Zbog donošenja novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima podiglo se puno prašine. Mnogi sudionici glazbene industrije dočekali su ga sa stavom da bi mogao uništiti glazbenu industriju. O tome kako će provedba ovog zakona funkcionirati u praksi i utjecati na njih, diskografe, ali samu publiku, zaljubljenike u glazbu, doznali smo od Maje Vidmar Klarić.

Na snagu je stupio novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. Što se sve mijenja njime?

Novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima stupio je na snagu u petak 22. listopada, a njime se implementiraju dvije direktive - Direktiva o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu 2019/790 te Direktiva o utvrđivanju pravila o ostvarivanju autorskog i srodnih prava koja se primjenjuju na određene internetske prijenose organizacija za radiodifuziju i reemitiranje televizijskih i radijskih programa 2019/789. Zakon regulira širok spektar prava iz područja slikarstva, arhitekture, glazbe, književnosti, filma, znanosti, umjetnosti, baza podataka itd. Ono što je bio jedan od glavnih ciljeva Europske komisije prilikom iniciranja postupka donošenja spomenutih direktiva svakako je osiguravanje boljeg položaja nositelja prava prema velikim internetskim platformama poput Googlea ili YouTubea, što se ponajviše očituje u pravednijoj raspodjeli prihoda koje te platforme ostvaruju od korištenja autorskim pravom zaštićenih djela. Važno je napomenuti da smo u ovom dijelu postavljenih ciljeva direktiva vrlo kvalitetno izvršili domaću zadaću, no u slučaju pojedinih odredaba zakona, onih koje se prvenstveno tiču glazbene industrije, napravili smo puno koraka unatrag i uveli unikatna rješenja koja ostatak glazbenog svijeta ne poznaje.

Kako je dosad bio uređen sustav naknade kad su u pitanju prateći vokali i sporedni izvođači?

Studijski glazbenici su neovisni glazbenici (npr. prateći vokali ili bubnjari) koji u određenoj mjeri sudjeluju u stvaranju snimke u studiju. Pritom su uobičajeno jednokratno plaćeni za svoj rad u studiju, i takva je praksa u cijelom svijetu.

Za razliku od glavnih izvođača (npr. Petra Graše, Gabi Novak, Josipe Lisac), tzv. session glazbenici ne sklapaju ekskluzivne ugovore s glazbenim izdavačkim kućama i mogu slobodno surađivati ​​s onima koji žele raditi s njima. Sukladno tome, mogu zarađivati ​​ne samo tako da im se plaća za snimanje u studiju, već i sviranjem uživo i drugim angažmanima. Glazbene izdavačke kuće imaju ograničen uvid u potpunu zaradu studijskih glazbenika jer oni imaju i druge izvore prihoda, a također ih mogu izravno naručiti glavni izvođači ili producenti. Prema informacijama koje imamo, studijskim glazbenicima se uredno i pošteno plaća. Isplaćuje im se unaprijed ugovorena naknada bez obzira na to hoće li snimka na kojoj su sudjelovali u studiju kasnije biti uspješna na tržištu ili ne i stvara li uopće prihod za izdavačku kuću ili glavnog izvođača. A kad su snimke uspješne, uživaju i u određenim daljnjim uplatama od emitiranja, javnog nastupa i naknadnih godišnjih plaćanja. Najvažniji element u osiguravanju buduće zarade za studijske glazbenike povećanje je ukupne veličine sektora snimljene glazbe, tako da izdavačke kuće mogu ulagati u više snimaka, a time i u više snimanja u kojima će sudjelovati studijski glazbenici.

Hrvatska diskografska udruga je, između ostalog, tijekom donošenja ovog zakona vodećim ljudima izvođačkih organizacija predlagala potpisivanje kolektivnog sporazuma između udruga, po uzoru na sporazume koji se primjerice sklapaju u Velikoj Britaniji, a koji bi upravo studijskim glazbenicima osigurao još veću razinu zaštite i prava prilikom snimanja u studiju, npr. propisivanjem minimalnih naknada ovisno o dužini trajanja snimanja i sl. Nažalost, s druge strane nismo naišli na kvalitetan i profesionalan dijalog.

