Kad se Kornelija Benyovsky Šoštarić počinjala baviti vrtlarstvom, slušala je unutarnji glas i nije previše razmišljala o odjeku onoga što radi, a danas, zahvaljujući jednoj od najboljih emisija koje je HTV dosad proizveo i koja se bez problema nosi sa svjetskom konkurencijom, ima vojsku štovatelja koji vjerno prate svaku minutu onoga što govori, gutaju njezine savjete, čitaju njezine knjige, educiraju se i zahvaljujući njoj kreću u avanture vrtlarstva i rada na zemlji. Odavno je popularnost 'Vrtlarice' prešla granice Hrvatske pa joj se javljaju ljudi iz SAD-a, Australije i država Europske unije. Sve to, reći će često, ne bi uspjela napraviti bez supruga Nine, koji svojim snimanjem i režijom daje magičnost i posebnost emisiji.

Što nas sve čeka u novih 12 epizoda jubilarnog desetog serijala?

Iako su i u novoj sezoni teme različite i svaka se epizoda može gledati zasebno, ipak ih povezuje zajednička karakteristika. Naime ovogodišnja sezona na neki način pokazatelj je da je, unatoč klimatski izazovnoj godini, moguće održati vrt plodnim i bujnim sve do kraja jeseni. Prisjetimo se prošlog proljeća i kiše koja je bez prestanka padala tijekom cijelog svibnja i odgodila vrtlarske poslove barem za mjesec dana. I kao da to nije bilo dovoljno, ljeto nas je dočekalo s pet toplinskih valova. Vrtlari su se masovno žalili na lošu sezonu i vrtove koji se suše. No moj je vrt ne samo opstao, već je bio plodniji nego prije. Zbog toga je ova sezona na neki način kruna svih onih tehnika organskog uzgoja o kojima govorim već godinama.

Na što ste najponosniji kad je o dosadašnjim sezonama 'Vrtlarice' riječ?

Najponosnija sam na svoju ekipu, a prije svega na supruga Ninu Šoštarića, snimatelja i redatelja 'Vrtlarice'. Izdržali smo vrlo teška snimanja, neka na hladnoći, neka na vrućini, i kilometre putovanja raznim dijelovima Hrvatske i Europe. Upoznali smo i puno zanimljivih ljudi, a s nekima ostvarili i prijateljske veze. Na snimanju u Velikoj Britaniji upoznali smo Charlesa Dowdinga, istaknutog promotora sustava no dig, koji tada nije bio ni blizu toliko poznat i popularan kao danas. S njim smo postali doista pravi prijatelji. Odličnu priču napravili smo i u Nizozemskoj snimajući vrt najpoznatijeg svjetskog vrtnog dizajnera Pieta Oudolfa i jedni smo od rijetkih televizijskih ekipa s kojima je htio razgovarati. To su ljudi koji o vrtlarstvu i hortikulturi razmišljaju na sličan način kao i ja i s kojima sam odmah našla zajednički jezik.

Veseli li vas popularnost koju je stekla emisija 'Vrtlarica' i jeste li se nadali da ćete tako dugo i uspješno trajati?

Naravno da me veseli. A posebno sam sretna kada mi gledatelji ili pratitelji šalju fotografije svojih vrtova koje su napravili prateći upute iz emisija. Mnoge sam čak potaknula da se presele iz grada na selo ne bi li imali priliku baviti se vrtlarstvom. Na neki način 'Vrtlarica' ima status ne samo emisije koja se prati zbog pouzdanih i provjerenih savjeta, već i status uspješnog društveno angažiranog televizijskog projekta. Mnogi ljudi iz svijeta znanosti, umjetnosti i javnog života potvrdili su mi bezbroj puta kako ih emisija inspirira i pokreće na promjene, od nekih zdravih životnih navika pa sve do promjene životnog stila.

Kako se nosite s pandemijom?

Prošle godine morali smo otkazati neka putovanja i snimanja zbog pandemije, no osim toga imamo sreću jer je naše radno mjesto vrt. Dakle radimo na otvorenom, pa je to svakako prednost. No svi smo u ekipi cijepljeni, čuvamo se i jako ozbiljno shvaćamo cijelu situaciju. Moram priznati da me ljute neodgovorni pojedinci koji nemaju nikakve veze s medicinom i smatraju da znaju više od liječnika i epidemiologa. Nažalost, danas svatko može govoriti što hoće, bez ikakve odgovornosti ili prethodnog znanja. Tome su djelomično kumovale i društvene mreže jer, umjesto da potiču konstruktivnu diskusiju, često postaju bojišta sukobljenih strana. A u svemu tome gubi se znanstvena istina. Mogu samo zamisliti koliko je frustrirajuće za vrijednu osobu koja pet godina studira medicinu, nekoliko godina specijalizira određeno područje i onda sluša neuke ljude koji šire teorije što nemaju veze ni s čime. I što je još gore, napadaju medicinsku struku.

