Njezino pismo prenosimo u cijelosti:

'Optužena sam u medijima po navodnim izjavama ravnateljice Osnovne škole Matija Gubec, Zagreb za zanemarivanje svog mlt. djeteta.

Navodim da se moje navodno 'zanemarivanje' djeteta sastojalo u činjenici da sam, kao i sve druge zaposlene majke u ovoj državi, ponekad radi objektivnih razloga spriječena sama otići po dijete u školu i preuzeti ga u 15:00 h, jer moram kao i sve ostale žene – majke i raditi, jer i ja i moje dijete živimo od mojeg rada, kao što je bilo i cijeli moj život, jer sam odmalena živjela od svog rada, a posebno nakon rođenja djeteta.

Pored poslovnih obveza, ponekad se dogodi i bolest, operacije, hitna poslovna putovanja (na privatna uvijek sa sobom vodim svoje dijete, od rođenja do danas i ne idem nikamo bez njega), prometni kolaps u Zagrebu, iz kojih razloga sam tražila od suda, a radi nemogućnosti postizanja bilo kakvog sporazuma sa ocem djeteta, dozvolu za sastav tzv. Pick up liste, liste osoba koje umjesto roditelja mogu preuzeti dijete iz škole.

Naravno, riječ je o svim povjerljivim i bliskim osobama koje mlt. dijete voli i poznaje i nikada nisam pravila problema oko osoba koje umjesto oca mogu preuzeti dijete iz škole, za razliku od njega.

Sud je prije ljeta ove godine, u svibnju, donio i odluku da radi protivljenja oca mogu ponovno i ove godine (kao i prošle godine, kada se radilo o upisu u 1. razred osnovne škole i kada me je sud ovlastio da mogu samostalno poduzimati sve pravne radnje vezane za upis djeteta u 1. razred, u što spada i sastav tzv. Pick up liste, koju sudsku odluku je ravnateljica ponovno proizvoljno tumačila uskrativši mi po njoj sasmostalni sastav tzv. Pick up liste) sama i bez njegove suglasnosti i upita oca, izvršiti upis djeteta u 2. razred osnovne škole, kao i odluku da mogu samostalno sastaviti popis osoba koje mogu preuzeti dijete iz škole, na što se otac, naravno, žalio.

I takve sudske odluke ravnateljica nije poštovala niti ih se pridržavala te je dijete upisano u 2. razred par dana prije početka same škole, a sudsko rješenje o osobama koje mogu preuzeti dijete iz škole je ponovno ignorirala, stavljajući ultimatum da ju sudske odluke ne obvezuju dok se ne ispune njezini školski formulari, iz čega proizlazi da je ista iznad i suda i zakona i da postupa suprotno zakonskim propisima, koji navode da svi moraju poštivati sudske odluke i pridržavati ih se.

Radi navedenog samovoljnog tumačenja prvotne sudske odluke, koja se odnosila na upis djeteta u 1. razred, do donošenja nove sudske odluke u svibnju ove godine u odnosu na moje pravo na samostalan sastav tzv. Pick up liste koju mi je sud pravomoćno dosudio već kod upisa djeteta u 1. razred osnovne škole (koja je po žalbi oca ukinuta od strane Županijskog suda Split, bez ikakvog valjanog, zakonitog i logičnog razloga i potpuno suprotno ranije iznesenom stavu istog višeg suda o istoj činjenično pravnoj materiji), cijelu godinu sam morala sama preuzimati dijete iz škole, odnosno tolerirala se ta mogućnost i mojem zakonitom suprugu, očuhu djeteta Igoru Kojiću.

U situacijama kada sam ja npr. bila operirana i bolesna, a o čemu sve postoji medicinska dokumentacija i koja je poznata i školi i ravnateljici, ista je odbijala bilo kakvu suradnju sa mnom, za razliku od suradnje s ocem, te je inzistirala da ja osobno moram doći po dijete, a sve u kontinuiranom dogovoru i suradnji s ocem, jer u protivnom bi svaki puta obavještavala Centar za socijalni skrb Zagreb, Podružnica Črnomerec, o mojem navodnom 'zanemiravanju djeteta', iako su sudu koji vodi predmetni postupak sve navedene činjenice bile poznate i koji ih je ocijenio na način da je udovoljio mojem zahtjevu i donio je rješenje u moju korist.

