Sudeći po tome koliko je birača izašlo na jučerašnje izbore hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, građanima Republike Hrvatske mnogo su bili važniji izbori u Venecueli. Ili vremenska prognoza za galaksiju Omega Centauri. Ili zapravo bilo što. Podaci, naime, ne lažu: na izbore je izašlo dvadesetak posto registriranih birača, što će reći tek svaki peti, a većina ostalih, kako su to spremno okarakterizirali mediji i političari, navodno je poslala nekakvu poruku, što sigurno jest, ali prije bih se kladila da je svatko od tih birača jučer tijekom dana poslao barem jednu poruku SMS-om, e-mailom ili putem Facebooka negoli što je doista promišljeno slao apstinentsko-glasačke poruke ljudima s biračkih listića. Ljudima je jednostavno pucao prsluk.

E, ali izbori za Europski parlament, kao i svaki drugi izbori, osim političkog su i medijski događaj, i štogod biračko tijelo mislilo o njima, mediji su ih pokrili i više nego dostojno, što u slučaju televizija već dulje vremena prije svega znači da su do maksimuma upregnuli svoje odjele za računalnu animaciju, grafiku ili kako li se to već dođavola zove. Pritom o tome uopće ne govorim s prezirom niti omalovažavam rad tih računalnih grafičara ili štogod im već stoji u radnoj knjižici. Ekipa je to koja je na ovim (pa i na mnogim prijašnjim) izborima odradila vjerojatno najbolji posao i imala više uspjeha od Ruže Tomašić. Nije u njima problem. Oni samo rade ono što se od njih traži i rade to efektno, nema im se što prigovoriti. Problem je u onima koji tim crtanim filmovima i raznobojnim stupcima nadomještaju pravi sadržaj, pravu priču, pravu raspravu i profesionalan pristup obradi događaja.

I sinoć je, kada je prebrojavanje glasova ušlo u ozbiljniju fazu, bilo tako. Televizijsko praćenje izbora u Hrvatskoj već je barem desetak, ako ne i više godina potpuno ista priča i odvija se po istome algoritmu, bez obzira odvija li se na javnoj ili komercijalnim televizijama, zbiva li se u navijačkom ili (recimo) objektivnom ozračju. Glavna je fora razasuti dopisnike u takozvane 'stožere' stranaka koje su istakle kandidate ili liste, svako ih malo uključivati i pitati: 'Kakva je atmosfera?' ko da izvješćuju s festivala Zlatne žbice Debilije, zatim u studiju porazgovarati s dežurnim političkim analitičarima, kojih se u zadnje vrijeme nagomilalo toliko da se čovjek pita nije li na pomolu procvat nove gospodarske grane (iako su im 'analize' otprilike na razini fejsbučkih statusa komentatora-amatera), a onda slijedi hit večeri - THE GRAFIKA! Uvjereni da su zbog toga dosegli razinu profesionalnosti i haj-tek kulerštine ko CNN iz zlatnog doba Zaljevskog rata (kada je cijela priča s informativnim CGI-jem bila na vrhuncu), domaći nas televizionari o svakim izborima zasipavaju tolikom količinom grafikona, tortnih dijagrama, prikaza zastupničkih mjesta i - po novome - Twitter 'zidovima' da se čovjek s pravom, i prije žestokog neurološkog napada induciranog prevelikim šljokičarenjem po ekranu - zapita gleda li informativnu emisiju o izborima ili crtić. Pritom je posebno zgodno što nas takvim megailustrativnim izvješćima uglavnom zasipaju zato da bi nam rekli: 'Evo, ovako ste glasovali' i ona glasačima objašnjavaju ZAŠTO su to učinili ko da su glupani koji to već i sami ne znaju.

HTV je sinoć definitivno vodio u takvom stilu izvješćivanja o izborima. Druge televizije, poput NoveTV, nisu suviše zaostajale, ali se nisu dale izbaciti iz redovnog programskog kolosijeka zbog izbora za EP. Osim toga, na Novoj sam čak uspjela naići i na pokoji marginalno zanimljiv prilog, kao što je bio onaj u kojemu se novinar pita zašto su se neki ljudi uopće našli na listama za EP, kada se inače na sav glas predstavljaju kao euroskeptici ili čak oštri protivnici EU-a, no neću ih suviše hvaliti jer Novajlije pak imaju drugu iritantnu foru, koju prakticiraju i tijekom izbora, ali i svaki put kada se netko od hrvatskih političar popikne na rinzol - a to je da im se svaki put neki novinar (najčešće Mislav Bago) mora javljati s nekog drugog mjesta, a ne iz studija, pa makar za to tumaranje po 'terenu' i ne bilo nikakvog razloga. Tako se i ovaj put MB javljao odnekud izvana, a sve zato da bi predstavio kakvog političkog analitičara ili štajaznam. Blesavo.

HTV-ovci su, pak, osim CGI-histerije imali još bisera, kao što su bili edukativni prilozi Damira Matkovića iz Bruxellesa, u kojima je objašnjavao  što točno znači biti zastupnik u Europskom parlamentu pa je razgovarao s nekim zastupnicima, a pritom im nije istaknuo imena (ili jest, pa ih je netko na HTV-u zaboravio ispisati na ekranu). Zakon mi je bilo i zazivanje Damira Smrtića iz Državnog izbornog povjerenstva prije trenutka za kada je bilo najavljeno objavljivanje prvih neslužbenih rezultata i ispitivanje: 'Jesi li možda nešto saznao prije vremena?', kao da su poslali specijalca u tajnu misiju pa ovaj provaljuje u šifrirane kovčege i saznaje sve prije ostalih, a čovjek samo stoji u povjerenstvu kao i svi drugi novinari.

Sve u svemu, klasična besmislena papazjanija, ali s puno grafike, Twitter zidova i novinara koji se javljaju s nekog drugog mjesta, najčešće iz središnjica u kojima se ori pjesma ili rone suze. Nezainteresirano hrvatsko biračko tijelo takvu je televizijsku simulaciju izbora moglo gledati samo na jedan način - kao na lakrdiju.