Premda je diplomirala vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža, pravo iskustvo stekla je tek kada je sama počela uzgajati hranu za svoju obitelj. U to vrijeme, prije 15-ak godina, postala je mama i kupila u Zagorju malu trošnu drvenu kuću u kojoj je prepoznala potencijal za nezaboravne trenutke. Šikaru koja je okruživala vikendicu pretvorila je u plodan povrtnjak i od teoretičara i dizajnera vrtova postala pravi stručnjak za vrtlarstvo. Potom je objavila knjigu 'Zeleni kvadrat', a onda je na red došla 'Vrtlarica', emisija koja je stekla neviđenu popularnost kod publike (objavila je i knjigu 'Male vrtlarice' te 'Biljke koje njeguju').

Dvije godine Kornelija Benyovsky Šoštarić izbivala je s televizijskih ekrana, a u međuvremenu je za svoje fanove pokrenula internetski projekt 'Škola vrtlarstva', održavala razna predavanja i radionice po Hrvatskoj. Sada ponovo gledateljstvo HTV-a podučava i veseli svojim savjetima i pojavom.

Kako je došlo do vašeg povratka na televiziju? Je li vam nedostajala takva vrsta promocije?

Nedostajala mi je emisija iako je za mene bavljenje vrtlarstvom zadovoljstvo, a ne posao. Uživam u tome, međutim snimati o vrtlarstvu ozbiljan je posao. Dug niz godina medijska je komponenta sastavni dio mog života i drago mi je da sam opet počela snimati ono što volim i znam.

Čime ćete intrigirati gledatelje ove sezone?

Ove sezone praktični savjeti koje ljudi očekuju i dalje su tu, ali oni su malo dublji kada govorim o nekim vrstama koje su poznate i o tehnikama uzgoja, s time da sam u svemu tome stavila naglasak na klimatske promjene. Ovog proljeća smo cijeli svibanj, lipanj, čak i dio travnja imali kišu i nismo ništa mogli napraviti. To je ekstremna situacija koji se pojavljuje kao posljedica klimatskih promjena, poput sušnih ljeta, iznimno visokih temperatura ili čestih tuča. Mi koji radimo s biljkama i sa zemljom moramo biti spremni reagirati na takve situacije, odnosno djelovati kao pojedinci koji ne onečišćuju okoliš, čuvati biljni svijet i paziti kakve materijale koristimo. Moramo biti spremni reagirati na ono što se već dogodilo novim tehnikama, vrstama biljaka. Ja to vidim iz svog iskustva jer sam svaki dan u prirodi i vrtu.

Kako se nosite s vremenskim neprilikama, koliko je bilo gubitaka i kako ste to podnijeli?

Teško, jer kao i svi koji rade sa zemljom, moramo se znati prilagoditi. Primjerice neke osjetljive, aromatične, mediteranske biljke koje traže puno sunca propale su zbog kiše i morali smo ih spašavati, seliti u staklenike i odustati od sadnje. Osim toga, vrtlarska sezona ove godine pomaknula se za mjesec dana. No postoji način da vrtlarskim tehnikama pomaknemo sadnju mjesec dana unaprijed i da tako gubitke koje je klima nametnula okrenemo u svoju korist. Time se sada bavim, kako doskočiti tome kada ti vrt pliva u vodi. Može se!

Dunja Mazzocco Drvar nedavno je najavila da nam se ne piše dobro po pitanju klime i usjeva. Kako se to može prevenirati? Što ako zaista dođe do toga da ostanemo bez puno toga?