Možete li nam opisati kako je izgledalo snimanje u 'novo normalnim' uvjetima?

Na početku pandemije najbizarnija su mi bila putovanja iz Zagreba prema Zagorju, u kojem se nalazi naš vrt. Pokazivali smo propusnice kako bismo uopće izašli iz grada i onda se vozili potpuno praznom autocestom, tako da cijelim putem nismo sretali nijedan automobil. To mi je djelovalo nestvarno. No što se tiče snimanja, nismo imali problema. Naše su ekipe male, a snimanja su na otvorenom.

Rad na zemlji često se povezuje s dobrim zdravljem i dugovječnošću. Aktivnosti u vrtu poboljšavaju i kondiciju, snagu i ravnotežu. Zbog čega je to tako?

Vrtlarstvo je aktivna kategorija, pogotovo ako uzgajate povrće i voće. Posla je puno, a sve to sagibanje, plijevljenje i sadnja sasvim sigurno pospješuju gibljivost i snagu, na kraju dana i bolji san. Usto, dokazano je da vrtlarstvo pozitivno utječe na mentalno zdravlje i umanjuje stres. Mene to ne čudi jer je u vrtlarstvu sve okrenuto budućnosti, planiranju sjetve, sadnje ili berbe. Na taj su način naš fokus i pažnja usmjereni na lijepe i pozitivne stvari, pa osjećamo sreću i zadovoljstvo. Upravo zato ljudi koji se aktivno bave vrtlarstvom redovno žive dulje i sretnije.

Mnogi su se za vrijeme karantene okrenuli radu u vrtu. Koliko je to vama pomoglo u neizvjesnim mjesecima, ovim čudnim vremenima?

Obožavam vrtlarstvo i najsretnija sam kada se zavučem negdje među biljke, kada nešto sadim, zalijevam ili plijevim. Za mene su to gotovo meditativna stanja u kojima je lako povezati se s tlom, raznim mirisima i zvukovima koji me okružuju. Kada su sa mnom i moji psi, još ljepše. Možda to djeluje kao neka vrsta bijega od problema, no ja to ne vidim tako. Mislim da je danas jako važno ponekad napraviti otklon od prekomjerne količine informacija, filmova i tekstova te ostaviti prostor da sve to proživimo kako treba. Jer ako previše žurimo, i život će nam prebrzo proletjeti.

Zašto u iznimnim situacijama ljudi 'ponovno otkrivaju' prirodu koja im je i prije bila dostupna?

U takvim se vremenima okrećemo zemlji jer vjerujemo da nas ona neće iznevjeriti. Posijati sjeme nešto je samo po sebi pozitivno. Kada se udruže tjeskoba, neizvjesnost i nesigurnost, ljudi se instinktivno okreću jednostavnom, prirodnom životu, ne tražeći samo fizičku sigurnost, već i novi smisao života. Zbog toga je nakon pojave pandemije u svijetu snažno porastao interes za preseljenjem na selo ili u prirodu. Takav se interes polako javlja i u našem društvu. Tko zna, možda ćemo i mi doživjeti neku 'ruralnu renesansu', preseliti se na selo i shvatiti da je život u prirodi ljepši i kvalitetniji.

Što mislite, hoće li se jednog dana nakon korone promijeniti tržište po pitanju voća i povrća? Kako bi trebala izgledati tržišno održiva politika u poljoprivredi?

Osobno mislim da će korona imati manji utjecaj na tržište hrane od klimatskih promjena, čije su posljedice već vidljive. Prijete nam suše, ekstremni klimatski uvjeti, a time i migracije stanovništva. Hrana i voda postat će luksuz, a ne nešto što dolazi samo po sebi. Dodatan problem vezan uz uzgoj hrane nedostatak je radne snage. Nitko ne želi raditi fizičke poslove. U kontekstu tih problema rješenje vidim u konceptu 'Zelenog kvadrata', moje ideje po kojoj sam nazvala i svoju prvu knjigu, izdanu prije 11 godina. Dakle kada bi većina stanovništva uzgajala barem dio hrane za svoje potrebe, u vlastitom vrtu, odnosno zelenom kvadratu, bitno bi se smanjio ekološki otisak. Mislim tu na onečišćenja nastala u transportu hrane i silnoj nepotrebnoj ambalaži. Osim toga, takav bi model mogao bitno smanjiti cijenu hrane na tržištu.

Naravno da ta ideja ne može riješiti pitanje gladi u svijetu. Zbog toga je poljoprivreda i dalje nužna, no ona se mora iz temelja promijeniti i okrenuti održivom gospodarenju, a ne isključivo profitu, kao do sada. Osim toga, dio uzgoja s vremenom će se preseliti u gradove. Prve začetke takvog uzgoja snimila sam prije nekoliko godina za 'Vrtlaricu' u Nizozemskoj, u Den Haagu. Na jednoj od prvih urbanih farmi u svijetu, smještenoj na zadnjem katu bivše tvornice elektroničkih uređaja, nalazi se staklenik u kojem uzgajaju rajčice, salate i drugo povrće. Riječ je o održivom pristupu kojim se potiče lokalni uzgoj i smanjuje potreba za transportom i uvozom hrane.

