Neosporno je to da su jedan od zaštitnih znakova HRT-a kvizovi. Bez njih ne prođe nijedna sezona. Još od kultne 'Kviskoteke', 'Milijunaša' i 'Upitnika' kvizovi svakoj novoj generaciji obilježe odrastanje. U novoj sezoni 'Potjere' gledat ćemo Joška Lokasa, a on će nakon Tarika Filipovića, mnogi će se složiti, biti pun pogodak jer mu vođenje ovakvih formata najbolje leži.

Kako doživljavate dolazak u 'Potjeru'? Vjerojatno za vas to nije samo profesionalni potez, ima sigurno tu i emocija.

Apsolutno. Cijeli svoj život na televiziji podredio sam kvizovima. Autorski sam u suradnji s raznim timovima ljudi osmislio pet formata, 'Upitnik', 'Diplomac', '341', '20pet' i 'Šifru', a kao voditelj vodio sam ih četiri ('Upitnik', 'Diplomac', 'Izazov' i 'Šifru'). Svaki od tih formata bio je novi početak. Nema veze što ste i kako radili prije. To prestaje sa svakim novim formatom i otvaraju se potpuno nove i drugačije zakonitosti. 'Upitnik' ima svoje, 'Izazov', 'Karika', 'Milijunaš', 'Šifra' pak svoje. Ništa nije slično, a djeluje kao da jest. Što se tiče 'Potjere', za početak je velika profesionalna odgovornost kada vam netko uopće ponudi tako velik format, ali bilo bi puno lakše da sam na samom početku emitiranja, nego kada ulazim nakon preko 800 Tarikovih emisija. Razlog tom velikom izazovu je činjenica da svi voditelji 'Potjere' u svijetu vode je na svoj način i ne postoji pravilo za to kako se to radi, kao što ne postoji pravilo za to kako se vodi bilo koji od formata koje sam naveo.

Kako ste se pripremali na tu 'tranziciju'?

Svaki voditelj u postojeća, stroga pravila ugrađuje sebe i svoj stil. Međutim, kada ulazite u format nakon nekog tko iz profesionalnih razloga izlazi iz njega, tu se stvar dodatno komplicira jer gledatelj uspoređuje kako je to radio voditelj prije vas, i to preko sedam godina. Tako da se na kraju sve svede na to kako mijenjate Tarika, a ne kako vodite 'Potjeru'. Mnogi tu već naoštre noževe ili objese štrik, a nismo ni počeli (smijeh). U toj se situaciji koncentrirate na igru i da ne prekršite pravila jer to postaje najbitnije, a sebe polako doziram jer prvenstveno gledatelje, pa natjecatelje i lovce, treba poštivati i ovu tranziciju učiniti što blažom svima njima. Iz tog razloga u 'Potjeru' sam ušao s velikom koncentracijom na pravila igre, a sa svakom novom emisijom vrlo blago dodavao sebe.

Je li nezahvalno uskočiti umjesto nekog, opterećuje li vas uopće to?

Nezahvalno je preblaga riječ. Mislim da mi je ovo najveći profesionalni izazov, barem što se kvizova tiče. Mogao sam lijepo biti izvan ove priče i gledati sa strane kako format ide nekim svojim putem i bez mene. Preko sedam godina formata uvijek je bliže nekom kraju, nego njegovom novom početku. Toliko je ljudi prošlo kroz 'Potjeru' da je, pretpostavljam, već jako teško složiti timove koji se natječu protiv lovca, a kamoli sve drugo. Međutim, 'Potjera' je odličan format i pokazuje da bez problema može gurati još koju godinu. Ali u cijeloj ovoj priči mog angažmana postoji nešto što je najbitnije, a to je da ne mijenjam Tarika, nego Tarik više neće voditi 'Potjeru'. Uredništvo HRT-a jako voli taj format i htjeli su ga nastaviti snimati. Tarik je jasno dao do znanja da neće sudjelovati u oba formata i pitanje voditelja ostalo je poprilično otvoreno. Kako smo Tarik i ja prijatelji i kada se polako već otvarao sve izgledniji 'Milijunaš', počeli smo razgovarati i o 'Potjeri'.

Je li vam Tarik nekako pomogao?

