Legendarni Mladen Kušec počeo je pisati čuvajući djecu svog brata te svoje dvije sestre i to da ih zabavi. Prvi novinarski posao bio mu je onaj na Radio Sljemenu, vezan uz tržnicu i druge najvažnije vijesti. Danas je, uz mnoga svoja djela, sretan jer je sve to radio s radošću. Osmislio je i ostvario brojne emisije i napisao više od 30 knjiga, koje su stekle veliku popularnost, jednako među mladima i među odraslima. Tijekom svog rada naučio je slušati i opaziti ljepotu u dječjim mislima, a još uvijek je neumoran u osmom desetljeću života - piše, putuje i druži se s djecom diljem Hrvatske.

Nedavno ste osvojili Večernjakovu ružu u kategoriji najradijske osobe godine za emisiju 'Bijela vrana' Hrvatskog radija. Jeste li očekivali nagradu i koliko vam znači to priznanje te nagrade općenito?

Znači mi puno jer je to lijepo priznanje za četrdesetpetogodišnje druženje s neobičnom djecom koja, ako ih upoznate, uvijek imaju koristan savjet i djeci i odraslima ako imaju vremena da ih saslušaju.

Tko su 'Bijele vrane' i kako ste došli na ideju osmisliti emisiju?

Bijele vrane smo svi mi sve dok se ne potrudimo jedni druge bolje upoznati. Previše često mi veliki i oni mali ocjenjujemo jedni druge, onako na prvi pogled. Tko smo ili tko su možemo saznati tek kad se potrudimo jedni druge bolje upoznati i tako bolje razumjeti.

Pjesnik ste, pripovjedač, publicist i novinar. Što od svega toga posebno volite?

Sve volim i u svemu nalazim ono zanimljivo i dobro te često skrivenu poruku o tome kakvi bismo trebali biti, što treba znati, razumjeti te kako bolje živjeti jedni s drugima.

Već za života postali ste legendarni hrvatski književnik - osjećate li se tako? I što uopće znači biti legenda u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti?

Nemojte se ljutiti, ali ja sam stvarno tu, a ne u legendi. Gledam oko sebe, tražim dobro u ljudima za sebe i ljude oko sebe, a legende pišem i to najčešće o prirodi oko nas. Što se tiče pisanja, književnik sam punim srcem i dušom, a često su mi teme baš djeca i odrasli koje susrećem i koje poštujem. Želim pokazati onima koji u maštu ne vjeruju da ih sve to okružuje, da je u njima. Da su dio priče koja upravo traje.

Bajke su za djecu, a jesu li i za nas odrasle? Zašto trebamo čitati bajke?

Da, bajke su za djecu, ali i za nas koji smo zaboravili da smo bili djeca i da smo, priznali to ili ne, svi, baš svi sačuvali dijete u sebi. A ako smo bili sretni u djetinjstvu, kako kažu moje 'Bijele vrane', onda smo dobri, a ako nismo, onda smo zločesti jer nismo dobili dovoljno ljubavi, dobrote, sreće. Poruka: čitajte sebi i drugima bajke, one su nam uvijek potrebne jer nam često otkrivaju tajne života.

Malo ljudi zna da je radijska 'Tonkica Palonkica frrr' vaš sin Goran Kušec.

Da, svi misle da je to curica, ali to je zaista moj sin Goran. Snimio sam ga kad je imao tek četiri godine. Bio je živ dječak, pun priča, slušao je jednu ploču s pričama i naučio ih napamet. Govorio je kao glumci Sven Lasta, Krča, Šovagović... oponašao ih je savršeno i ja sam ga bezočno koristio u toj emisiji. Bio mi je izvor pri ruci.

Imate 80 godina i oduvijek radite s djecom. Što ste naučili od njih?

Reći ću iskreno - puno, ali ne bih pogriješio kada bih rekao - skoro sve lijepo, korisno za odnose s drugim ljudima, pogotovo ono zaboravljeno, a što nas vodi u iskrenost, u istinu koju previše često svi skrivamo. Naučio sam ono što sam odrastajući izgubio, pa sam to prenosio ljudima oko sebe.

Koja je vaša tajna dobre komunikacije s djecom?

To da ih znam slušati, a ne da želim potvrdu onoga što ja pritom mislim. Znači, važno smo svi zaboravili. Trebamo opet učiti slušati ljude oko sebe, a ne stalno govoriti. Bog nam je dao uha!

Današnja djeca više vremena provode na elektroničkim uređajima, internetu, a manje u parkovima, na igralištima. Kako to promijeniti ili se moramo pomiriti s tim da je sve to u skladu s vremenom?

Ne možemo i ne trebamo to promijeniti, jer to bi bilo vraćanje u vrijeme koje više ne postoji, osim u sjećanjima. Trebamo se umiješati svojim pričama, zanimljivostima. Trebamo djeci biti zanimljiviji od nevidljivih elektroničkih meštara. Moramo se boriti za svoj, a to znači i za dječji život. Pokazati na sve načine da smo u ljubavi, prijateljstvu, životu bolji i bliži njima. Da smo tu kraj njih, a da je ono nevidljivi elektronički svijet koji ne mogu zagrliti, reći mu, gledajući ga u oči, svoje probleme i dobiti savjet, dodir zabrinute ruke mame, tate, bake, djeda.

