Čak i nakon 40 godina na sceni, nema naraštaja koji u glas ne zna pjevati sve najveće hitove legendarnih Prljavaca. Tako je bilo i prošlog vikenda u Frankfurtu u Fraport Areni na Hrvatskoj noći, kada je s njima pjevalo preko 10 tisuća Hrvata, gdje smo razgovarali s Mladenom Bodalecom.

'Nama je to još uvijek ljubav, velika strast. Kako vrijeme prolazi, sve više smo svjesni toga da smo imali sreću da su nam se zvijezde poklopile i da možemo živjeti svoje snove i od toga što volimo, jer je rock'n'roll naša ljubav. Tu privilegiju nemaju svi ljudi i kako vrijeme ide, mi smo toga jako dobro svjesni. Kad smo počinjali, nismo znali da će to biti posao za cijeli život. No mi smo dokaz, kao i ostali dugovječni bendovi na domaćoj i svjetskoj sceni, da se može doživjeti 40 godina i tako će biti dok nam je sjaja u oku', rekao je na početku razgovora karizmatični frontman.

Koliko je teško ne upasti u rutinu, da ne dosadi stalno svirati jedne te iste pjesme?

U lipnju sam bio na koncertu Rolling Stonesa, nedavno na Bryanu Adamsu. On svira pjesmu iz osamdesetih točno tako kako ju je svirao kad je nastala. Nitko je ne očekuje u reggae ili hip hop verziji. Tako je i s nama.

Stignete, znači, ići na koncerte?

Kad mi to obaveze dopuste. Bio sam na Springsteenu prošle godine u Münchenu, gledao sam puno toga. Ima vrlo malo izvođača koje bih još htio pogledati. Prvu ligu sam svu pogledao. Prestao sam voziti svoj auto kad idem na tako daleka putovanja, nego idem autobusom, turistički. To mi je super, mogu se opustiti.

Koja vam je prva asocijacija kada netko spomene 'Prljavo kazalište'?

Svakako je to dolazak u bend u svibnju 1985. godine, kad se bend razišao s bivšim pjevačem Davorinom Bogovićem.  Meni je došao poziv za probe, čuo sam tada neke njihove nove pjesme. Nije bilo lako doći u Prljavo kazalište, bila je to velika odgovornost. Pjesme koje je on otpjevao nije bilo lako izvoditi nakon njega jer se publika naviknula na njegov glas. No malo pomalo, došlo je i mojih pet minuta. 

Maloprije ste spomenuli dugovječne domaće i strane bendove. Što vas je sve ove godine održalo na vrhu glazbene scene, u čemu je tajna Prljavog kazališta?

Tih 40 godina u sekundi je prošlo, kao kad čovjek pucne prstom, a tajna uspjeha i nije tajna. To su strast i ljubav prema glazbi. Uživamo zabavljati sebe i publiku, osjećamo istu radost na sceni kao i na našim počecima. Činjenica je da smo imali puno uspjeha i da su naše pjesme nadišle vrijeme u kojem su nastale, neke izvodimo preko 30 godina, ljudi koji su se upoznali uz neke stihove, sada imaju ozbiljne živote. Koliko god je rutina svirati stalno iste pjesme, potrebni su koncentracija i odgovornost prema publici. Publika koja dođe na koncert očekuje da nas vidi u najboljem svijetlu. Ništa ne smije poremetiti renome i rejting koji smo svih godina stvarali. Nema tu glavobolje, zubobolje i djeteta koje leži u temperaturi doma - kad se popnemo na pozornicu, to nitko ne treba znati, moraš biti profesionalan i biti ono što Prljavo kazalište već godinama jest.

Dozu smijeha često priušte vaši padovi s pozornice, a tijekom godina ih se skupilo. Smeta li vam kad se to spominje?

Kad se rade koreografske scenske vježbe, ekshibicije, trebalo bi pogledati viri li čavao iz daske, posebno ako si 'prisutan' na cijeloj pozornici. Čini se da su to nevažni momenti, ali u praksi se pokaže da je vrlo bitno je li nešto na nekom mjestu gdje ne treba biti, da daske nisu dobro spojene pa možeš propasti, ali sve je to normalno. Padali su i padat će i drugi glazbenici. Sve to ide u rok službe.

Još uvijek ste svi u dobro kondiciji.

Hvala vam na komplimentima. Uvijek ističem da je tu dovoljno akumulirane dobre energije, takmičarskog, sportskog duha u nama. Iako je sve teže, pribjegavamo fitnessima i kondicijskim pripremama jer čovjek ne bi mogao izdržati. Nakon nove godine čeka nas turneja po Australiji, šest koncerata dan za danom. Dugo nas nije bilo ondje i čini mi se da sam uvijek mogao više uživati nego što jesam, ali sad kad gledam, to će biti veliko iskušenje, jer moraju se izdržati nastupi dan za danom. Stižemo na +40 stupnjeva i moramo putovati tisuće kilometara do drugog grada, letjeti s jednog kraja na drugi. To nije turizam. 

Koncerti su jako iscrpljujući za glazbenike. Kako 'punite baterije' nakon nastupa?

Teško je zaspati nakon nastupa. Poslije lijepih i uspješnih koncerata, kakve manje više imamo, nastojim se opustiti. Kad god mogu idem trčati da održim kondiciju i to me čini sretnim i zadovoljnim. Nastojim paziti na ishranu.

Godinama se ne mijenjate, izgledate mladoliko za svoje godine. Je li to stvar genetike?

Ponovit ću: što sam dulje na sceni, to se osjećam bolje. Nekad sam strahovao hoćemo li dobiti novac od organizatora, hoće li biti dovoljno ljudi. A gle danas! Ništa me ne brine, dvorana je rasprodana, znam s kojom pjesmom započinjem, vrlo sam samouvjeren i nemam nikakve nervoze, napetosti i straha, ugovori su ispoštovani, nema nikakvih problema, imamo odličnu publiku i sve je posloženo kako treba. Kao mačak predem i uživam uspoređujući danas s nekim prošlim vremenima, sjećajući se nervoza i tereta tih davnih dana.

Što vaša djeca slušaju od glazbe?

Moja Rahela voli One Direction, Justina Biebera. Pitao sam je zar joj je One Direction bolji od Rolling Stonesa, a ona veli da su joj 100 puta bolji od njih! Rekao sam da ću je dati u novine jer je to svetogrđe. Šalim se! To je njezin ukus, ona sluša što se njoj sviđa. Već deset godina pleše u studiju Step by Step, a u Njemačkoj je bila svjetska prvakinja u stepu. Ples je umjetnost, a ona tako nastavlja taj moj glazbeni štih. A mali je više na mene, voli rock.