Imam prijatelja koji, svaki put kada razgovaramo o domaćim TV serijama, postavi isto pitanje: 'Zašto se kod nas ne snimaju serije o stvarnim događajima? Afere i skandali, suđenja i zločini – barem toga u zadnjih pedesetak godina ima k'o pljeve!' Uz ogradu u kojoj moram spomenuti da mi se doista ne gledaju serije o junaštvu i patnji gordih hrvatskih muževa (jedni 'Hrvatski kraljevi' bili su i više nego dovoljno), moram priznati da u toj njegovoj ideji ima nečega. Zamislite samo kakav bi se 'Borgen'/'House of Cards' (možda malo i 'Hanibal') dao snimiti od Sanaderova pokušaja bijega preko granice! Koji komunistički medmenovi od sukoba političkih elita u Jugoslaviji sedamdesetih, zaključno s hrvatskim proljećem! Koji 'Oz' s Golim otokom! Koji danbrownovski triler s pljačkom NSK i Aleksandrom Millesom! Pod uvjetom da se autori suzdrže od bilo kakve domoljubne patetike i ljigavljenja, dale bi se tu snimiti sjajne stvari. Ali znam da u prethodnoj rečenici sve nakon 'pod uvjetom' spada u domenu apsurdne iluzije.

Tvorci serije 'Markov trg', političke satire čiji je pilot prikazan sinoć na RTL-u, uspjeli su potpuno izbjeći domoljubnu patetiku i ljigavljenje, ali uglavnom zato što nisu BAŠ snimili seriju o stvarnim događajima i aferama iz hrvatske svakidašnjice, nego su svoje djelce koncipirali kao priču s ključem. Nitko od likova – državnih dužnosnika koji krstare kadrovima te epizode, nije točno netko iz domaćih političkih elita, ali svi podsjećaju na nekoga, počevši s osobinama opće pokvarenosti i manipulativnosti bez kojih je danas nemoguće zamisliti političara, a završivši na znakovito dizajniranom brošu koji na sakou nosi pri kraju pilota novoimenovana ministrica. 'Markov trg' karikira ono što ionako svi znamo o ljudima koji nam rade o glavi i novčarkama: njihovo iskorištavanje položaja pri korištenju raznih luksuza, od svakodnevne masaže do leta MIG-om radi impresioniranja komada, njihovo šurovanje sa sjenovitim obavještajnim doajenima, njihovo strahovanje pred autoritetima iz EU-a te njihovo međusobno podmetanje i paktiranje. Pri kraju prve epizode čovjek bi umalo pomislio – sve je tu! Ali naravno da nije.

Pilot 'Markovog trga' nije loš, ali nije baš ni briljantan. Neke će probleme, uvjerena sam, gledatelji uglavnom zanemariti. To što Tarik Filipović svoj komičan lik državnog tajnika Marka Crnogaće glumi tako da najviše podsjeća na Mirka Fodora kada pokušava biti duhovit već je klasika u opusu ovog popularnog glumca/voditelja kvizova i to je već radio u mnogim drugim serijama, unatoč tome prilično uspješnim. Uz dovoljno zabavnu popratnu ekipu – a posebno bih istaknula Miju Biondić kao premijerovu tajnicu – takvo je što i moguće nekako amortizirati. Slično je i s humorom: osobno sam se morala potruditi da bih u epizodi 'Kvantni skok' pronašla nešto što mi je zbilja smiješno (i najčešće bih to pronalazila tek u pozadinskim finesama ili – da opet pohvalim Miju Biondić – u usputnim uzvicima premijerove sekretarice, poput onoga: Ne u usta, ne u usta'), no većina dosadašnjih domaćih humorističkih serija pokazuje da prvoloptaške fore prolaze ('visoki predstavnik EU-a' koji se u kadru ukazuje kao dvometarski orijaš, na primjer), a 'Markov trg' čak je - toliko sam spremna priznati - mnogo duhovitiji od, primjerice, 'Stipe u gostima'. Bit ću, na kraju krajeva, skroz dobrohotna i reći da - unatoč tome što se u prvoj epizodi nijednom nisam naglas nasmijala – u svemu tome ipak ima potencijala za neke dobre fore u budućnosti. Barem se nadam. Ili držim fige, već prema tome kako sam u kojem trenutku raspoložena.

No svoj dobrohotnosti unatoč – a doista sam joj sklona kada je riječ o domaćim serijama, koje većina gledatelja i kritičara u bunilu PTSP-a već po defaultu dočekuje na nož – moram istaknuti jednu stvar koja me u prvoj epizodi 'Markova trga' ozbiljno zasmetala. Priča ili, bolje reći, njezin izostanak. Što saznajemo o događajima u ovome pilotu? Marko Crnogaća zbog svoje je korumpiranosti, napada na predstavnike Haškog suda i pritiska na medije trebao biti smijenjen s dužnosti jer je premijer od EU-ovaca primio brojne prigovore na njega. Nije međutim smijenjen, a to je izbjegao zahvaljujući informacijama koje mu je dalo njegovo Duboko Grlo, postariji obavještajac s kojim se sastaje pred grobom Stjepana Radića na Mirogoju i čije lice nikada ne vidim, ali glas prepoznajemo kao onaj Relje Bašića. Dokumentima koje mu daje Relja Marko uspijeva ucijeniti kolegicu Mirjanu Gruber Cicvarić (jesmo li svi 'uhvatili' što su htjeli postići tim imenom? Naravno da jesmo!) te s njom sklopiti pakt koji će ih oboje dovesti do ministarskog položaja.

Znamo li međutim kakve su to bile informacije? Znamo li točno kakav su pakt sklopili Marko i Mirjana? Znamo li točno kakvu je priču Mirjana prodala premijeru – kakav je to napad izmislila, opisujući ga kao sabotažu u kojoj je Crnogaća tek kolateralna žrtva, a premijer prava meta? Ne, ne znamo. Svi prizori u kojima bi se otkrile takve pojedinosti prekinuti su prije nego što bi se otkrio 'šokantan preokret' ili su pak izvedeni kao slapstick minijatura s ubrzanim pokretima i cirkuskom glazbom u pozadini. Shvaćam da je riječ o onoj famoznoj ekspoziciji i da su nam u pilotu htjeli samo predstaviti likove te postaviti situaciju, jasno mi je i da je ovo humoristična serija, a ne triler u kojemu moramo znati sve pojedinosti slagalice, ali potpuno zamagljivanje ključnog događaja u epizodi možda je ipak malo previše.

Ipak & uza sve te prigovore, da sam među onima koji odlučuju o budućnosti 'Markova trga', dala bih mu šansu da se razigra u sljedećim epizodama. Kao što stara narodna kaže, po pilotu se serija ne prepoznaje - mnogi su klasici svjetske televizije u svojim prvim epizodama imali i teže kikseve, a ovo je bolje od većine domaćih komedijica. Ako se vratimo na priču o ekraniziranju događaja iz bliže nam povijesti i sadašnjosti – ovo je, povrh svega, očito najbliže tako nečemu što zasad možemo očekivati. 'Markov trg' imao je dosta težak put od ideje do realizacije – javna televizija nije htjela prihvatiti taj projekt, a i tko zna kroz kakve je sve transformacije morao proći da bi ga prihvatio RTL. Možda nikakve – govorim tek u pretpostavkama, nitko mi nije dao nikakve povjerljive podatke – ali sudeći po dosadašnjoj sklonosti naših političara da sportski prihvaćaju sprdnju na svoj račun, ovo ih sigurno neće obradovati. Ostale bi gledatelje međutim moglo. Pa neka se ljudi vesele!