Glumac i redatelj Jurdaer Okur rođen je 1974. godine u Rizeu. On je najstarije dijete u obitelji (s kojom se često selio po Turskoj) i ima dvije mlađe sestre. Prije glume studirao je turistički menadžment, a diplomirao je i magistrirao glumu na Sveučilištu Mimar Sinan. Puno se u Turskoj govori o brojnim likovima koje je utjelovio u serijama i filmovima te njegovu talentu.

Iza njega su i mnoge predstave i produkcije Dostlar Teatra, a među ostalim je 2004. glumio u francusko-turskom filmu 'Sunrise' te snimao tursku mini seriju 'Alija' o životu prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića. Osim na karijeru, u intervjuu za portal FullAntalya osvrnuo se na svoje studentske dane. U privatnom životu je oženjen i ima dijete.

Trenutno vas gledamo u dramskoj seriji 'Divlje srce' - kakva je vaša uloga?

U seriji tumačim Serhana, ravnatelja bolnice koji vuče najvažnije poteze u životima članova Neslihanine obitelji. Neslihanin je suprug, a nju tumači Dolunay Soysert.

O čemu se točno radi u seriji?

Radnja je veoma zanimljiva. U središtu je mladić Jaman koji je veoma rano u svom životu ostao na ulici. No odrastao je u odgovornu i suosjećajnu osobu. Gledatelji ga upoznaju u fazi života u kojoj otkrije tko mu je biološka obitelj. Ali put od spoznaje do prihvaćanja jako je dug, a Serhan, kojeg sam utjelovio, igra važnu ulogu na tom putu.

Studirali ste u Antalyi i što biste htjeli reći o godinama koje ste ondje proveli?

Te su godine bile poput sna. Rodio sam se i odrastao na Crnom moru. Gimnaziju sam završio u Samsunu, u Bafri. Kad sam upisao Odsjek za turistički menadžment na Sveučilištu Akdeniz, došao sam u Antalyu. Dobro se sjećam svog dolaska ovamo. Prešavši planine, susreo sam se s tirkiznim morem. Jedva sam čekao početi studij. Pitao sam se kakvo je to mjesto. Vidio sam dvije velike zgrade i pomislio sam da je to vjerojatno to. No ispalo je da su to hoteli Felez i Sheraton. Oni su bili jedine visoke zgrade. Pitali smo za sveučilište, a pokazali su mi vrlo velik i prazan prostor. Unutra je bila malena zgrada Fakulteta za turizam i poljoprivredu, kao i zgrade Medicinskog fakulteta, koje su upravo završavali.

Kakvo je bilo studentsko okruženje u Antalyi? Što ste najčešće radili, kamo ste išli?

Faks nas je mnogočemu učio jer je okupljao mlade na istom mjestu, i to ljude iz svih dijelova Turske, iz vrlo različitih društvenih sredina i različite povijesti. Sveučilišno je okruženje u tom smislu služilo kao maleni primjer života. Sve što se događa u svakodnevnom životu događalo se i na faksu.

Te su godine bile prvo razdoblje u kojem sam bio razdvojen od obitelji, prvi put da sam se preselio u novi grad, prvi sam put mogao stati na svoje noge. Međuljudski su odnosi, kao i prijateljski, bili na vrlo visokoj razini. Tada nije bilo mobitela. U studentskom si stanu i nema briga o budućnosti. Postajete obitelj i živiš kao da su ti ljudi već godinama u životu jer dijeliš zaista vrlo posebne trenutke - ogladnite, zajedno kuhate, prolazite kroz razdoblja besparice, podupirete jedni druge. S druge se strane udaljavaš od obiteljskog okruženja i odlučuješ sam za sebe. U jednom trenu radiš da bi opstao. Trebali smo zaraditi i počeli smo prodavati knjige. U Andız Kültüreviju smo Bulent (moj brat), ja i Mali na smjene prodavali knjige. Katkad smo prodavali i na štandovima koje smo otvorili u parku Karaalioğlu i trgu Cumhuriyet. Naravno, nismo samo prodavali knjige, nego smo ih i čitali. U moj su život ušli Bukowski, kazališna djela, knjige poezije, Nazim Hikmet… Nakon što sam toliko vremena provodio s knjigama, moja se percepcija života promijenila.

Da, s njima se razvija i mašta. Počneš sanjati o drukčijim stvarima. Osim toga, čovjek puno uči od ljudi. U tom sam smislu imao sreće. Puno sam naučio i od svojih cimera i prijatelja s kojima sam se družio. Puno smo vremena provodili zajedno, posjećivali smo jedni druge po stanovima. Na tim smo susretima čitali poeziju. Prve su sjemenke mojeg kazališnog usmjerenja posijane na tim večerima poezije. Prijatelji su mi govorili da pročitam nešto, da imam divan glas. Kad bih počeo čitati, zavladala bi neobična tišina. Svi bi bili zapanjeni. Nitko ne bi očekivao takvo što. Iskreno, nisam ni ja. To je bio moj prvi nastup. A onda smo proširili stvar. Imali smo lijepu grupu od sedmero, osmero ljudi s različitih odsjeka. Prvo smo organizirali čitanje poezije u društvenim prostorijama sveučilišta. Zajedno smo gutali prašinu kazališnih dasaka. Čitanje je bilo vrlo traženo i ponovili smo ga. Onda sam se našao ne samo u ulozi recitatora, nego i redatelja. Određivao sam redoslijed pjesama. Izrađivali smo kostime. I onda sam, nakon tri godine na ovom faksu, shvatio da menadžment nije za mene pa sam 1994. godine otišao na prijamni za Kazališni odsjek Sveučilišta Hacettepe. Prošao sam i otišao studirati kazalište u Ankaru.