U početku mi je bilo normalno to da Tarik radi oba kviza jer su na neki način njegovi, ali to nije bilo moguće i tako dolazimo do ove situacije. Dogovorili smo se da mu pričuvam 'Potjeru' dok se on ne vrati (smijeh). Jako je malo vremena bilo za uskakanje u ovu ulogu, tako da smo Tarik i ja bili konstantno na liniji - on je u Zagrebu snimao svoje posljednje emisije, a ja na Velebitu snimao seriju 'Nestali', i upućivao me u zamke formata. Uspio je čak biti na jednoj jedinoj probi koju smo imali i to je bilo to. Kako cijela ekipa 'Potjere' godinama to radi, tako sam sve osjetio odmah u prvim danima snimanja. Njihova uigranost bila je melem za ranu, ali i kopriva (smijeh). Meni je najsmješnije bilo apsolutno sve vezano za moj angažman. Zvali su me Tarik, pa 'Tarik ne kaže to tako', pa 'Tarik nosi ovakva odijela i kravate', ne mikrofon na tu stranu jer Tarik ga nosi na drugoj i tisuću takvih detalja. Naravno da se možete suprotstaviti, ali u tom se trenutku isključite, pustite ljude da obave svoj posao, a ja ću svoj. I tako smo krenuli sa snimanjima. Iza nas je dvadesetak snimljenih emisija i moram se pohvaliti time da me više ne zovu Tarik (smijeh). Bar ne cijelo vrijeme (smijeh)! A sve ostalo dolazi na svoje mjesto. Lovce otprije znam i nadam se da ćemo se s vremenom još više upoznati.

Kao vrstan voditelj kvizova, nesumnjivo ste postali sinonim za taj posao. Otkad uopće datira vaša ljubav prema kvizovima?

Vjerovali ili ne, na tehničkom odgoju u mojoj osnovnoj školi izradio sam ploču od šperploče na kojoj ste dobili zadatak i izbušio sam rupe za njegova potencijalna rješenja. Ispod sam spojio mali strujni krug. Ako odaberete ispravan odgovor, zatvorite strujni krug i na točnom odgovoru upali se lampica. Tada je sve počelo (smijeh). U televizijskom smislu pratio sam svaki koji se proizveo, i to od početka osamdesetih naovamo, ali pratio sam i strane formate. Moja generacija je imala tu sreću da se pojavio satelitski program pa smo mogli vidjeti kako stvari stoje vani i tu se sve otvorilo.

Koliko ste i sami pridonijeli sve većoj popularnosti kvizova i kakva je uloga voditelja u promociji takvih formata?

Mislim da je svaki kviz bio bitan, ali moj doprinos svakako je 'Upitnik'. Odigrao je važnu ulogu jer ta količina ljudi koja je dnevno sudjelovala u njemu mjerila se stotinama tisuća. Išli smo sedam godina svaki radni dan i želja za sudjelovanjem nije prestajala. Bili smo potpuno drugačiji i žao mi je da se više ne emitira jer je još uvijek sukladan vremenu, a bio bi odlična platforma za mlade voditelje. Voditelji su jako bitni, ali nemojte zanemariti i urednike koji već godinama biraju i stvaraju iste te formate. Lazo Goluža, Mario Sedmak i Igor Grković jako su zaslužni za popularnost kvizova u Hrvatskoj. Oliver Mlakar, Tarik Filipović, Danijela Trbović i ja zaslužni smo samo za njihovo približavanje gledateljima u proteklih skoro pa 30-ak godina.

Što je za vas milijunski dobitak?

Pa ako me pitate simbolično, onda je to svakako neki životni mir i sklad, ali ako me pitate u materijalnom smislu… Znate kako to ide, nekome je milijun malo, a nekome može promijeniti život. Ja spadam u ovu drugu skupinu.

Koliko ste toga naučili tijekom godina vođenja raznih kvizova?

Dvije se stvari nauče. Znanje i odnos prema formatu. Na stranu samo ono naučeno kroz pitanja i odgovore - ono bitno što ne možete naučiti bez iskustva nalazi se izvan samog propitivanja natjecatelja i pravila svih kvizova. Poštuj gledatelje i nećeš pogriješiti. Sve ovo radimo zbog gledatelja i to je jedini zakon. Upravo na primjeru 'Potjere' donosim neke, nadam se, zdrave zaključke. Kada bih išao imitirati Tarika, a ne bih to nikada radio, pogriješio bih. Kada bih išao imitirati bilo kojeg stranog voditelja, pogriješio bih. Pravi primjer koji tražim u glavi je kako iskoristiti tempo iz 'Upitnika' i nekako ga uglaviti u 'Potjeru' jer ona ima zahtjevnu minutu za natjecatelja i onda dvije minute u završnoj potjeri. Na to ću se prvo koncentrirati. Tempo. Brzina i igra.

