Santosh je ime glavne junakinje koja prolazi kroz neobično osobno putovanje od kućanice i udovice do policajke, rješavajući slučaj ubojstva djevojke i time otkrivajući isprepleteni svijet nasilja i korupcije u različitim slojevima indijskog društva. Iako vrlo složen u prikazima društvenih odnosa, Santosh je iznimno emotivan i pripovjedno dinamičan film čija snaga leži i na predanom istraživačkom pristupu redateljice, kako bi svijet kroz koji se Santosh kreće izgledao što autentičnije.

Film se može pogledati danas u 18 sati u MSU i sutra (petak) u 20:30 u CineStaru.

S obzirom na Vaše dokumentarističko zaleđe i nekoliko velikih tema koje ste izložili u Santoshu, koje su bile početne pozicije i motivacije da krenete u rad na njemu?

Zapravo sam prvotno htjela snimiti dokumentarni film o nasilju nad ženama i bila sam Indiji na istraživanju i surađivala s nevladinim organizacijama. Otkrila sam da kad snimam dokumentaristički situacije, čak i grozne priče i svjedočanstva koje sam čula, one su mi se činile vrlo direktnima i teško je bilo za shvatiti kako doprijeti unutar tog nasilja da bi se ono pokušalo razumjeti, a ne samo prikazati. Tako da sam taj dokumentaristički projekt frustrirano stavila na stranu dok se 2012. godine nije dogodio užasan slučaj grupnog silovanja mlade djevojka na autobusu u Dehliju, koja je i preminula nakon toga. Tad se medijska pozornost cijelog svijeta okrenula tom slučaju te sam se i ja vratila temi kroz članke i posebice jednu dojmljivu fotografiju prosvjednice koja stoji nasuprot policajke s vrlo zagonetnim izrazom lica. Automatski sam se zainteresirala za nju i znala da je ona ključ za nasilje jer ima uniformu koje se ljudi boje te je s druge strane ona je jedna od njih, a zapravo nije; ona ima moć, ali zapravo nema. Tad sam krenula istraživati žensku policiju u Indiji i naišla na državni plan zapošljavanja na temelju suosjećanja, prema kojem žene mogu naslijediti državni posao svojeg muža ili oca, što uključuje i policiju, ali ako spadaš u određeni platni razred. To mi se učinilo kao čudesno putovanje za lik: od žene, preko udovice do policajke, u okvirima njene potrage za društvenim statusom. I bio je dovoljno dobar razlog za snimiti film.

Gusto prožet različitim odnosima

Na koje načine ste zapravo istraživali?

Kao svaki pravi novinar i dokumentarist, ne mogu puno reći o svojim izvorima, ali taj program zapošljavanja funkcionira na nacionalnoj razini. Na početku procesa sam radila s policijskim antropolozima koji su surađivali s tamošnjom policijom, a u drugom dijelu sam istraživala sama na terenu.

S obzirom na kompleksnost indijskog društva, koje ste stereotipove htjeli izbjeći u filmu?

Meni, kao filmašici, bitno je da se previše ne upire prstom i ne bude didaktičan. Ovaj je film vrlo gusto prožet različitim odnosima, ali ja nisam počela s time kojim se sve temama želim baviti, već od samog mjesta: usranog grada gdje se takve stvari normalno događaju i gdje je nasilje opuštena, svakodnevna situacija. Pa kad se moju junakinju, koja je bila domaćica, stavi u takvu okolinu, otvaraju se pitanja što će joj se desiti, kako će reagirati, što će postati od nje i kako se ta atmosfera uvlači u nju? Takva pitanja su me zanimala i s time sam krenula u istraživanje lika i gradila ostalo oko toga.

Kako Vam je bilo prilagoditi se iz dokumentarističkog u igrano-filmski okvir?

Zapravo mi je najtjeskobnija bila činjenica da se radi o velikom igranom, vrlo ambicioznom projektu. Ali vjerujem da je dobro ako ne znaš što te čeka jer onda ni ne znaš čega se trebaš bojati. Trebalo mi je dugo da snimim ovaj film jer mi je, nakon dokumentarističkog iskustva, teško bilo raditi žanrovski film. Također, trebalo je puno vremena da dobijem potrebni pristup za istraživanje policije. Tek nakon toga sam dobila samopouzdanje da dalje krenem s radom. Rad s glumcima mi, primjerice, nije predstavljao nikakav problem, mada se misli da je to dokumentaristima teško s obzirom da u dokumentarnom radu stvaramo intenzivne i psihološki složene odnose s našim likovima.

Kako ste spomenuli, Santosh je žanrovski film, ali je li Vam bila očita odluka da bude upravo kriminalistička drama i što je tom odlukom bilo najbitnije za usredotočiti se u priči?

Bio je to vrlo organski proces koji, kad je započeo kao projekt nasilja protiv žena, povezao se s tom fotografijom policajke koju sam zatim odabrala kao lik i time ušla u svijet policije u kojem se obično događaju zločini. Zapravo je trebalo uravnotežiti pripovijedanje kako bi bilo što manje policijske proceduralnosti i dobilo se više prostora za glavni lik, društveni kontekst priče i njezin odnos sa starijom policajkom.

