja Chapmana, koju sam ranije spomenula, zato što sam tako otkrila da se često događa da pokazujemo ljubav nekome, a ta osoba to ne vidi. Osoba sam koja voli 'sve pokriti', da su svi namireni, da je sve kako treba i kad mi netko kaže 'nisi me zagrlila cijeli dan', a ja sam se polomila oko svega, napravila ručak, odvezla djecu, ne znam što sve ne... Evo ti zagrljaj! Stalno će netko nekome reći da nešto nije dovoljno, ali zato što nismo razgovarali na tom jeziku koji oni razumiju.

Zoran Milivojević objasnio je zašto imamo neadekvatna očekivanja od ljubavi. Iz razloga što očekujemo da će naš partner prepoznati naše neizgovorene potrebe, misli, očekivanja, tako da ih zna prije nego što mu to kažemo. Svi to očekujemo zato što su majke takve. Prvi dodir s ljubavlju bio nam je s majkom. Ona je intuitivno uvijek znala odgovoriti nam na potrebe. Dala nam je jesti, osjetila kad smo tužni, a onda se to prenijelo na našu odraslu dob te vjerujemo da je jedina i istinska ljubav ta kad se razumiju neizgovorene riječi - kad se to ne dogodi, onda dolazi do onog 'pa ti mene stvarno ne voliš'. Ali ne može svatko biti majka.

Osim obitelji, veliku strast gajite prema konstantnom učenju i čitanju. Koji su to vaši drugi 'sretni trenuci' bez kojih ne možete, koje često prakticirate i kojima se punite?

Mene oni pune samim time što postoje. Sad mi je lijepo s vama zato što znam da su mi djeca zdrava, muž dobro. Ono što smo preživjeli ove godine donijelo je toliko različitih iskustava. Za roditelje, sestru, najbliža naša bića važno je da su zdrava, to mi je najbolje punjenje. Zato se bavim zdravljem, samo da ne dođem u situaciju da netko nije zdrav. Inače, što mogu? Samo da ne moramo do doktora, jer kad moraš do doktora, to je problem. (smijeh)

Koje svoje i suprugove osobine vidite u dječici?

Tara je skroz Novakova kći. Nekako ima tu snagu lavice koja točno zna što hoće. Ona voli biti na pozornici i pažnju, a Stefan je baš nekako moj. (smijeh) On je radoznao, ali i Tara je takva. Ona je nježno snažna, kao da ima svilenu rukavicu na šaci. Kad te zvizne, to je nježno, jer zna kako. Zna od malih nogu, to se ne može naučiti. A mali je nježan i grub u isto vrijeme. Kako oduče djecu od toga? Nemam konkretan odgovor. I svaka im čast. Oboje su svoji i to mi se jako sviđa. Kad mi netko kaže 'baš sliči na tebe', pomislim 'kako sliči na mene, oni su tako svoji'. I drago mi je što sam naučila da ih pustim da budu svoji. Da im slučajno ne kažem 'ovo ne valja, ovo valja'. Kad ih promatraš kao roditelj, nekako želiš da malo manje ili više budu ovakvi, jer ti to odgovara. No važno je ono što će njima koristiti, što će oni raditi. I da ih ja ne odučim od nečega što im je prirodno došlo.

Kad gledam vaše fotografije iz prošlosti i sad vas uživo, vi se uopće ne mijenjate fizički.

Je l'? A ja kao mislim da dobro starim. (smijeh)

Ne starite i zato me zanima što radite sa sobom? Osim što se zna da se dobro hranite i vježbate.

Baš sam zadovoljna time kako starim. Ljepša sam sebi sad nego što sam bila. Baš nekako osjećam zrelost godina i nekako mi to godi. Još uvijek se ne plašim toga što će biti sljedeće godine. (smijeh) Stvarno nemam recept. Jedem biljnu hranu, vodim računa o sebi.

Što ste posljednje pročitali (a da nije za učenje) ili možda pogledali neku super seriju ili film?

Inače ne čitam takve knjige, ali mom suprugu poklonili su autobiografiju Zlatana Ibrahimovića, a meni je on jako zanimljiv kao brend, kao pojava i način na koji se izražava. Pročitala sam je u dva dana. Baš je bio iskren i svoj, i volim to što je svoj. I sama živim sa sportašem pa mi je zanimljivo kako se on ne želi povući, a osjeća da mu se tijelo predaje. Baš mi je nekako drag. Moj suprug je potpuno drukčiji i njih se dvojica ne mogu usporediti osim kad Novak uđe u svoj demolition mode, ali baš mi je bilo drago što sam je pročitala. Čitam i 'Roditeljstvo' Zorana Milivojevića, što je vrlo pitko štivo za roditelje. Puno čitam Vesnu Krmpotić. Ona je za mene posebna žena, rođena na isti dan kao i ja. Slavim je kao svoju mentoricu iako nije živa, ali mnogo učim uz nju i koristim njezina učenja te prenosim na drugu djecu. Radila sam s već nekoliko škola, učili smo duhovni odgoj djece kroz njezino petoknjižje. Doslovno sam s prijateljem preko oglasa u Srbiji tražila njezine knjige i na taj način došla do njih. Onda sam upoznala i njezina sina, ljude koji su u njezinoj zakladi. Jako sam zahvalna toj ženi.