Svašta će se događati. Uostalom, u jednoj epizodi 'Vrtlarice' bavim se tom tematikom. Otputovali smo na otok i pokazali kako se povrće može uzgajati direktno uz more. Naime mnogi ljudi zaziru od uzgoja zbog straha od posolice. Možda se višegodišnje voćne kulture ne mogu uzgajati u neposrednoj blizini mora, ali može se napraviti povrtnjak koji funkcionira tijekom ljetnih mjeseci, odnosno kad ga ljudi najviše trebaju. Kod nas u Dalmaciji i dalje žive stare navike da se vrt radi u proljeće jer je ljeti prevruće i biljke se suše bez obzira na zalijevanje. Ja sam pokazala da se ipak može. No moramo biti spremni prihvatiti nove metode i koristiti suvremena znanja iz organskog uzgoja. Tada ćemo bez problema uzgajati povrće onda kada najviše treba, odnosno usred turističke sezone. Uostalom, zašto bismo kupovali povrće iz uvoza kad ga možemo uzgojiti kod kuće? Sigurno je da ćemo se morati opremiti otpornijim sortama, a to znači da će selekcija i oplemenjivanje bilja imati važnu ulogu u budućnosti, jer čekaju nas izazovna vremena.

Kad smo kod novotarija, postoje li trendovi u vrtlarstvu?

Uvijek su postojali, ali se ne obazirem na to. Postoje mode, razne vrste aktivizma koje obuzmu ljude u nekoj životnoj dobi jer im se čini da je to fora, međutim mene zanima konstanta, vrtlarstvo kao životni stil. To ne mora biti nešto što zahtijeva puno vremena i veliki prostor. Svatko zna koliko može i što može. Možda jedne godine ne napravimo puno, no to ne znači da treba odustati. Ljudi lako podlegnu trendovima, zanesu se i žele biti vrtlari jer je to strašno in i onda odustanu jer imaju prevelika očekivanja. Vrtlarstvo bi, poput kuhanja, trebalo biti dio svakodnevnog života, čak bih rekla i svojevrsni lifestyle, odnosno način da dio svoje prehrane i kozmetike imamo u svojim rukama. To je cjelovita životna filozofija.

Stječe se dojam da se ljudi vraćaju poljoprivredi, da je sve važnije jesti organski uzgojenu hranu, no puno je neobrađenih polja. Na koji način praksa vrtlarstva može pomoći da vratimo sklad i harmoniju u naše živote? Kako bismo mogli poboljšati čovjekov odnos prema prirodi?

Djelovanjem, ne možemo samo pričati. To je neka vrsta populizma koja živi u medijima, a u stvarnom životu nije baš tako. To želim promijeniti - da iz pasivnog pristupa i razgovora o ekologiji iz fotelje i s pozicije društvenih mreža krenemo u aktivno, stvarno djelovanje. To kreće od kućanstava, od razdvajanja otpada koji sami možemo kompostirati čak i u gradovima. Kod mene su nedavno postavljene kante za biootpad, no u toj kanti nažalost ima svega. Srce me boli kad to vidim jer ljudi očito nisu dovoljno educirani. Naravno da postoje pojedinci koji su jako savjesni, ali činjenica je da većina ipak nije. Po tom pitanju mora postojati apsolutni konsenzus u društvu jer pitanje okoliša je pitanje svih nas. Baviti se pitanjem okoliša znači baviti se humanizmom jer čuvamo svoj planet za buduće generacije. Danas, u doba konzumerizma, mislimo 'na kratki dah'. To me dosta brine. Pokušavam vlastitim primjerom pokazati kako živim, uređujem svoj vrt već dvadeset godina, jednostavno tako razmišljam. To je moja zadaća - da potičem, educiram, inspiriram.

U zadnje dvije godine održali ste brojne radionice u Hrvatskoj, na kojima ste polaznicima prenijeli dio svog bogatog praktičnog iskustva. Čemu ste ih sve učili?

Ove i prošle godine zaista sam puno putovala po Hrvatskoj i gostovala najviše u vrtnim centrima Bauhausa, a koji su izvrsno pripremili radionice, osigurali sve potrebne materijale i što je meni jako važno - podržavaju organski uzgoj tako da imam jako dobru podršku. Ljudi jako dobro reagiraju. Uče razne stvari - kako napraviti kokedamu, kako napraviti vlastite posude za uzgoj balkonskog cvijeća, a zadnja radionica bila je posebno zanimljiva jer smo radili posude od betona te su polaznici sami lijevali tekući beton u kalupe i nosili kući predivne gotove posude s cvijećem. Na taj način ispričali smo priču o tome kako se plastični materijali mogu zamijeniti prirodnima. Uvijek mi je ta poruka važna - na svakoj radionici nastojim ljude na bilo koji način osvijestiti o problemima okoliša, a ne samo o praktičnim savjetima za vrtlarstvo.

