Odvažna, temperamentna, glasna i opsjednuta snovima o slavi, 19-godišnja Liane kandidatkinja je iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.

Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. Film je premijerno prikazan u glavnoj konkurenciji Filmskog festivala u Cannesu.

Divlji dijamant prikazuje se u dugometražnoj konkurenciji ZFF-a, konkurira za Zlatna kolica i nagradu PLUS mladog žirija, a možete ga pogledati u srijedu, 6. studenoga u CineStaru Branimir.

Junakinja Divljeg dijamanta, Liane, glavni je lik vašeg kratkometražnog filma J’attends Jupiter (Waiting for Jupiter) iz 2017. godine. Njen lik prati vas već neko vrijeme?

Već kada sam radila na 'J’attends Jupiter', znala sam da želim napraviti dugometražni film na istu temu jer je toliko toga ostalo reći. Ideja filma Divlji dijamant, kao i ideja filma 'J’attends Jupiter', stara je sedam godina. Već sam tada gledala reality emisije i provodila puno vremena prateći najistaknutije kandidate na društvenim mrežama. Usput, to još uvijek radim. Bila sam iznenađena nasiljem u programima namijenjenim mlađoj publici. Nisam takvu zabavu doživjela bezazlenom, iako termin to implicira, niti sam je doživjela kao nešto glupo, nešto što nije vrijedno daljnjeg propitivanja. Štoviše, osjećala sam ogromnu empatiju prema kandidatkinjama koje se vrednovalo najnižim pridjevima. Te su mlade žene dolazile s novom formom ženske reprezentacije, pažnju su mi privukle njihova hiperseksualizacija i njihova hiperfeminizacija. Je li njihova pojava plod patrijarhalnih zahtjeva da žena mora biti lijepa kako bi imala vrijednost? Ili se ipak koriste svojim tijelom i ljepotom kako bi se nametnule i izborile za svoje mjesto? U svakom slučaju, iz njihova sam izgleda iščitala vrlo snažan pokušaj da budu viđene, pa time i saslušane.

U Divljem dijamantu Liane je opsjednuta slavom i neprilagođena, a s druge strane vrlo osjetljiva. Kako ste oblikovali njen lik?

Željela sam razbiti stereotipove i arhetipove. Pokazati da su stvari uvijek složenije nego što mislimo. Da trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena.

'Morala sam biti što više autentična'

Kako ste odabrali Malou Khebizi za glavnu ulogu?

Zbog kohezivnosti radnje bilo je važno da mlada žena koja igra lik Liane nikada prije nije glumila, da nema glumački stil i da njezina pojava nije od prije poznata. A zbog geografske kohezije radnje bilo je važno da ta mlada žena dolazi s juga Francuske. Podrijetlo je nužno za opisivanje autentičnog diskursa jer su način govora, kretanja i pokazivanja svijetu specifični u svakom području. Direktorica castinga Julie Allione i ja obavile smo 'divlji casting' kako bismo pronašle Liane. Napravile smo objavu na društvenim mrežama te smo odlazile osobno na plaže, trgovačke centre i slična mjesta tražeći mlade. Malou se vrlo brzo javila, ali smo se rukovale tek mjesecima kasnije. Imala sam potrebu vidjeti je nekoliko puta kako bih se do kraja uvjerila da je ona, u trenutku snimanja, istih godina kao i Liane, da je neće progutati iscrpljujuća snimanja te da razumije sve izazove, sve teme i podteme filma. Nikad se ne bih angažirala oko glumice koja nema dovoljnu emocionalnu zrelost i inteligenciju riskirajući da je zbog toga povrijedim.

Poznato je da ste fan reality formata, koliko je to utjecalo na Divlji dijamant?

Morala sam biti što više autentična kako bih gledateljima mogla pokazati da ono što vide zahtijeva promišljanje. Evo realnosti ovog castinga, evo realnosti tijela koje će učiniti sve da mu se dive, evo uloga koju dodjeljujemo ženama u ovim emisijama i prečesto u životu, evo različitih stupnjeva agresije, nasilja, evo kulture silovanja, evo nadanja mlade žene koja predstavlja mnoge druge. Reality emisije i društvene mreže koje iz njih proizlaze ogledala su našeg društva i bile su temelj cijele moje ideje. Cijeli je film prožet rječnikom odnosa prema ljepoti, prema svetom i prema tiraniji fotografije. Prožet je odnosom prema viziji i utrkom za uspjehom koja vlada u svijetu.

Bez obzira voljeli njene odluke ili ne, Liane je lik s kojim se lako povezati. Koliko je vama to bilo lako odnosno teško? Kako ste pronašli pravi kut odnosno uspjeli postići da publika suosjeća s Liane?