Jeste li možda imali i neke indijske filmove na umu kao reference i kako se Santosh tematski uklapa u kontekst indijske kinematografije?

Kad se projekt krenuo razvijati na Sundance Labu u Indiji 2015. godine, nije bilo skoro nikakvih filmova s indijskim policajkama. Zbog dugog razvoja ovog filma, cijelo tržište se u međuvremenu popunilo filmovima s policajkama pa mi se čini kao da sam propustila pravi trenutak. Ali, kao filmašici, bitno mi je reći da, iako imaš osjećaj da si zakasnio s nečim jer su se slične stvari pojavile, ipak se možeš usredotočiti na kvalitetu detalja onog što želiš kazati. Glavna referenca mi je bio stvarni život, te preciznosti i utemeljenost u stvarnosti. Bitno mi je bilo, u usporedbi s drugim indijskim filmovima, ne snimiti još jedan film o dobrom policajcu u lošem sustavu, ali to nije specifično samo za Indiju. Nisam željela prikazati crno-bijeli svijet već tonove sivila u kojem je moja junakinja Santosh puna moralnih dvojbi. Također, ima određena atmosfera u američki filmovima poput Serpica i Pasjeg popodneva koji mi se jako sviđa: da sam mogla, snimala bih na 16mm filmu zbog osjećaja svijeta koji takva slika pruža, kao da se sveprisutna korupcija i malodušje mogu nazrijeti u njoj.

'Bijes i buka su danas jači'

Koliko je zahtjevno bilo samo snimanje, pogotovo zbog lokacija koje su prepune ljudi?

Bilo je iznimno teško, ne samo meni jer sam radila prvi igrani, već su mi to potvrdili i iskusniji kolege. Snimali smo usred ljeta, bilo je vrlo vruće i htjela sam snimati na što više autentičnih lokacija, a što zahtijeva i određenu improvizaciju. Indija nudi neke fantastične stvari, poput fenomenalne i vrlo marljive filmske ekipe, kao i to da snimanje nudi mogućnosti kojih u Europi nema, tako da sa osjetila slobodu. U filmu ima čak 75 govornih uloga, a glumce sam birala i tijekom snimanja jer sam zbog stvaranja osjećaja autentičnosti htjela i puno naturščika.

Možda je pitanje previše pojednostavljeno, ali mijenjaju li se opći stavovi prema ženama u Indiji?

Indija je prepuna proturječnosti. Primjerice, SAD se bori s činjenicom da dobije prvu predsjednicu, dok su u Indiji ključne žene na čelu države već bile desetljećima prije, od Indire Ghandi, kao i u drugim zemljama jugoistočne Azije. Ali to ne mijenja to što se događa na nižim razinama i svakodnevno nasilje nad ženama. To su jako stari problemi, no bijes i buka su danas jači, pogotovo opet s nedavnim slučajem napadnute liječnice u Calcutti. Vrlo je složeno i zato se još uvijek snimaju i filmovi o tome, jer su proturječja svugdje.

Strast su joj arhivski dokumentarci

Što općenito mislite o filmskim prezentacijama indijskog društva od strane druge generacije Indijaca koji su rođeni u inozemstvu, poput vas?

Kao Indijka koja ne živi u Indiji, vrlo sam pažljivo radila ovakav film s mnogo temama, s fokusom na istraživanje i osjećaje da su stvari utemeljene u stvarnosti. Pobrinula sam se da je svaki detalj je nešto što sam vidjela ili čula, jer moram osjećati da je sve s moje strane dvostruko opravdano, za razliku od nekog tko živi u Indiji, iako sam provela mnogo vremena putujući i radeći u malim indijskim mjestima. Ponekad stvari mogu krenuti u suprotnom smjeru i indijski filmaši mogu snimati nešto što je atraktivnije zapadnim gledateljima, pokoravajući se nekom njihovom ukusu.

Je li film prikazan u Indiji i je li bio neočekivanih reakcija?

Nažalost, propustila sam indijsku premijeru na Mumbai film festivalu, ali mi je rečeno da je jako dobro prošla. Zasad ga ljudi uglavnom gledaju više kao prikaz društva i ogledalo koje je okrenuto prema njima, prije nego upiranje prstom, što je dobro. Vidjet ćemo kad film krene u kina u Indiji i sigurna sam da će film onda biti prilično politiziran. Ali jako mi je drago da su indijski mediji vrlo dobro reagirali na ova film u smislu njegove autentičnosti dijaloga, prikaza, scenografije i ostalog. Što mi znači više od bilo koje nagrade.

Hoćete li se dalje baviti sličnim temama? Možda se ponovo vratiti dokumentarcima?

Moja strast su arhivski dokumentarci, ali trenutno radim na sljedećem igranom filmu. Ovaj film mi je bio vrlo osoban u vezi lika Santosh, njezinih osjećaja i situacija kroz koje prolazi. Imam osjećaj da sam završila s tim, puno istražila, postavila pitanja, ali nisam ponudila odgovore. Moj sljedeći projekt je distopijska ljubavna priča zasnovana na kratko priči J.G. Ballarda, jedan vrlo drukčiji, ali opet preambiciozan film.