Ako ne na domaćem terenu, Vanja Krbavčić će sigurno ostaviti trag na onom međunarodnom. Pred njom su nevjerojatni glazbeni trenuci jer ima vrhunski bluzerski glas s karakterističnom farbom i hrapavošću, a uz to odlično izvodi klasični, iznimno pitak blues rock. Objavljuje hvaljene albume, nastupa širom svijeta i živi svoj san.

Kad ste imali 19 godina, radili ste kao profesionalni slastičar. Kako to da ste se odjednom odlučili za gitaru?

Tako je, već sam kao desetogodišnjakinja odlučila da želim postati slastičarka, kada sam dobila svoju prvu kuharicu od Djeda Mraza. Glazba me nije baš zanimala niti sam imala nekog doticaja s njom, jedino sam voljela slušati glazbene programe kada bih došla kući iz škole te maštala o tome kako bi lijepo bilo biti kao Shakira ili Britney Spears. (smijeh) Bila sam klinka. No taj životni preokret dogodio se u American Baru u Umagu - imala sam 19 godina i tamo bih zalazila nakon posla jer su uvijek svirali cover bendovi i okupljala se izvrsna ekipa. Te večeri sam prvi put imala priliku čuti blues u izvedbi novigradskog gitarista Denisa Makina i tada i tamo odlučila sam da želim početi svirati gitaru, pa makar samo jednu pjesmu AC/DC-a, ali ipak me ta ljubav prema glazbi odnijela puno dalje, tako da mi je glazba postala broj jedan u životu.

Vrhunskom kombinacijom vašeg moćnog vokalnog izričaja i sviranja gitare osvojili ste publiku za kratko vrijeme. Otkud interes baš za blues?

Kao što sam rekla u prethodnom odgovoru, Denis Makin je glavni krivac. Jednostavno, osjećaj koji pruža blues nešto je svemirsko. Izraziti tugu, sreću, apsolutno sve te ubaciti malo rock'n'rolla. Drugima daješ komad duše iznoseći svoje najiskrenije priče i osjećaje - nema tome kraja. Sve prođe, ali glazba je ta koja ostane zauvijek.

Tko vas je od glazbenika najviše inspirirao - imate li uzore u bluesu?

Svakako moram izdvojiti Roryja Gallaghera, a moj album prvijenac nosi naziv po njegovoj pjesmi 'Bad Penny', koja je i obrađena na albumu. Jako volim i Stevieja Raya Vaughana te Alberta Kinga. Od bendova bih izdvojila AC/DC, Black Crowes i 10 Years After. Nedavno sam otkrila i Blackberry Smoke, izvrstan southern country, blues i rock bend, pa su se našli na vrhu moje playliste, a idem ih i poslušati uživo krajem listopada u Amsterdam.

Pratite li rad ostalih blues kolegica, Ane Popović, Tal Wilkenfeld, Orianthi?

Ne mogu reći da baš nešto previše pratim, ali na prvu su mi sjele Orianthi i Joanne Shaw Taylor, a njezin album 'White Sugar' jako mi se dopao. Ima izvrstan vokal i po meni je jedna od boljih gitaristica danas.

S kojim od glazbenika biste voljeli dijeliti pozornicu?

To su Reignwolf, AC/DC i Blackberry Smoke. Naravno, i sa svojim idolima kao sto su Rory i Stevie, ali njih nažalost više nema. Bar ne ovdje... možda zasviramo jednom up above the sky.

Dosad ste svirali u raznim formacijama - s kim trenutno nastupate?

Trenutno nastupam s američkim gitaristima i vokalima Mikeom Zitom i Bernardom Allisonom, na bubnjevima je Mario Dawson, te s Britancem Rogerom Innissom na bas gitari u sklopu turneje Blues Carava. Još se uvijek cijela ova priča čini kao san jer su neki od tih glazbenika nastupali s Princeom, Lennyjem Kravitzom i ostalim svjetskim imenima. Bernard je imao i priliku zasvirati sa Steviejem Rayom Vaughnom u mlađim danima, jedan od producenata na mom albumu producirao je i njega, pa je bilo jako zanimljivo slušati priče o jednom od idola. Cijela ekipa se samo može poželjeti i biti s njima je stvarno living the dream u punom smislu te riječi.

