Bilo da je netko odrastao na njihovim pjesmama, bilo odrastao uz njih, Prljavo kazalište mnogima je obilježilo neko razdoblje života. Uz njihove bezvremenske skladbe feštali su, plakali, zaljubljivali se i rastajali pripadnici najrazličitijih generacija publike. Mladen Bodalec došao je u bend osam godina nakon osnivanja (tek na petoj ploči, 'Zlatne godine'), zamijenivši Davorina Bogovića. Profesionalni roker već je 33 godine, što je više od pola njegova života. Danas ima veliko poštovanje prema tome da su im se snovi ostvarili. Razgovarali smo s njim, a gdje drugdje nego u Dubravi, 'kvartu prljavaca'.

Zbog pjesme 'Ruža Hrvatska' i političkih konotacija milicija je 1989. na tadašnjem Trgu Republike pokušala zabraniti koncert Prljavog kazališta. Bend će obljetnicu najvećeg nastupa u hrvatskoj povijesti proslaviti 18. listopada u zagrebačkoj Areni. Prije toga će, 9. svibnja, u kinima CineStar predstaviti koncert iz Kranjčevićeve održan 31. svibnja 2018., koji su snimili 4K kamerama i u 5.1 zvuku.

'Riječ je o zapisu našeg koncerta sa stadiona na kojem smo imali proslavu 40. obljetnice. Takav koncert smo dugo priželjkivali jer smo davnih dana s maksimirskim stadionom imali nesporazume i o njemu smo prestali razmišljati. Publika koja je bila na tom koncertu sad će ga još jednom imati priliku vidjeti, a oni koji nisu moći će osjetiti kakav smo spektakl priredili', ponosan je Mladen Bodalec.

Proširilo se da ste imali problema s tim koncertom jer je 'iscurio' na Youtubeu.

Ne znam puno o tome. Uglavnom, netko je to postavio na Youtube, ali sva sreća, to je trajalo pola sata i maknuto je jer je osoba počinila kazneno djelo.

Odsvirali ste brojne koncerte zaista svugdje i u svakakvim prostorima. Postoji li neko mjesto u kojem baš želite svirati?

Na tim našim putovima, putovanjima i turnejama svirali smo u zaista svim najvećim dvoranama, na gradskim trgovima, najvećim otvorenim prostorima, tako da s te strane nema nekih neostvarenih snova. U Zagrebu smo, recimo, svirali na Bundeku, Jarunu, pred katedralom i na Dolcu, gdje nitko prije i poslije nas nije svirao. Postoje zaista divni prostori u kojima smo imali nezaboravne susrete s publikom.

Koliko se spremanje za velike koncerte, poput onog koji ćete održati u Areni Zagreb, razlikuje od ostalih, manjih? Iziskuje li to drukčije pripreme?

Svih ovih godina s jednakim žarom penjemo se na pozornicu i sve dok je tako, i nastavit ćemo tako. Sigurno je to da se neki klupski koncerti ne daju usporediti s velikima jer ovi iziskuju jači, veći razglas, puno više rasvjete, veću pozornicu, pa je logično da postoje posebne pripreme. To što sviramo u najvećoj dvorani u svom gradu veliki je izazov za bend jer kad sviraš pred svojim prijateljima, susjedima, rodbinom, moraš biti najbolji.

Svih 40 godina nemate nijednu mrlju na karijeri - oduvijek ste imali imidž dobrih rokera, uzornih supruga.

To vam se samo čini, a mi smo to, za razliku od drugih, puno bolje znali skrivati! Šalim se naravno, imali smo vrijeme mladenačkih ludorija i sad je sve to iza nas. Nemoguće je zamisliti da u poslu kao što je rock'n'roll nema 'bliskih susreta treće vrste', izazova koji uz takav način života neminovno dolaze, pa čak i kod dobrih dečki. (smijeh)

Kakav je osjećaj biti u bendu već 40 i više godina? Dosta je to emocija, a opet posao.

