S jakim naglaskom na ženska tijela i snažnom crtom razdvajanja između muških i ženskih likova, androgina Marija, koja kao da utjelovljuje oba svijeta, pokušava se odupirati se izazovima koji poništavaju njezinu dječju nevinost, dok ih Kristina objeručke prigrljuje, kako bi brže 'odrasla'.

Stil filma, koji često meandrira između čistog neverbalnog, audio-vizualnog pripovijedanja s pomno dizajniranim planovima i kadrovima, grubih i dugih dokumentarističkim snimkama ili gotovo muzičko spotovskih atmosfera, stvara mikro-svemir kroz 'razglednice' koje čine male, zasebne vizualne priče unutar gotovo post-apokaliptičnog svijeta u kojem se važu životne grubosti i intimne nježnosti.

'Svijet je raznobojan i ima puno ljepote'

U vašem filmu se balansira između kontrapunktnih atmosfera, života kao teškog tereta i iznimne ljudske nježnosti. Kako ste s obzirom na to pristupili građenju priče i samih likova?

Kad sam pisala priču, isprva sam krenula s nekom grubošću i koristila stvarne životne situacije u njoj, te negdje putem dodala taj sloj nježnosti. Mislim da sam shvatila da će se ta grubost činiti lažnom ili pretjeranom ako ide bez balansa. Htjela sam ovaj film napraviti što humanijim, jer iako su teme i priča grube, morala sam ostati vjerna sebi i reći da ne želim prikazati život kao da nije vrijedan življenja ili svijet koji je loš. Svijet je raznobojan i ima puno ljepote u sebi pa sam željela sam izraziti svoju osobnu filozofiju prema svijetu koja se sastoji od dva ekstrema.

Junakinje filma, Marija i Kristina, svaka na svoj način prolaze kroz različita nova i bolna iskustva, odupirući se da zadrže ili odbacujući nevinost djetinjstva. No, opet ostanu u istom mjestu. Ima li izlaza za njih?

Publika često želi pričati o budućnosti glavnih likova, Marije i Kristine. Ja sam uvijek mislila da ima izlaza za njih. Tkogod i gdjegod da jesu, ljudi prolaze kroz različita ekstremna traumatska iskustva i većinu vremena se čini da nemaju izlaza. Ali mijenjamo se iznutra i počinjemo uviđati različite prozore i vrata te živote koji su mogu birati. Nakon svega kroz što su te djevojke u filmu prošle, mislim da je dobra stvar njihovog iskustva da mogu odbiti zlostavljače i ljude koji ih žele iskoristiti te se riješiti se stvari koje im ne trebaju. One su na kraju postale jačima i dobro će se dalje snalaziti.

'Htjela sam uključiti puno čudaka'

Koji su žanrovski coming-of-age stereotipovi koje ste htjeli izbjeći?

Zapravo sam puno razmišljala o stereotipovima iz coming-of-age filmova. Uopće mi se ne sviđa taj izraz, zapravo mi je odbojan, jer mislim da previše pojednostavljuje različite teme koje se mogu istražiti u filmovima koji portretiraju živote tinejdžera. Najveći stereotip koji sam htjela izbjeći je da za glumice uzmem djevojke starije od 18 godina da igraju trinaestogodišnjakinje, jer se tako to obično radi zbog toga je to produkcijski lakše. Filmovi u kojima tinejdžerke igraju starije djevojke zaista iskrivljava kako zapravo izgledaju jako mlade djevojke. I kad gledate djevojke tih godina u istim situacijama i samu situaciju vidite drukčije, jer primjećujete da su one negdje između djetinjstva i tinejdžerstva, nisu odrasle. Time dobivate drugu perspektivu i način shvaćanja takvih likova.

Također, u ovom filmu također ima puno prijelaznih situacija (op.a. rite of passage) koje vidite i u drugim filmovima s tinejdžerima, poput prvog poljupca, cigarete, opijanja, droga ili piercinga. Ali u puno filmova to je najčešće previše montažno prikriveno da se ne pokažu same prave radnje, poput drogiranja ili igle koja ide kroz jezik. Htjela sam stvoriti mizanscenu s neprekinutim dugim kadrom tako da možemo vidjeti cijelu radnju i svu njezinu nelagodu i bolnost, kako se takve stvari ne bi trivijalizirale i prikazale kao nešto cool. Upravo zato sam htjela prikazati tu stvarnu, neprijatnu stranu.

S obzirom na 'post-apokaliptične' prostore i neobične likove koje gledamo u filmu, recite nam više o odabiru mjesta za snimanje i izboru glumaca?

Odrasla sam u sličnom industrijskom području u kojem su, u sovjetsko vrijeme, bila aktivne tvornice, a tijekom mog djetinjstva to 'carstvo' je propalo. Mislim da zato postoji neki post-apokaliptični osjećaj. Film je sniman dijelom u mojem rodnim gradu i industrijskim zonama oko dva najveća grada u Litvi. Neke scene sam napisala imajući u glavi slike tih mjesta tako da su lokacije već bile integralni dio pisanja scenarija.

Što se tiče odabira glumaca, htjela sam uključiti puno čudaka kako bi publika osjetila čudnovate ljudi koji žive u tom post-apokaliptičnom svijetu: ljude koji su dio vrlo šarolike zajednice i, također, vrlo različiti u smislu njihovih tjelesnosti, tj. ljudi koji imaju određene vidljive fizičke mane. To sam odlučila s obzirom na opću temu filma koja se bavi nedostacima i perfekcionizmom tijela.

Jeste li imali neke direktne filmske uzore za redateljski stil?

Zapravo su me vrlo inspirirala dva posebna filma: Stalker Andreja Tarkovskog i Crvena pustinja Michelangela Antonionija. Kad sam pokušavala zamisliti svijet za ovaj film, osjećala sam da je on blizak svjetovima upravo ta dva filma.

Film nakon premijere i glavne nagrade na festivalu u Locarnu puno putuje. Kakve su reakcije publika u različitim zemljama i koje su glavne rasprave koje potiče?

Zanimljivo je putovati s ovim filmom na različite kontinente i pričati s publikama koje imaju vrlo drukčija pitanja i perspektive. Glavne rasprave budu oko toga ima li izlaza ili su svi prokleti u svijetu ovog filma. Volim tu raspravu jer se ljudi tad referiraju s osobnim iskustvima, a oni koji su imali slična iskustva vide više nade u ovom filmu, nego ljudi koji se ne mogu poistovjetiti na osobnoj razini. To je vrlo zanimljivo i takve rasprave će se nastaviti jer je pitanje: 'Ima li nade?' postalo svakodnevno. Općenito, ne znam ima li nade u ljudskost, ali sigurno kao ljudi možemo istovremeno stvoriti iznimnu ružnoću i ljepotu, pa je valjda ovaj film i o tome.