Već prilikom pisanja scenarija bila sam svjesna da predstavljam lik koji bi mogao zgroziti gledatelja. Liane utjelovljuje mladu ženu, ne osobito simpatičnu, na koju neprestano lijepimo omalovažavajuće etikete. Toliko volim djevojke poput Liane i tako sam bijesna kad vidim koliko su stalno ponižavane! Moj je cilj bio potaknuti gledatelje da osjete empatiju prema njoj i promijene perspektivu kako bi joj i oni sami poželjeli pružiti ruku. Stoga je trebalo pokazati da su njezin izgled i karakter samo plod manjka pažnje njezine okoline i društva. Ona samo traži ljubav i dostojanstvo, što je svačija potreba.

Dimenzija klasne podjele snažno je prisutna u filmu – u današnjim društvima reality TV može biti jedna od rijetkih opcija za siromašne i slabo obrazovane ljude da steknu društveni status?

Upravo tako. Reality emisije nisu naravno jedina opcija, ali mogu biti shvaćene kao jedna od mogućnosti za one koji nemaju opciju obrazovanja ili mu imaju težak pristup, one mogu biti put uključivanja u društvo. Omogućuju im brzo stjecanje novca, statusa te često i brzo stjecanje statusa slavne osobe kao i društvenu prepoznatljivost baziranu na izrazito kapitalističkim vrijednostima, što opet na kraju odgovara žalosnim zahtjevima našeg vremena. Najčešće je to ipak odgovor na veliku emocionalnu i obiteljsku prazninu jer je biti odabran/a i biti slavan/a u našem društvu postalo dokaz da smo cijenjeni/e, pa tako i 'dostojni/e ljubavi.'

'Htjela sam prikazati da stvari nisu crno-bijele'

U razgovoru sa socijalnom službenicom u filmu Divlji dijamant čini se da Liane ne mari za savjet da bi trebala pronaći pravi posao i karijeru, uvjerena je da je već pronašla (ili bolje rečeno, profesija influencerice pronašla je nju)?

Liane je odrasla uz mitove o sreći koju donosi uspjeh, odnosno utjecaj na društvenim mrežama. To su novi stvarni načini zarade koji se ne uklapaju u klasične kalupe, stoga neki ljudi imaju teškoća s njihovim razumijevanjem. No to su ipak pravi profesionalni pothvati, sve više zakonski uređeni. Problem vidim u tome što većina mladih misli kako je lako biti influencer, kako to ne podliježe nikakvim profesionalnim normama i da taj novac dolazi bez truda, a što influenceri teško opovrgavaju jer ih se sustavno smatra lijenima i nevrijednima.

Snimili ste film o hiperseksualiziranom i hiperprovokativnom tijelu, ali koji paradoksalno nije o seksu?

Apsolutno, bilo mi je iznimno važno pokazati da hiperseksualizacija, seksualnost i požuda nemaju ništa zajedničko. Radi se o viziji koju su stvorili ljudi na osnovi poruke koju šalje nečiji izgled, ne uzimajući u obzir želju ni seksualnost koju osjeća taj netko drugi. Htjela sam prikazati da stvari, naravno, nisu crno-bijele, čak ni ako primitivna razmišljanja i dalje prevladavaju. Liane ne osjeća nikakvu seksualnu požudu. Iako je svjesna svoje hiperfeminiziranosti, traži je, ali ne zna što su to požuda ni osjećaji. Izrazito skrivena iza hiperseksualiziranog bića koje je izgradila, previše je zatvorena iza slike koju želi prenijeti, što je čini odvojenom od vlastite autentičnosti. To je slučaj s mnogim mladim djevojkama i ženama. Štoviše, tiranija fotografije i tiranija savršenstva koje društvo stalno nameće dodatno otežavaju buđenje požude i osjećajnosti. To su intelektualni pritisci koji osobu odmiču od vlastitog tijela.

Zanimljiv je vaš odabir pripovjednih alata, poput korištenja uvećanih komentara s društvenih mreža do upotrebe boje i glazbe. Snažan je kontrast glazbe koju slušaju Liane i njezine prijateljice i klasične glazbe u pozadini?

Liane ne sluša glazbu, osim kada izlazi na scenu. Ne interesiraju je sanjarenje ili bijeg koji glazba može pružiti. Ona je u vlastitom balonu, u potpunosti koncentrirana na svoj cilj. S druge strane, preplavljena je glazbom koju čujemo cijelo vrijeme i svuda. Na društvenim mrežama, čiji je glazbeni sadržaj različit kao i broj swipe-ova, na televiziji, u trgovačkom centru itd. Liane živi u svijetu, u našem svijetu, koji više ne nudi pristup tišini te cijelo vrijeme daje sadržaj svemu. Ono što smo radili s glazbom išlo je u smjeru konstantne čujnosti glazbe bez stvarnog truda da je slušamo. Taj je proces bio vrlo važan kako bi se istaknuo Lianein unutarnji zvuk violončela. Taj zvuk više povezujem s njenim glasom nego s glazbom filma, koji je, logično, trebao biti puka suprotnost zvukovima svijeta u kojem Liane živi. Glazba grandiozna kao i njen san, surova poput njezine odlučnosti, tvrda, ponekad neskladna kao i njen divlji način življenja.