U ovakvim razgovorima, kad trebam izdvojiti nešto najposebnije, najljepše, uvijek volim istaknuti da od svih koncerata, gradova, kontinenata, hotela, putovanja koja smo prošli najsnažnije emocije u meni bude sjećanja na dolazak u Prljavo kazalište. To je ostvarenje svih mojih dječačkih snova i svijest da sam član benda koji ljudi vole, da svugdje kamo dođeš donosiš radost i veselje, a to je nešto neopisivo. Kad sam maštao, često je to bilo s češljem u ruci umjesto mikrofona pred ogledalom, i to su bili koncerti ispred 500 tisuća ljudi, ne manje. (smijeh) Pjevao sam Prljavom kazalištu prateće vokale, međutim tog proljeća 1985. godine došao je poziv za neki susret, probe. Ushit zbog tog dolaska i pripadnosti bendu nešto je prema čemu ću uvijek imati poštovanje te osjećati ponos i zadovoljstvo. Nikad nismo dopustili da nas obuzme neko samozadovoljstvo da bismo radili manje angažirano, nikad se nismo uljuljkali u slavu da bismo spuštali kriterije, nego smo centimetar po centimetar dizali kriterije i stremili više, kao da smo debitanti. Nema recepta za hit pjesmu ili pravilan put. Moraš iskreno koračati u životu u kojem si, nikad ne znajući što će ti on donijeti.

Dobro, ali vi ste stvorili pjesme koje se slušaju i još će se dugo slušati. Među ostalim ste bend koji nema zlu krv među sobom, a ni članove benda niste prečesto mijenjali.

Nikad nismo gajili nekakav art pristup. U tom svom izričaju, ako se i dogodilo da koju notu nismo točno otpjevali, nismo imali prevelike zamjerke jedni prema drugima. Nikad nismo dopuštali da nas težnja perfekciji limitira i ograničava. Mislim, normalne su situacije poput toga da netko od nas u kombiju želi imati otvoren prozor, a netko drugi ne, no nikad među nama nije bilo nikakve zle krvi. I kad su ljudi odlazili i nastavljali svoje putove negdje drugdje, nikad to nije bilo na noževe, da bismo se recimo vukli po sudovima. (smijeh) Ljudi smo sličnog svjetonazora, senzibiliteta i te pjesme koje Jasenko piše vrlo lako dolaze do mene i ostatka benda. Hoću reći, nije prevelika karakterna razlika u nama da bi došlo do konfrontacija.

Je li Jajo ikad stvorio pjesmu koja se nije svidjela vama ili nekom članu benda?

Bilo je takvih pjesama, ali to bi onda i sam Jajo vidio. Bilo bi čudno da nam sve pjesme jednako sjednu. Ponekad se i oko poretka pjesama na albumu ne možemo dogovoriti, ali kažem, nema tu velikih tenzija ni lupanja šakom po stolu.

Postoje li pjesme koje više ne svirate?

Postoji puno pjesama koje ne sviramo. Na nastupu možeš izvesti 20, 25 pjesama i uvijek si vezan za ukus publike, za ono što oni očekuju da se odsvira. Naš koncert toliko je predvidljiv, kao i onaj Rolling Stonesa, jer svaki put kad dođeš na njihov koncert - čut ćeš 'Angie', 'Brown Sugar' ili bilo koji veliki hit. Tako je i s nama, ali naravno da svaki koncert donosi novu energiju i drukčiju interpretaciju pjesama.

Koliko ste najdulje izdržali bez glazbe?

Otkad sam prvi put čuo i osjetio glazbu, njome sam se inficirao. Kad se jednom popneš na pozornicu, to postaje samo takva ovisnost. Imao sam priliku trčati po maksimirskim stadionu i shvatio sam da nije lako dečkima koji moraju staviti kopačke o klin. Sva sreća da tijekom karijere zarade dobru lovu pa da se kasnije ne moraju patiti u životu, ali hoću reći da je glazba, kao i nogomet, velika strast. Ne mogu zamisliti život bez glazbe.

Ne mijenjate se već godinama, svugdje vas ima po bini. Kako održavate kondiciju?

Svi smo bili sportski tipovi, a sad smo nijemi promatrači. (smijeh) Od tog bavljenja sportom bilo je dovoljno energije akumulirano za turneje. Danas su naravno stigle godine i čovjek više ne bi mogao samo tako izdržati bez vježbanja. Svatko od nas ima svoj način na koji prikuplja energiju za koncerte i turneje. Sami ste primijetili da nismo bend festivalskog tipa, da stojimo na bini, nego je to - kud koji mili moji! Tih dva i više sata svirke iziskuju puno napora i energije. Naravno da nikad nećemo dopustiti da nestane te energije jer ako nje ne bi bilo, bila bi bitno poremećena percepcija benda.