Što mislite, kako biste prošli u direktnom srazu s nekim od lovaca iz kviza?

Kao i većina natjecatelja. Ako me pitanja pogode, vidimo se u završnoj potjeri, a tamo - ako nas ostane dovoljno - sve je moguće. Na neka pitanja definitivno ne znam odgovore, a za neka u koja sumnjam upotrijebio bih sistem eliminacije koji smo naučili na neki način svi mi koji vodimo kvizove.

Može li vas iznervirati to kad u kvizu znate odgovor, a natjecatelj ne? Imate li ponekad poriv da mu pomognete?

Ne može me iznervirati činjenica da natjecatelj ne zna odgovor jer situacija i pritisak kojem su izloženi nisu uobičajeni. Uvijek sam na strani natjecatelja. Stvarno morate biti robot da zanemarite sve okolnosti i da hladne glave odradite ono što se očekuje od vas. Pa i lovci koji djeluju kao roboti griješe, ali rijetko (smijeh).

Smeta li vam popularnost koja je neizbježna u vašem poslu?

Ona koliko donosi toliko i odnosi. Svi vam imaju pravo sve reći, htjeli vi to ili ne. Naravno, uvijek ste za argumentirani razgovor, ali često je to na nekoj osobnoj razini u kojoj ne možete sudjelovati i onda vam ostane gorak okus. Bitno je razlikovati zlu namjeru od konstruktivne kritike. Nedostatak privatnosti je najveći gubitak. Nekako mi se čini da sve moje kolege tuguju za njom, a onda opet pogledate profile na Instagramu - tamo tu istu privatnost dijele šakom i kapom pa vam ništa nije jasno (smijeh). Uglavnom, svima nama u ovom poslu bude drago kada vas se pohvali za vaš rad, ali moramo istrpjeti i kritike i pokušati, ako su upućene u želji za boljim nastupom, i saslušati te ih, ako je razumno i izvedivo, i primijeniti.

Što smatrate svojim najvećim dostignućem u dosadašnjem poslu?

Činjenicu da sam u ovom poslu od 1994. godine i da s istim žarom radim i volim ovaj posao. Pritom podjednako mislim na autorski i voditeljski dio.

U kojoj je fazi snimanje dramske serije 'Nestali'? Kakva su vaša očekivanja od nje?

Drago mi je da me pitate upravo to pitanje jer je serija 'Nestali' trenutno nešto što mi ipak uzima najviše vremena u posljednjih nekoliko mjeseci. Naime, produkcijska kuća Clinica studio, odnosno producenti Domagoj Jović, Vedran Kasap i ja prošli smo na natječaju HRT-a 2018. godine i otada smo 24/7 u seriji. Snimali smo ju najvećim dijelom u okruženju Parka prirode Velebit i Nacionalnog parka Paklenica i to u skoro pa nemogućim uvjetima. Svaki dan na setu bilo je minimalno skoro pa 80 ljudi, a u puno slučajeva i više njih koji su bez obzira na vremenske uvjete svaki dan bez ikakvog žaljenja odradili ono što su zamislili redatelj Kristijan Milić i direktor fotografije Mirko Pivčević. Kada smo im pridodali Gorana Rukavinu, postali smo još zahtjevniji set, ali ekipa je odradila vrhunski posao. Naravno, sve se to prebije na leđima glumaca, a mi smo imali tu sreću da su grizli za projekt kao da je pitanje života ili smrti.

Kakva je glumačka postava?

Ne znam kome bih prije zahvalio, našoj šestorki Goranu Navojcu, Bojanu Navojcu, Filipu Križanu, Vedranu Živoliću, Marku Cindriću i Alanu Katiću, koji su prošli pakao snimanja svaki dan, ali svaki dan, ili glumicama poput Sandre Lončarić ili Marije Škaričić, koje su povremeno ulazile u taj pakao, a ponašale se kao da su s nama od prvog dana. Glumačka ostvarenja Anje Matković, Mirele Brekalo, Rade Mrkšić, Semente Rajhard, Marinka Prge, Enesa Vejzovića, Enisa Bešlagića, Tarika Filipovića, Jasmina Mekića, Mladena Čuture, Nikše Butijera, Roka Sikavice, Mije Keve, Ivana Pašalića, Krunoslava Belka, Nina Sorića te glumački debi Jelene Katarine Kape i Petre Spaci bili su naprosto genijalni. Nitko od navedenih nije kalkulirao nijedne sekunde u pristupu poslu. Apsolutno su svi pokazali iznimnu profesionalnost i talent.