U krajnjoj liniji, sama je škola ponudila roditeljima mogućnost postojanja Pick up liste, radi navođenja koje osobe mogu umjesto roditelja preuzeti djecu iz škole, a koju mogućnost ja nisam nikada mogla ostvariti, radi ponašanja oca u suradnji s školom, čak i kada sam imala sudsku odluku o tome.

Iz navedenog jasno proizlazi - ja nisam nikada niti ću ikada zanemarivati svoje dijete, kao i da ga nisam iskoristila, prema navodima oca, za promociju svoje turneje, već sam shrvana od stalnih napada i podmetanja oca uz pomoć dijela sustava, koje traje sustavno i kontinuirano godinama, iznijela problem u javnost da se takve stvari više nikada ne dogode niti jednom djetetu i niti jednoj majci u istoj ili sličnoj situaciji.

Prema takvom tumačenju, sve zaposlene i radne žene u ovoj zemlji koje imaju malu djecu, a posebno one koje su samohrane majke, znači sve sutkinje, odvjetnice, liječnice u bolnicama i zdrastvenim ustanovama, profesorice, radnice u pošti, bolnicama, čistoći, Ministarstvima itd., su neharne majke koje zlostavljaju i zanemaruju svoju djecu, jer radi radnog vremena koje je svima dulje od 15:00h ne mogu osobno preuzeti svoje dijete, a ne daj Bože da im i suprug normalno radi… Jer tada ne mogu oboje preuzeti dijete…

Svi oni su prema tumačenjima u ovoj zemlji onda nemarni i neharni prema svojoj djeci za koju rade kako bi im mogli priuštiti nekakvu egzistenciju ili svi morali dobro 'jamiti' pa ne raditi ništa i vozikati se okolo do 15:00h do preuzimanja djeteta iz Osnovne škole Matija Gubec, prema stavu ravnateljice i oca koji je, umjesto sebe, na Pick up listu stavio svog vozača i bodyguarda...

Odgovor je na Vama, dragi sugrađani…

U odnosu na incident koji se dogodio mojem 7-godišnjem djetetu u petak, 11.10.2019. godine, u Osnovnoj školi 'Matija Gubec' Zagreb, IB program, i sve navode u medijima i raznih osoba (stručnih, nestručnih, navodnih izjava roditelja itd.), željela bih istaknuti kako je sve to, nažalost, prezentirano na jedan površni, šablonski i manipulativni način, kako se zapravo ne bi vidjela bit i srž nastalog incidenta i problema, a što je nažalost uobičajeno u ovoj zemlji.

Moje dijete je kao 7–godišnjak u vlastitoj osnovnoj školi u koju ide 2. godinu zaredom, bilo od strane učiteljica nasilno i protivno njegovoj volji i želji spriječeno da ode svome očuhu Igoru s kojim živi i kojeg jako voli i s kojim je dolazio i odlazio do sada u školu (kao i sa mnom), nakon čega je bilo zadržano na silu cca 2 h u školskoj učionici, izolirano od sve ostale djece koja su uredno otišla, koja je bila zamračena spuštanjem svih roleta do kraja, kako bi se dijete izoliralo od njegova očuha i cijele vanjske sredine, pri čemu je dijete bilo uplašeno, u stresu, zbunjeno, začuđeno… u mraku samo i zatvoreno cca 2 sata… kraj očuha ispred učionice, kojega više ne može niti vidjeti, a kamoli do njega doći, iako to želi…

I to sve nitko nije napisao niti se nitko od nadležnih državnih institucija nije na to osvrnuo, a ponajmanje sukladno zakonu reagirao, a to je upravo bio klasičan primjer psihičkog i emotivnog zlostavljanja mlt. djeteta i to u odgojno obrazovnoj ustanovi od učiteljica, jer predmetno postupanje nije bilo postupanje u korist djeteta, već se radilo o postupanju u korist čuvanja vlastitih pozicija, interesa i moći određenih osoba u određenim nadležnim institucijama, a po nalogu oca.

Odgovor je na Vama, dragi sugrađani... i zapitajte se kako bi Vi reagirali da se to dogodi Vašem djetetu od 7 godina… I od koga je škola zapravo 'štitila' moje dijete?

p.s. ili je bolje pitanje 'za koga'?