Nakon završetka srednje škole Marko Perožić krenuo je iz Rijeke u Zagreb te na Filozofskom fakultetu upisao sociologiju i antropologiju. Nakon fakulteta ukazala mu se prilika za rad na Stojedinici kad je taj radio bio u stečaju, on je dobio priliku raditi emisije koje je ranije slušao. Nakon radija kratko je bio i u PR vodama, za koje s vremenske distance kaže da nisu za njega. A onda je stigao na N1, na kojem je isprva bio reporter, ali se ubrzo ispostavilo da je potrebniji u kadru nego na terenu. Godinama radi posao koji voli, okružen kolegama koje cijeni, a za tportal je među ostalim ispričao o sebi nepoznate detalje što će sigurno zanimati gledatelje koji ga gotovo svakodnevno prate.

Kako je raditi na N1 televiziji, baviti se političkim i drugim aktualnostima u Hrvatskoj? Sigurna sam da vam nikad nije dosadno, jer N1 zaista puno proizvodi.

Dosada ne postoji. Postoje sporiji i dinamičniji dani. Otkad smo startali s emitiranjem, gotovo da ne postoji period koji nije na neki način turbulentan. Krenulo je uhićenjem Milana Bandića, a trenutno smo usred pandemije. Za sve ono što se dogodilo između nemamo mjesta u ovom razgovoru, ali politika je pokazala da može biti dinamična poput najzanimljivijih sportskih događaja, a N1 je pokazao da najbrže može donijeti priče, što nas je i dovelo do toga da TV koji se emitira isključivo na kabelu stoji uz bok nacionalkama.

Zadnjih tjedana predano pratite sve o koronavirusu i potresu, prvi ste koje se čeka ujutro. Koliko cijela situacija, bez obzira na profesionalni pristup, utječe na vas? Dolazite li kući rastreseni, puni emocija?

Nemoguće je ostati ravnodušan prema onome o čemu izvještavaš. Kada nas u konačnici zamijeni umjetna inteligencija, nestat će i stres, ali to će biti umrtvljena budućnost. Siguran sam da i gledatelj očekuju emociju i stav. Znam da ja očekujem to od svojih kolega. Tko kaže da doma ne donosi ovaj posao, laže. Neki su samo uspješniji u metodama rješavanja tog stresa.

Kad je takvo stanje, provodite li više vremena na poslu? Kako sada i uopće izgleda vaš dan u redakciji?

U redakciji danas nikada ne nalikuje na jučer. Izbori ili ekskluzive trenutno ti promijene mjesto prebivališta i tada zbilja možeš 'zaglaviti' u redakciji. Dobra je stvar to što tada vrijeme leti pa 15 sati na poslu može proći brže od osmosatnog radnog vremena. Unaprijed se ispričavam reporterima koji se vani moraju smrzavati, kisnuti ili se pržiti, ali najnapornije je kad zapneš na stolici u studiju pet sati u komadu.

Novinarsku karijeru počeli ste kao radijski novinar. Koliko vas je rad na Stojedinici obilježio, medijski formirao?

Čini mi se da odgovor na ovo pitanje možeš dati tek na kraju karijere. Tada znaš što si cijelim profesionalnim putem zadržao, a što odbacio. Nemoguće je da prvo medijsko iskustvo ne ostavi trag na svemu što kasnije radiš. Radio je divan medij.

Imate iskustvo i u PR-u.

Draga ekipa s InMusic festivala primila me u tim na vrijeme da s njima odradim deveto izdanje. Iznimno zanimljiv period i iskustvo. Ali ajde se ti bavi svojim poslom dok tisuće ljudi uživaju u tvom omiljenom bendu. Kad su me pozvali na N1, shvatio sam da ću na InMusic ipak nastaviti ići kao posjetitelj. Sada promatram političke PR-ovce... Nije to za mene, bojim se.

Koji su osnovni postulati kojima se vodite kroz posao?

Natjeraj se ujutro na brijanje, ne budi zao prema drugima dok te prva kava ne pokrene i za svaki razgovor budi spreman kao da odgovaraš, a ne postavljaš pitanja.

Jeste li ikad doživjeli neku neugodnu situaciju s nekim gostom?

Zna se dogoditi da ti sugovornik nakon razgovora samo ode bez pozdrava, ali to, siguran sam, nema veze sa mnom.