Odakle se rodila ideja za snimanjem?

Ideja je nastala slušajući priče onih 'običnih i malih' ljudi koji su iznijeli Domovinski rat. Bili su moja generacija i odlučili su ostaviti sve i otići na put koji je za mnoge od njih bio put bez povratka. Nedavno sam pročitao predivan In memoriam Olegu Ujeviću (1.12.1968. – 13.8.1995.), koji je objavljen u Udruzi veterana i prijatelja 141. brigade HV-a. Sjedio sam nad tekstom i nisam mogao sakriti tugu i bol. O takvim ljudima govori i serija 'Nestali'. O onima među nama koji su nestali iz naših života. Neki su se vratili i opet nestali, a neki se nažalost nikada više nisu pojavili.

Na kojim projektima još radite, čime ste još okupirani?

Radim s Vedranom Kasapom iz firme Clinica studio na nevjerojatnom projektu mini kviza, za koji mislimo da bi mogao biti novi 'Upitnik', ali mi je još prerano govoriti o njemu. Ono što mogu reći je da će, ako zaživi, biti prava bomba. Također sam involviran s Enisom Bešlagićem u projektu koji smo osmislili, ali koji projektno vodi on i u njemu ima glavnu rolu. Postoji još scenarija i projekata na kojima intenzivno radim, a među njima je i novi portal matematičara Tonija Miluna, za koji sam, s njim i ekipom iz Algebre, osmislio Ligu znanja za klince petog, šestog, sedmog i osmog razreda osnovne, ali i srednje škole, a koja uskoro kreće s testnom fazom. S DD produkcijom već godinama radim na osmišljavanju i produkciji eventa, i to bi bilo to (smijeh). Zato i ovo neispavano lice. (smijeh)

Svugdje ste prisutni, puno radite. Kako izgleda vaš radni dan, a na koga i što trošite slobodno vrijeme?

Radni dan od 16 sati treba ukinuti i podići ga na 20, a trajanje dana s 24 na 30 sati i sve ćemo stići. Šalim se, ne žalim se što trenutno puno radim jer znam kako je biti bez posla i zahvalan sam što sam u prilici raditi. Nažalost, najčešće zato trpe moji najbliži, Jelena i klinci, tako da isključivo s njima provodim slobodno vrijeme. Ne želim se više dovesti u situaciju da vrijeme samo proleti pored mene i meni bitnih ljudi, a da podrazumijevam kako ga ima dovoljno i kako se sve stigne nadoknaditi. Nema ga i nećete ga moći nadoknaditi.

I pored zaista mnogo posla, stječe se dojam da ste postigli dobar balans. Koliko radite, isto toliko uživate u životu.

Pokušavam iskoristiti svaku sekundu. Naravno da je to nemoguće, ali bar pokušavam. Odrediti vrijeme u danu u kojem se posvećujete najbližima i samo njima i dalje je najveći izazov za svakog pojedinca, pa tako i za mene.

Sudeći prema društvenim mrežama, sretni ste i zadovoljni...

Jelena je ta koja se brine za naš odabir privatnog, ali i društvenog života te obiteljski sklad. Kako u slobodnim trenucima tako i na društvenim mrežama. Nije joj lako jer kao mlada i ambiciozna žena ima i svojih briga i obaveza preko glave, ali bez njene podrške sve ovo bilo bi puno teže. Trenutno poteže za oboje.

Početkom studenog slavite 48. rođendan. Uplaši li vas ponekad pomisao kako godine lete?

Ne uplaši me ta pomisao, ali kada vidim svoje klince Nou (18), Tomu (13) i Jakova (10), shvatim da su to ljudi koje sam donedavno držao u naručju. Tada se malo zamislim.

Raslina, rodno mjesto vašeg oca, vaš je dom, kao i Zagreb, u kojem ste rođeni. Smatrate li se i Dalmatincem?

Englishman in New York. (smijeh) Da, osjećam se Dalmatincem koji s ponosom ističe svoje rođenje u Zagrebu. Spojio sam najbolje od oba svijeta i uživam u tome.