Kako će novi zakon utjecati na izvođače, a kako na diskografe, i što to uopće znači za njih?

Svi nositelji prava u glazbenom sektoru (autori, izvođači i proizvođači fonograma) profitirat će od pravednije raspodjele prihoda od velikih internetskih platformi poput YouTubea. S druge strane i za izvođače i za glazbene izdavače – diskografe vrlo su problematične odredbe sadržane u čl. 306. st.5. o retroaktivnoj primjeni zakona, kao i sve one odredbe što mijenjaju model poslovanja u glazbenoj industriji. Ako govorimo o negativnim posljedicama, ne bih rekla da će se one odnositi isključivo na izvođače i diskografe. Glazbeni ekosustav vrlo je složen i u njemu, pored izvođača i diskografa, sudjeluju brojni kreativci poput autora, dizajnera, producenata, majstora tona, redatelja videospotova i sl. Ako glavni investitor u snimku, a to je glazbeni izdavač, bude morao smanjivati svoja financijska i sva ostala ulaganja, to će se neminovno odraziti na sve ostale kreativce u sustavu.

Jesu li ga podržali glazbenici?

Tijekom cijelog postupka donošenja novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima zamjetna je nedovoljna uključenost glazbenika u raspravu, ako izuzmemo rukovodstvo izvođačkih organizacija, te smatramo da će se glazbenici tek naknadno uključiti, kada u praksi osvijeste što to nove odredbe zakona zapravo znače za njih, a one se odnose na ograničenje slobode izbora, zadiranje u privatne odnose između njih i glazbenih izdavačkih kuća te uvođenje kvazimodela kolektivnog ostvarivanja prava temeljem kojeg će izvođači u konačnici ostvarivati manje naknade. Valja naglasiti to da su glazbeni izvođači i diskografi najprirodniji partneri i ne mogu jedni bez drugih. Stoga nam je žao zbog toga što je Republika Hrvatska prva zemlja u Europskoj uniji koja se odlučila uplitati u individualne odnose između glazbenika i izdavača, ne dopuštajući im da, kao i dosad, dogovaraju poslovne suradnje onako kako to njima najviše odgovara.

Može li se predvidjeti način na koji će to sada funkcionirati, koliko će to biti administrativno zahtjevno?

Pojedine odredbe ovog zakona prvenstveno su pravno upitne sa stajališta ustavnog aspekta, ali i ispravne implementacije europskih direktiva. Također, iste te odredbe neprovedive su u praksi, a na što su glazbeni izdavači i Hrvatska diskografska udruga upozoravali tijekom postupka donošenja zakona. Pitanja je mnogo i zakon je u određenim dijelovima poprilično nedorečen. Konkretno, propisuje se npr. ponovno sklapanje postojećih ugovora koji se izvršavaju između izvođača i diskografa, ali s promijenjenom terminologijom, koja se retroaktivno uvodi. Tko će ocjenjivati jesu li ugovori valjani ili ne i na čiji zahtjev? Što ako izvođač odbije potpisati novi ugovor s promijenjenom terminologijom? Što ako se dio izvođača složi, a dio odbije potpisati ugovor za određeni album ili pjesmu, npr. glavni izvođač pristane, a studijski odbije? Kako će izvođači koji su preminuli potvrditi da su prenijeli svoja prava, s obzirom na to da će biti vrlo upitno znaju li njihovi nasljednici koja je bila prava volja preminulog izvođača prilikom sklapanja prvog ugovora? Što u slučaju ako se pojedini izvođači ne mogu identificirati, odnosno pronaći, s obzirom na to da su neki fonogrami stariji od 50, 60 godina?

Hrvatska diskografska udruga već je dobila na desetke pitanja, što domaćih, što inozemnih proizvođača fonograma i međunarodnih organizacija, upućena Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, a trenutno se radi i na podnošenju prijedloga Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ovog zakona, kao i na slanju službene predstavke Europskoj komisiji zbog pogrešne implementacije Direktive.