Imate li neki ritual prije ulaska u studio?

Prije ulaska u studio najčešće sam u nekoj ludnici i poliram emisiju prije nego što ljudima uđem u dnevne boravke pa za rituale zbilja nema vremena. Jurim u studio, a zadnje sekunde prolaze u namještanju kravate tako da bude ravna.

Koliko je zapravo stresan televizijski posao u odnosu na druge medije? Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se susretali tijekom godina?

S obzirom na to da sam u medijima tek devet godina, mogu usporediti samo radio i TV. Na radiju je bitno da ne zvučiš iritantno i da to što govoriš ima smisla. Na TV-u je sve isto, plus vizualni element, a upravo je to ono što donosi najviše stresa (barem meni). Kao da nije dovoljno stresno izgovoriti transverzala, nego pritom još moraš izgledati normalno. U live programu izazov ti je svaka situacija kojoj se moraš prilagoditi bez pripreme, a takvih je mnogo. Navečer legneš i u glavi imaš sutrašnji dnevnik koji radiš, a onda se za nekoliko sati nađeš u studiju i razgovaraš o najrazornijem potresu u zadnjih 140 godina. Za to nema pripreme. Unatoč tome, takvi scenariji su izazov.

Kako usklađujete privatni i poslovni život?

Strogo. (smijeh) Izbjegavam redakcijske cuge i druženja jer u novinarstvu je granica između privatnog i poslovnog toliko tanka da je nevidljiva. Na taj način se makneš i od gomile korisnih kontakta i informacija, ali dovoljno se poznajem da znam da ne bih penziju (ako je uopće bude) dočekao normalan bez te distance.

Kako se rješavate stresa i pritisaka koje nosi vaš posao? Koji vam je omiljeni vid odmora, opuštanja?

Promatranje kćeri kako raste u sekundi me baca u zen. Svaka sekunda s njom briše sate stresa. S obzirom na to da živimo na poprilično velikom seoskom imanju, moje jutarnje kave i večeri odvijaju se usred prirode. Bilo kakvo 'rintanje' oko kuće me resetira.

Kakve stvari vas mogu izbaciti iz takta?

Ajme, tek za ovo nemamo mjesta.

Što najradije gledate na televiziji? Pratite li rad kolega u informativnim emisijama na konkurentskim televizijama?

Bez praćenja kolega teško bih mogao sjesti drugi dan pred kameru i imati sve informacije koje mi trebaju. Mnogo nas je na tržištu i informacije nisu centralizirane kao prije. Mobitel je uglavnom uvijek uz mene i s vremenom naučiš zbilja brzo filtrirati pa si zapravo neprestano prikopčan na informacije.

Živite izvan Zagreba. Kako to da ste se odlučili preseliti?

Kao studošu treba ti grad, kao novinaru i roditelju treba ti selo. (smijeh) I prije nego se malena rodila provodili smo svaki slobodan trenutak u prirodi pa odluka i nije bila osobito teška. Sada mi je nezamisliv povratak u stan.

Pročitala sam da vi i djevojka Lidija imate konje. Koliko vremena im posvećujete, tko se više brine o njima, znate li jahati?

Konji su Lidijina ljubav, ja se tu minimalno petljam. Taman kad sam pomislio da znam jahati, pao sam s konja. Taman kad sam pomislio da znam što im smijem dati jesti, skoro sam jednog ugušio. Mislim da ne trebam nastaviti. Otkad se samo gledamo, kvaliteta odnosa nam je porasla.

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo, po čemu ćete najviše pamtiti tinejdžersko doba?

Tipični klinac koji do svoje 19. godine ne zna baš što bi. Onda upišeš Filozofski u Zagrebu pa nakon četiri godine i dalje nemaš odgovor. Kad zagaziš u drugu polovicu dvadesetih, šutneš sam sebe na tržite rada pa gdje te odnese. Stojedinica je prva imala dovoljno hrabrosti da ispred mene stavi nekoliko papira na kojima je pisalo 'ugovor o radu' i, kako mi se čini, time mi odredi profesionalni život. Stoga sve žalbe na mene, molim, uputite njima.

Koliko često odlazite u rodnu Rijeku?

Sve rjeđe. Stil života je takav da je vremena za to sve manje, ali povremene doze sušenja na buri su obavezne.