Koji vam je osobno najdraži dio bavljenja glazbom - stvaranje, snimanje, koncerti...?

Osobno su mi najdraži koncerti. Snimanje je super, ali su uvijek tu neizvjesnost, iščekivanje i napetost kako će ispasti finalni proizvod. Na nastupima znamo što nas čeka i uživamo. Najbolje se osjećam na bini uz bend, kad se odvrti intro i krenemo svirati. Manje volim snimanje videospotova.

Negdje sam pročitala da više ne možete zamisliti putovanja i turneje kakve ste nekad imali. Zašto?

To sam vjerojatno rekao aludirajući na to da smo jedne godine u 31 dan imali 29 koncerata. I to se, hvala Bogu, više ne događa.

Kako može Mick Jagger, koji je puno stariji od bilo kojeg člana naših angažiranih bendova?

Pogledajte te majice, raspored njihove turneje - uvijek je između koncerata nekoliko dana stanke. Oni niti upola ne trče više kao što su prije. Ali naravno, našli ste jednog jedinog, neponovljivog i nađite mi drugog takvog.

A Bruce Springsteen?

Imao sam sreću gledati ga uživo. Boss dođe s gitarom, prošeće se s gitarom od jedne strane bine do druge, ali nema tu ubrzanog koraka. Ipak on svira i do četiri sata. Veseli me da sam u toj bandi, u tom društvu, jer ste nabrojali glazbene uzore, odnosno da sam dio te priče koja je davno začeta, a još uvijek aktualna - jer ti ljudi rade najbolji posao na svijetu, kao i ja.

Kako se osjećate kad pomislite da će jednog dana era Prljavog kazališta biti prošlost?

Znam reći jednu otrcanu frazu: 'Sve što cvjeta jednom ocvate.' Naš bend, za razliku od drugih, nikad nije došao u poziciju da razmišlja o prolaznosti. Pred nama je hrpa koncerata i nadamo se da će to trajati vječno, premda znamo da neće jer su neke stvari neminovne. Ali mi se ne zamaramo time, uživamo u našim životima.

Bojite li se starosti i prolaznosti vremena?

Pa ona je već tu! Malo to opterećuje, ali ne u nekom patološkom smislu da se sada s time budim i liježem. Ne koristim priručnike za samopomoć, što znači da mi to nije od presudne važnosti.

Mislite li da glazbenici, a posebno rokeri, ne stare, da glazba na neki način drže ljude mladima?

To je dvosjekli mač. Glazba donosi bezbroj milijuna dobrih stvari, ali ima i jedna negativna, a to je da čovjeku uz ljepotu muziciranja i uživanja brzo prođu godine.

Nerijetko dođete podržati kolege na njihovim nastupima, nikad niste patili od konkurencije. Nedavno ste bili na koncertu 40. obljetnice Marjana Brkića, gitarista Parnog valjka koji je deset godina bio član Prljavog kazališta.

Mene je Brk dofurao u bend i ja sam mu zahvalan zbog toga. S njim sam imao bend prije dolaska u Prljavo kazalište i najnormalnije na svijetu je da dođem na koncert na kojem on slavi 40. godišnjicu karijere.

Jesu li članovi obitelji, supruga i djeca, vaši najveći kritičari?

Oni prije svega ne mogu biti objektivni niti oni mogu imati taj neki wow efekt jer nema iznenađenja - prvi čuju pjesme, znaju sve što se događa i vjerujem da su ponosni te da je i njima lijepo biti dio te priče.

Jeste li ponosni, kad već govorimo o ponosu, na to da ste jedan od rijetkih koji ima stabilnu i zdravu bračnu zajednicu?

Jesam i žalosti me kad gledam ljude oko sebe koji to nemaju. Bio sam u pravničkim vodama pa znam koliko je malo potrebno da se razvede, a najviše pate djeca. Tako da bih i ovim putem poručio svima da tri puta razmisle kad rade velike zaokrete u životu. Zastrašujući je postotak razorenih brakova, veza, sve je to tužno. Veselilo bi me da svi nađu mir, sreću i zadovoljstvo u tradicionalnim obiteljskim odnosima.