Koliko je teško mladom glazbeniku poput vas probiti se izvan granica Hrvatske? Što je bilo presudno u vašem slučaju?

Ima puno ljudi koji misle da je glazbenik biti jako jednostavno - malo se naslikavaš, puno piješ i puno uživaš, ni ne smatraju to poslom, no iza svega toga stoji puno rada, samoće i vježbe, odricanja. Dat ću svoj primjer - ostavila sam stalan i siguran posao te se preselila u Zagreb ne znajući što nosi budućnost. Jednostavno sam vjerovala u glazbu i to što radim, bez obzira na okolinu u kojoj sam često znala čuti: 'Ma što ćeš ti, pa prekasno si počela, pa nitko ne sluša blues' i slično, tako do unedogled, a kada mi netko kaže: 'Ne može se', volim se potruditi da dokažem suprotno. Još prošle zime čistila sam stubišta, kuće, prala po restoranima samo da ostvarim svoj san, a što se čišćenja tiče, rado i sad odem nekom počistiti kad se nađe vremena. (smijeh) Za svoj probitak izvan Lijepe Naše mogu zahvaliti engleskom gitaristu Laurenceu Jonesu koji me otkrio putem društvenih mreža. Često sam tamo objavljivala videa na kojima sviram, pa je on to proslijedio direktoru Ruf Recordsa koji je zatim došao u Hrvatsku da me čuje te me uzeo pod svoje okrilje.

Jeste li imali dvojbi oko toga želite li nastaviti karijeru gitaristice?

Dvojbi nije bilo, dakako, bilo je teških trenutaka, bit će ih uvijek, ali opet ističem - u tim teškim trenutcima potrebna je vjera u sebe i to što radiš, a pritom ne mislim na ogroman ego, nego stajati čvrsto na zemlji i vjerovati u glazbu koju stvaraš te da će ljudi to znati prepoznati.

Iako ste vrlo mladi, već ste održali brojne koncerte u svijetu. Koje nastupe najviše pamtite?

Svaki nastup je poseban, ispred pet ili 5000 ljudi, jer upoznaš puno divnih osoba svaku večer, one koji uživaju u glazbi jednako kao i ti. No ipak mogu izdvojiti neke od zemalja u kojima mi je bilo najljepše, a to su Njemačka, Engleska, Francuska, Švicarska i Moulin Blues Festival u Nizozemskoj.

Budući da puno vremena provodite na putovanjima, kako zapravo izgleda vaš život?

Svakako ne mogu reći da je dosadan. (smijeh) Dok smo na turneji, dani prolaze munjevito. Recimo, na zadnjoj turneji smo u mjesec dana proputovali i svirali u devet europskih država. Dan zapravo izgleda ovako: ujutro buđenje, vožnja od nekoliko sati u kombiju, tonska proba i koncert. Ne stigneš nešto previše vidjeti, ali i nismo tamo da gledamo, nego da sviramo. Sad je kratka pauza od turneje, imamo samo nekoliko festivala u kolovozu u Švicarskoj i Americi, a u rujnu opet kreće jednomjesečna turneja po Skandinaviji i Americi.

Što su vaše strasti osim glazbe? Bavite li se još uvijek downhillom?

Nažalost, više ne, prestala sam s downhillom još dok sam bila u slastičarstvu jer kad radiš 10-12 sati dnevno, ne preostaje ti previše vremena za takav hobi koji iziskuje puno zalaganja, ali i novca. Sada uz gitaru uživam puno u prirodi, obožavam planine, šetnje, a odnedavno i peći kolače i kuhati za nekog meni posebnog.