Vaš novi projekt Škola vrtlarstva postao je jako popularan. U kojem smjeru ćete ga razvijati?

To je internetski projekt koji partnerski radim s Vrtnim centrom Bauhaus. Traje već godinu dana i jako je lijepo zaživio. Radi se o vrtlarskim pričama i savjetima u formi od sedam minuta, što je posebno zgodno za gledanje na mobitelima. Svaki tjedan donosim neku novu priču koja prati vrtlarsku sezonu. Zapravo je to projekt za sve one gledatelje 'Vrtlarice' koji žele znati nešto više.

Koliko se mladih danas u Hrvatskoj bavi vrtlarstvom i koliko im je uopće to zanimljivo kao nešto od čega primjerice mogu živjeti?

Mogu komentirati segment obiteljskog vrtlarstva kroz svoje radionice. Ranije su dolazile uglavnom osobe srednje dobi, no u posljednje dvije godine 50 posto polaznika radionica su mladi, što je jako dobra vijest. Oni su željni vještina, znanja i ne žele biti ovisni o velikim kompanijama i sustavima koji im nameću vlastiti sustav prehrane. Što se tiče proizvodnje, moje mišljenje je da bi cijela Hrvatska trebala biti zemlja eko uzgoja, no nažalost nitko je tako ne zamišlja, niti postoji ikakva vizija da se ide u tom smjeru. Za mene je to jedini smjer, ne postoji alternativa. Konvencionalni uzgoj truje tlo i zagađuje pesticidima hranu koju jedemo, a to je besmisleno. Trebamo proizvoditi zdravu hranu za zdrave ljude.

Čajota, meksički krastavci, andska jagoda... Koliko takve biljke uspijevaju kod nas?

Svake godine uzgajam nešto novo da vidim kako će uspijevati te nove biljke. Recimo, andska jagoda, za koju većina nije čula, postala je mainstream. To je izvrsna kultura, jako ukusna, koju svatko može uzgojiti u jednoj sezoni. Uzgojila sam čičoku, čajotu, meksički krastavac... Zapravo te neke kulture još su možda čudne, no podsjetim da su to nekada bili i rajčica, krumpir ili kukuruz iz Amerike. Batat, koji je zdraviji od krumpira jer ima niski glikemijski indeks pa ga mogu jesti i dijabetičari, jako se isplati uzgajati, isto kao i češnjak koji ima jako visoku cijenu. Može se u vrt uvesti svašta, a to će se vidjeti u novoj sezoni 'Vrtlarice'.

Postoji li nešto što vam nekad nije uspjelo?

Ne postoji, jer ja ne odustajem. Ako ne ide ovako, ide onako, a ako ni tako ne prolazi, naći ću neki treći način. (smijeh) Nastojim pružiti biljci ono što joj treba.

Znači, to nije stvar 'zelenih ruku'?

Uvjerena sam da ta priča o zelenim prstima ne postoji. Svatko može biti vrtlar ako to želi. Raspitat ćeš se, saznati, isprobat ćeš, promijenit ćeš, znači nema toga da nešto ne ide. Samo treba probati, znati, htjeti. Osim toga, ima nešto u našoj vlastitoj energiji. Ako ti želiš da biljka uspije, ona će uspjeti. Ako a priori imaš stav 'meni ništa ne ide', to će biljka i osjetiti. To je kao da počneš vikati na biljku i ružno joj govoriti. Ona će sklopiti listove i požutjeti. Ako se lijepo, nježno ophodiš prema njoj, možda čak i pjevaš, ona će osjetiti pozitivnu energiju, namjeru da joj bude dobro i to će sigurno vratiti, jer biljke su energetska bića kao i mi. Prema tome, nema ne mogu, nego samo ne želim.