Koliko se odgovori djece razlikuju unazad 20-30 godina i danas - što ste primijetili i što vas veseli u njihovim odgovorima, a što žalosti?

U nekim stvarima jako se razlikuju. Danas su češće slabiji u pisanju, rečenice su im šture, ali opet - ne uvijek. Skloniji su porukama, mobitelu, nevidljivom, ali onom za što im se čini da im je, za razliku od prezaposlenih roditelja, uvijek pri ruci, uvijek tu.

Kako birate teme koje su zanimljive djeci, što vas inspirira?

Ako si svojim poslom, a to kod mene znači dušom i tijelom, stalno prisutan slušajući, gledajući i sudjelujući kroz priče, romane, slikovnice, u tom svijetu, onda ga bolje razumiješ i poznaš. Eto, nije ništa posebno.

Djeca su neposredna i iskrena, pozitivna, no s vremenom i ona odrastu. Kad prestanemo vjerovati u dobro i postanemo tako negativni? Kad izgubimo to dijete u nama?

Davno je napisao genijalni Tolstoj: 'Ima anđela, to su djeca do svoje treće godine.' I to je to. A onda rastu, počinju slušati i sve češće gledati svijet na način odraslih. I tu počinje gubljenje krila.

Koji su vas dječji odgovori posebno dirnuli iz nekog razloga?

Željka, četiri godine: 'Ja znam da je mami teško, ali kako da ja njoj dokažem da je i meni teško?'

Nevenka, šest godina: 'Mi nemamo psa ni mačku u Zagrebu, pa onda imamo auto.'

Tomica, šest godina: 'A kak ne bi bil nervozan kad uvijek sve mora bit po drugom, nikad po mojem!'

M.K.: 'Da ne ideš u vrtić, je li to nepravda?' Tomica: 'Mogu nekog drugog izbacit, a mene primit. To bi bila nepravda.'

Marko, 10 godina: 'Teško je biti dijete, dijete bez roditelja je teško bit.'

I što još reći kad sam takvih tema, životnih priča, istina, doznao više tisuća.

Osjećate li ponekad, nakon toliko godina rada, zamor materijala?

Tugu, radost, iznenađenje, ljepotu, nadu, vjeru u život, to i još štošta drugog osjećam!

U nekadašnjoj brijačnici u Novalji izložili ste na tavanu nađenu opremu stare butige koja je ondje radila sve do 1943. godine. Kako ste došli na tu ideju?

Nije bilo, zapravo nije baš tako. Objasnit ću. To je stara kuća bake, djeda i oca moje žene Zorice. Baka i djed su imali dućan pun svega i svačega, a ljudi su zaboravili da su se ti dućani hrvatski zvali sitničarije. U njima se moglo kupiti za novac ili na veresiju, zabilježbu, pa kad bude novca, sve što je ljudima trebalo. Onda je došlo 'oslobođenje' od svega i svačega, govorio je moj tast, i u tu bivšu trgovinu, butigu i dio kuće, useljen je brico s obitelji. Prošle su godine, popustilo je oslobođenje i mnogi su dobili natrag kuće. Ali domaći iz te kuće su nestali i kuća je sada bila samo kuća. Poslije i ženina djedovina za odmor nama iz Zabrega. Još kasnije ja sam s tavana spustio sada već 100 godina staru butigu i sve stvari, pa je taj dućan danas mali muzej s pričom iz tih davnih vremena. A u dvoru (dvorištu) imamo, uz veliku pomoć Grada Novalje, tijekom dva ljetna mjeseca radionice za djecu. Vode ih vrhunski stručnjaci, lutkari, profesori. Ako dođete na odmor u Novalju i imate dijete, lako ćete naći zanimljivo mjesto za vas i njega, samo pitajte za Crnkovićev dvor. Dobro došli, čekamo vas!

Kako najradije provodite vrijeme s unucima?

Zovu se Mia i Jakov. Mia ima 17 i pol godina i sva je u prirodnim znanostima, biologiji, te je već mentorica u Višnjanu kod poštovanog Korada Korlevića. Jakov još malo pa će imati šest godina. I on, kao i Mia, doma je s novom tehnologijom, jer ovo je njihovo doba. Žena i ja borimo se za susrete, podmećemo knjige, igre, vodimo na izlete. Najviše smo s njima ljeti, u Novalji.

Što je ono važno u životu? To ste uvijek pitali djecu pa ste tako dobili i onaj čuveni odgovor: 'U živootu je vaažno da ne skidaš ploočice sa zida u kupi-oni!'

Sačuvati sebe, vjeru u sebi i to da je život najveće čudo u kojem trebamo svaki dan uživati, osjećati, boriti se, biti. Evo, nisam ni ravan onome što i kako oni 'mali' znaju reći.