Koliko ste stažirali?

Svake smo godine morali stažirati. U tri godine odradio sam ukupno tri mjeseca.

Što ste u tom razdoblju primijetili kad je riječ o turističkom menadžmentu?

U smislu koji spominjete nisam primijetio ništa. No jedno nisam mogao shvatiti. Kad bismo pojedinačno otišli u hotel, ili bilo koji turski građanin, u tom smo periodu morali platiti ozbiljan novac. No turisti su ljetovali gotovo tjedan dana za cijenu koju bismo mi platili za jednodnevni smještaj. Mislio sam da je to nepravedno - zašto naše obitelji, prijatelji i mi ne bismo po jeftinijoj cijeni uživali u ovoj ljepoti? Tada su se naše obitelji iz srednje klase, liječnici i profesori rijetko viđali kako ljetuju ovdje. To nije mogao svatko. Za vrijeme staža razgovarali smo s gostima iz inozemstva. Među njima je bilo i onih koji su došli na ljetovanje s naknadom za nezaposlene.

Napustili ste studentski život u Antalyi i nastavili svoj put u sasvim drukčijem području. Kazalištu. Što vam znače kazalište i gluma?

Zahvaljujući kazalištu došao sam do točke u kojoj sam pomislio da mogu stvoriti sebe. Djetinjstvo sam proveo na ulici. Odrastao sam na uličnim igrama i dobro poznajem ulicu. Jako volim i prirodu. U djetinjstvu smo ljeti brali lješnjake. I sama zemlja čovjeka puno nauči. Kada dođeš na faks, susretneš se s puno drukčijim životima. Sve to što smo doživjeli, ljudi koje smo upoznali, životi, osobe koje smo okupili, ono je što nas čini onima kakvi jesmo. Sada postoje milijuni likova. Postoje stotine priča, scenarija, kazališnih predstava. Uloge na kojima radite. Sve vas to obogaćuje. Kad se osvrnem, zaključim da sam zapravo odabrao najbolji posao.

Na kraju ste osnovali i svoje kazalište. Možete li nam reći nešto o tome?

Scena je moj posao. Bivanje na sceni u meni budi veliko uzbuđenje. Kazalište ima tu osobinu sudjelovanja. Bez toga nema smisla glumiti. Projekti koje radite na televiziji brzo se istroše. Postaneš popularan, a kad postaneš popularan, radiš više, međutim nema prostora u kojem bi na sceni mogao raditi projekte koje sam želiš. Glumac na sceni mora biti pokretan. Ona je prostor koji nas istodobno hrani i liječi, pozornica nam uvijek daje snagu. Zamislite je kao neki hram. Morao sam sagraditi taj hram. Osim što je to moj dug kazalištu, morao sam ga otvoriti i kako bih pružio priliku mladima kojima je teško ugrabiti ju, kao što je bilo meni.

U moje je doba to da netko tko je tek diplomirao u državnom kazalištu glumi glavnu ulogu bila prilika koju nisu svi mogli dobiti, štoviše bio je to prvi put. Zahvaljujući tome što sam radio sa svim tim imenima, ni moja perspektiva nije bila jednostrana. Učio sam od više škola i napredovao prema tome da oblikujem svoj tip glume. Svima dugujem mnogo. Međutim mislim da na kazalište gledam drukčije pa sam htio imati mjesto na kojem ću to moći pokazati, igrati predstave koje želim i obrazovati mlade. Uvijek sam sanjao o tome. Na kraju smo 2015. godine otvorili Entropi Sahne. Morao sam to učiniti i zbog toga se nimalo ne kajem.

Umjetnost je poput crteža na vodi. Dok su svi, osobito u zadnje vrijeme, kupovali kuće, aute i ulagali na drukčije načine, ja sam odabrao ovakav put. Iz svojih sam krugova uglavnom čuo komentare u stilu: 'Zar si lud? Zašto si toliko uložio?' Nemamo potporu općina. Odlučio sam raditi na seriji da bih mogao poduprijeti svoje kazalište. Sada radim za kazalište. Nemamo drugog prihoda. Osim toga, kazalište je umjetnost. Mislim da to ne ide ako o njemu razmišljate kao o trgovini. A onda na neki način otvorite trgovačku ustanovu. S jedne strane proživljavam i taj sukob. Želimo prikazati neprevedene predstave, iskusiti stvari koje nismo iskusili. Kazalište u svojim okvirima prati promjene u svijetu i počinje stvarati svoje prostore. U tom smislu moramo odgovoriti na potražnju i, dok to radimo, moramo biti predvodnici. A to nam je katkad i teško.