Mnogi pribjegavaju sadnji na balkonima. Što mislite o tome?

Svaki mogući komadić terase, krova, balkona treba iskoristiti. Dapače, tu postoje prednosti i nedostatci kao što su gradsko onečišćenje, smog i slično. No nije ništa bolje ni kad ti susjed prska pesticidima na polju ili vrtu. Prednost je u gradovima to što nema toliko doticaja s pesticidima i manja je mogućnost širenja biljnih bolesti. Apsolutno sam to za da se sve uzgaja u gradovima i to će se morati činiti u budućnosti.

Često se čini da kumice na tržnicama nisu ono što su nekada bile i nemaju u ponudi ono što su prije same uzgajale. Rajčica nema više miris kakav je bio nekada, lubenica okus... Kako prepoznati zdravu namirnicu?

Jako teško. Recimo, ako uzgojim paradajz koji je stara sorta i ima neki neobičan, kvrgav oblik, onda će netko reći - to je sigurno eko, a ne mora biti. Netko tu staru sortu može uzgojiti tako da je prska pesticidima da se ne razboli. Na njemu ne piše: mene je netko prskao kemikalijama ili mene je netko prskao preslicom. To se nikako ne može raspoznati. Većina ljudi koji prodaju na tržnicama često su preprodavači koji kupuju na Zelenoj tržnici pa tvrde da je to domaće. Izgled povrća nam ništa ne govori. Možemo organski uzgojiti biljke tako da izgledaju apsolutno savršeno i zdravo. Kod mene povrće izgleda predivno. Znači, jako teško je bez prave analize laički ustvrditi što je eko, a što nije. Zato postoje stručnjaci, provjere. Samo za ono povrće koje ima eko markicu možeš biti siguran da je to - to ili da znaš proizvođača, da si možda bio kod njega i vidio kako radi.

Vaša obitelj prihvatila je vaš način života. Slažu li se suprug Nino i kći Barbara s vama i po pitanju prehrane?

Moje dijete jede sve vrste povrća i njoj je to normalno. Prijatelji je zovu u restoran brze hrane, a ona njih u neki bio ili veganski. Mislim da sve počinje odgojem od malih nogu i ako svom djetetu želiš dobro i želiš da jede zdravo, moraš mu stvoriti tu naviku. Suprug i kći jedu sve, a ja ne jedem meso i tu se razlikujemo. Moj Nino se zna ljutiti jer katkada mora pripremiti tri menija dnevno za nas troje, tako da tu ima izazova, ali uskladili smo se.

Znači, suprug Nino kuha?

Oboje kuhamo, zapravo kuha kako tko stigne, ali on je u tome puno bolji.

Što je obično na tanjuru u vašoj kuhinji i volite li kuhati?

Povrće. Recimo, obožavam juhe od bundeve ili rajčica, tofu, batate. Svašta volim jesti!

Jeste li ikad svoje recepte pomislili ukoričiti i što je s vašom novom knjigom o vrtlarstvu?

Ako bih radila kuharicu, onda bi to bila vegetarijanska. Tko zna, možda jednog dana, neću to odbaciti kao ideju. Nova knjiga o vrtlarstvu je u planu, no ja ništa ne radim kao instant projekt i svaka riječ u mojoj knjizi plod je eksperimenta. Ne volim kad naiđem na knjige koje se baziraju na prepisivanju neprovjerenih činjenica, a danas ih je mnogo takvih. Ozbiljne knjige zahtijevaju puno vremena i želje da prenesete ljudima neku tematiku na što jasniji način. Na novoj knjizi radim već dugo, a završit ću ju onda kad se višestruki eksperimenti sklope u cjelinu.

Koliko vaš način života doprinosi tome da izgledate mladoliko?

Hvala na komplimentu! Nadam se da utječe. Osim prehrane, tu je kozmetika, kao i redovno vježbanje. Radim prirodnu kozmetiku i svi doma koristimo moje paste za zube, 'deziće', kreme, balzame, regeneratore, maske za lice. Sve to radim samo za obitelj i prijateljice, ne za širu publiku.