Koji vam je najdraži dio posla u vrtu?

Volim sve vrtlarske poslove, no najdraže mi je rano proljeće, kada započinjem planiranje sjetve u stakleniku. Ispred mene je gomila uzgojnih posudica, sjetvenih sandučića i velika kutija prepuna sjemena koje godinama čuvam i obnavljam, ali i novih paketića sjemena koje sam nabavila za početak vrtlarske sezone. Onda kreće pregledavanje tih paketića, trenutak odluke i sjetva. To su jednostavni proljetni poslovi, a istodobno ispunjeni nekim pozitivnim iščekivanjem.

Vole vas i gledaju sve generacije, no najviše, čini se, starije. Zašto?

Zanimanje za uzgoj biljaka i vrtlarstvo općenito podrazumijeva određenu mentalnu zrelost. Kada iskusite život prepun razočarenja, pokušavate pronaći neku točku koja je sama po sebi pozitivna. Vrtlarstvo je proces u kojem gotovo ni iz čega uspijevate uzgojiti nešto lijepo i korisno, a to pruža puno zadovoljstva. S druge strane mladi su ljudi skloni modama i često se odlučuju za vrtlarstvo ako se ono zove permakultura ili biodinamika i ima neki uzbudljivi naziv. Nažalost, ono što kreće kao moda brzo i završava, pa mladi ljudi rijetko uspijevaju zadržati svoje početno ushićenje.

Koliko je važno ljubav prema biljkama i prirodi prenositi na najmlađe u vrtićima, školama?

Iznimno važno. Pretpostavljam da interes koji uspijete probuditi kod djece može biti dobra osnova za cjeloživotnu zanimaciju. Nažalost, u konzumerističkom društvu, u kojem djeci vrlo rano postaje najvažnije imaju li najnovije tenisice ili mobitel, nije lako pobuditi interes prema sadnji salate ili graška. Mnogi se odgajatelji, nastavnici i profesori biologije jako trude, no tu bi se trebali uključiti i roditelji. Ipak, budimo realni, sve dok je u jednom društvu i dalje imperativ migracija sa sela u grad, a ne obrnuto, vrtlarstvo nema puno prostora za razvoj. Tko zna, možda će nova mjera Vlade kojom se potiče preseljenje na selo djelovati motivirajuće.

Zaustavljaju li vas često ljudi, pišu li vam/javljaju se i pitaju za savjete?

Jako često. Puno pišu, pitaju i mole za savjete, pogotovo nakon što odgledaju 'Vrtlaricu', tako da ponekad ne stižem odgovoriti svima. No tu je i projekt Škola vrtlarstva na YouTubeu, koji prati sezonske promjene u vrtu i pruža jako puno praktičnih savjeta. A po fotografijama koje šalju pratitelji vidim da dobro prate moje savjete i da ih primjenjuju. Zato mi je jako važno da je svaki taj savjet pouzdan i vjerodostojan. Nažalost, internet je prepun savjetodavaca bez ikakvog iskustva i znanja, a s time dolazi i gomila pogrešnih savjeta.

Vaša prva knjiga 'Zeleni kvadrat' najčitanija je i najposuđivanija knjiga o vrtlarstvu u Hrvatskoj, a napisali ste i 'Malu vrtlaricu', namijenjenu djeci, te 'Biljke koje njeguju', posvećenu organskoj kozmetici. Planirate li neku novu?

Razmišljam o tome. Rad na knjizi, koji zahtijeva puno istraživanja, pripreme i profesionalne fotografije, može godinama trajati. Ne želim raditi nešto na brzinu jer su to obično površna rješenja, tako da za sada tek skupljam neka svoja razmišljanja i ideje.

Koje je povrće i voće najzdravije kupiti na tržnici, koje je najmanje tretirano pesticidima?

Najmanje su tretirani batat, šparoga, smrznuti grašak, patlidžan, dinja, mango, papaja, ananas i avokado.

Što svaki ljubitelj vrta, svaka osoba koja ima vrt u svom domu ili na balkonu svoje kuće može učiniti kako bi osigurala zaštitu prirode i biološke raznolikosti?

Predlažem da na balkone posadite što više cvijeća kako biste pomogli gradskim pčelama i leptirima. Usto, pažljivo birajte materijale za uzgoj: izbjegavajte supstrate za sadnju u kojima ima treseta (koji je neobnovljiv organski materijal), nemojte koristiti mineralna, već organska gnojiva i ako je ikako moguće - birajte alate i posude za sadnju od prirodnih materijala.