Voditeljica i novinarka Jelena Pajić osvaja publiku svojom simpatičnošću, profesionalnošću i neposrednošću već dug niz godina. Zgodna 33-godišnja Zagrepčanka nove poslovne uspjehe nakon 13 godina provedenih na HRT-u odlučila je graditi na RTL-u, i to u informativnom formatu.

Koliko dugo ste razmišljali o prelasku u novu radnu sredinu? Na čemu ste se najviše lomili, a što je presudilo da odete?

Nisam predugo razmišljala. Ponuda koju sam dobila i entuzijazam koji sam osjetila od sadašnjih kolega s kojima sam tada komunicirala uvjerili su me da je to prava odluka za nastavak moje karijere i mog poslovnog puta. Čovjek se uljuljka u neku svoju svakodnevicu, teško je izbaciti se iz rutine, ali na kraju, nije to kraj svijeta. Žao mi je bilo dragih kolega i prijatelja koje više ne vidim na dnevnoj bazi. No zato sad imamo razloga za dogovaranje kava, ručkova i druženja.

Nakon trinaest godina napustili ste državnu televiziju i radio, na kojem ste počeli svoju novinarsku karijeru. Kako je bilo krenuti u nešto novo i iza sebe ostaviti dosadašnja postignuća, kolege, svojevrstan osjećaj sigurnosti?

Razmišljala sam o puno toga – kakav će biti novi posao, hoće li me kolege prihvatiti, hoću li se snaći kako treba. Puno mi je toga bilo na pameti. Zahvaljujući dragim i srdačnim kolegama u redakciji, velik dio mojih dubioza vrlo je brzo zaboravljen. Svi su bili toliko srdačni i voljni pomoći da mi je već prvi dan pao kamen sa srca.

Kako ste se snašli u novom okruženju? Što vam je najteže palo?

Hm, nekako mi se čini da bi najbolje bilo kad bi kolege odgovorile na ovo pitanje. Ali mislim da sam se dobro snašla. Osjećam se ugodno u redakciji, sviđa mi se rad na nečem drugačijem od onog što sam radila do sada, a kolege su poticajne. Nemam se stvarno ni na što požaliti. A i ne znam što bih istaknula da mi je najteže palo, nema toga.

U kakvom ste odnosu s nekadašnjim kolegama - viđate li se s njima?

Odličnom! Oni ljudi s kojima sam se družila u prisavskim danima i dalje su na mojem brzom biranju. Naravno, čujemo se i vidimo rjeđe, ali su susreti i zagrljaji zbog svega toga slađi.

Kako sada, s vremenskim odmakom, gledate na dolazak u novi televizijski format?

Ovo je definitivno format koji manje poznajem i koji me tjera na novo učenje. I to je odlična stvar, ta prilika za osobni rast i razvoj, da naučiš nešto novo, a onda brusiš naučeno. Iako još uvijek nisam svoja na svome, veseli me svaki novi radni dan.

Kad je riječ o televizijskom poslu, postoji li neka najneugodnija situacija u kojoj ste se zatekli i kako ste se izvukli iz nje?

Uh, ne pada mi na pamet neka najneugodnija. Neugodno je bilo zadnji tjedan kad sam radila – prehladila sam se i glas mi je totalno kiksnuo. Iako sam gotovo cijeli dan štedjela glasnice i šutjela, emisiju je bilo jako teško raditi. Grozan osjećaj! Dva dana kasnije me usred emisije ulovio kašalj. I to taman za vrijeme jedne najave. No nekako sam se snašla, prebacila lopticu Tomislavu i on je 'vozio' ostatak te najave.

Što biste još željeli postići u poslovnom smislu?

Nemam neki zacrtani plan. Sada sam ovdje gdje jesam i sva moja energija ide u ovo. Želim naučiti sve što mogu, onda se posvetiti usavršavanju naučenog i potom prepustiti da sve postane rutina i svakodnevica. Nemam ideju što bih htjela za 10 ili 15 godina. Živim u trenutku!

Baka je vaš najvjerniji gledatelj, a tko vam je najveći kritičar?

Uh, pa i nemam ga/ih. Tu i tamo netko od obitelji i prijatelja komentira što im se svidjelo, a što ne. Ali nisu previše okrutni, blagi su.

Kako započinjete dan? Imate li neki svoj ritual?

Kava – ona je apsolutno obavezna ujutro, još prije tuširanja i spremanja. Deset, petnaest minuta za sebe, sama sa svojim mislima, planiranjem dana koji je preda mnom. I onda može redom sve što je zacrtano. Bez kave mogu, ali tada je osjećaj - čudan. Vjerojatno zbog rutine. I ja sam rob svojih rutina.

Vaša nova strast je salsa. Kako to da ste se odlučili baš za taj ples?

Pa, i prije sam plesala (jazzdance), a salsa mi je još tada bila neka neostvarena želja. I napokon je došlo vrijeme za nju. Jako sam zadovoljna školicom u kojoj učim i genijalnom Natašom Pavićević jer ima toliko ljubavi i strpljenja da je to nevjerojatno.

Koji biste talent voljeli imati?

Hm, iako su talenti super stvar, ja bih rado imala čarobne moći. (smijeh) Telekineza, teleportacija, letenje. Zamislite samo kako bi se bilo lako kretati Zagrebom. Ujutro stigneš od točke A do točke B u treptaju oka. Divota!

S kim se savjetujete kad trebate riješiti neki problem, tko vam je rame za plakanje?

S mamom i prijateljicama. Ovisno o tome koji je problem u igri.

O čemu ste maštali kao djevojčica?

Maštala sam o tome da želim biti princeza ili vila ili balerina. Kao što vidite, sve se ostvarilo. (smijeh)

Kakvi ste bili kao tinejdžerica?

Nemam pojma, tipična tinejdžerica, valjda? Nisam bila nešto pretjerano buntovna. Onako, klasika – škola, frendice, izlasci, dečko, nešto malo krpica, i tako u krug.

Kako izlazite na kraj s brigom medija o vašem privatnom životu?

Tako što ne komentiram skoro ništa privatno. (smijeh) Nije me sram ni o čemu razgovarati, ali nekako sam stava da ljudi izvan mog prijateljsko-obiteljskog kruga zaista ne moraju znati sve o meni. Uostalom, zašto bi ih tako nešto uopće zanimalo?

Kad smo kod privatnog života, što vam je najvažnije u ljubavi?

Mir. Najvažnije mi je da mi ljubav donese mir, da nemam neke preokupacije i pitanja iznad glave.

Djelujete i izgledate dosta sretno i zadovoljno. Koji je vaš recept za sreću?

Dojam je jedno, realnost drugo. Iako se trudim biti sretna i zadovoljna, ima dana kad je stvarnost daleko od toga. Ali kad je sreća u pitanju… Sreća može svaki dan biti nešto drugo. Jedan dan će biti fina čokolada ili ukusan ručak, drugi će biti druženje s prijateljima, treći odlazak na film koji sam dugo čekala. Nema univerzalnog recepta. Svatko zna što ga usrećuje i treba stremiti tome. A ja svakome želim da ju pronađe!