Jedna od najboljih glumica generacije i uopće u Hrvatskoj pamti osamdesete po bezbrižnom životu, a u seriji 'Crno-bijeli svijet', uz ostalu vrsnu glumačku ekipu, svojim simpatičnim likom vraća nas u vrijeme Univerzijade, odlazaka po odjeću u Trst, redukcija struje, nestašica kave, radnih akcija, razigrane mode te neobičnih frizura, serija i bendova koji se i danas rado gledaju i slušaju. Puna energije i životnog elana, diva domaćeg glumišta Jelena Miholjević uz supruga, redatelja Darija Harjačeka, sina Bartola i kćer Adu dobila je emotivno ispunjenje i obiteljski mir, kao temelj za daljnje sazrijevanje te brojne glumačke transformacije i uloge koje ostvaruje i iznova oduševljava publiku svih generacija.

Možete li nam otkriti po čemu će se 'Crno-bijeli svijet' razlikovati od prethodne tri sezone?

Ne smijem naravno puno otkriti o novoj sezoni. Bit će i velikih promjena, a zapravo nisu neočekivane jer je život čak i u osamdesetima nosio izvjesnu dramatiku. Naravno, nitko nije mogao naslutiti koliko će nam još dramatičnih događaja i preokreta donijeti budućnost, ali sva lica prolaze kroz emotivnu i životno preslagivačku turbulentnu fazu. Mislim da su naši scenaristi Goran Kulenović i Igor Mirković opet majstorski vodili cijelu priču koja uvijek ima neku svoju ravnotežu, kako to u životu i biva - između teških i lijepih trenutaka. Život junaka 'Crno-bijelog svijeta' nosi sa sobom iznenađenja i probleme, rješavanje istih, puno smijeha i ljubavi.

Kakva je atmosfera na snimanju nove sezone serije? Javlja li se možda pomalo zamor?

Budući da smo dugo stjecajem okolnosti bili u karanteni, koja je izvedbene umjetnike i općenito cijelu produkciju bacila na koljena, imali smo prisilni odmor iako smo ga iskoristili za pisanje, pripremanje uloga. Zapravo sam, kad malo bolje razmislim, puno toga radila dok smo bili doma. Samo to školovanje na daljinu i priprema za snimanje, za koje nismo znali kad će početi... Sad uživam u svakom danu i nema govora o zamoru. Zamor će se morati pojaviti jer je to iscrpljujuće radno vrijeme uz neke zanimljive detalje da recimo često glumiš zimu, a vani je + 35 stupnjeva i slično. No još nema govora o zamoru jer smo počeli i nadam se da ćemo zbog svih ovih okolnosti uspjeti dovršiti novu sezonu. Atmosfera je još uvijek jako podržavajuća u smislu da smo svi jedva čekali da se ponovo vidimo i nevjerojatno se veselimo jedni drugima, novim modnim izričajima, frizurama, bojama za kosu. Nismo se još ni svi sreli na snimanju. To nas još tek čeka!

'Crno-bijeli svijet' pokazao se kao pun pogodak kod domaće publike, malo što se dočekalo s toliko entuzijazma. Jeste li se nadali tome kad ste je počinjali stvarati i kako vi pamtite osamdesete godine prošlog stoljeća, kada se živjelo u bivšoj državi i drugom političkom sustavu?

Uvijek se u projekte ulazi s nadom, ali ja sam nekako pročitavši scenarij odmah osjetila da držim nešto što je najveća kvaliteta serije, a to je da svima nama trebaju neke tople priče, serije koje ljude i prošlost tretiraju s malo nježnosti i ljubavi prema razdoblju koje je prošlo. Osjetila sam neku veliku toplinu u scenariju, a opet, ona nije nametnuta, ona proizlazi iz same priče. Bio je to period kad se sve događalo i sva ta muzika koja je bila jako razigrana i obilježava nas do danas. Naravno da je kod mene bilo i jako puno nostalgije zato što sam odrastala u tim godinama i ludo je imati priliku ponovno proživjeti na ovaj način neki period života koji nas je formirao i obilježio u svakom smislu. Na neki način sam očekivala da će biti dobro primljena, da će se ljudi odmah povezati s njom. Naravno da se osamdesete mogu tretirati na razne načine, a ove naše ušle su u domove ljudi i hodajući ulicom, kad mi se ljudi obraćaju, osjećam da zbilja jako vole seriju.

Gdje pronalazite najviše sličnosti s Ksenijom? Negdje sam pročitala da ju je Goran Kulenović oblikovao po svojoj mami.

Moje sličnosti s Ksenijom su nevjerojatne, a opet, i razlike su nevjerojatne. (smijeh) Mislim da mi glumci uvijek imamo zadatak - kad se susretnemo s ulogom - braniti njezine karakteristike. Da glumiš najcrnjeg zločinca, moraš ga obraniti da bi preko tebe cijela tema došla do gledatelja i da bi se sve to moglo kritički gledati. Ksenči i ja imamo razlike i sličnosti. Ja nisam toliko borbena, nisam toliko artikulirana kao ona. Ona ne ide preko sebe, uvijek je čvrsto postavljena, dosta je šefovski raspoložena, a toga u sebi baš i nemam i to me frustrira. Voljela bih se ugledati u nju. Ima nevjerojatno puno empatije, a opet i zdravog razuma, velika je poštenjačina i stalno je na rubu živaca. Možda to ide u paketu.

Radite s puno mladih kolega. Kad ste vi stasali kao glumica, bilo je to potpuno drugo vrijeme. Što mislite, kako je njima danas? Biste li im mogli dati neki savjet?

Potječem iz glumačke obitelji i mogla sam to gledati iz prve ruke. Naravno, to je čaroban svijet koji te obuzme. Recimo, meni je odluka da postanem glumica jedna od najboljih i najvažnijih u životu iako sam naravno imala razne krize. Mi imamo privilegij da se možemo igrati do smrti, da stalno možemo istraživati ljudsku prirodu, da razmišljamo o stvarima konkretno i kroz svoje tijelo, misli, svoje biće i da stalno možemo napredovati. To su pozitivne stvari našeg posla, a negativne su te da za to treba jako puno energije, pažnje, snage i jako puno rada, a da se to uvijek ne prepoznaje. Glumu ne bih nazvala poslom, već pozivom. Ona je lijek. Da nisam glumica, mislim da bih puno teže prolazila kroz mnoge situacije u životu. Tako da na neki način kroz rad s mladim ljudima koji me motiviraju - jer mi je već dosta misliti samo na svoje uloge, a imam i karakteristiku da mogu obavljati šest stvari u isto vrijeme i dobro ih obavljam, nego kad se posvetim samo jednom - pokušavam dati do znanja koliko je zapravo poziv koji su osjetili da budu glumci i kompleksan. Pokušavam ih ohrabriti da njeguju sebe jer to nas nitko nikada ne uči. U našoj zapadnoj civilizaciji stalno se traži još više, bolje, veća produktivnost i nikad nisi zadovoljan, a u glumi nema požurivanja. Zato naše probe u kazalištu traju od četiri do pet sati, a radi se mjesec i pol, dva.

Koja je najveća zabluda kod nas što se tiče glumačkog zanimanja?

Kao da nam se općenito u društvenom životu i u medijima jako otkrivaju predrasude prema svemu, pa tako i prema našem zanimanju, ali naravno da je sve to obrnuto proporcionalno od nekog obrazovanja i uvida u materijal, tako da vjerojatno ljudi koji imaju pogrešne pretpostavke rade to iz neke svoje ignorancije. Moram priznati da se time puno ne bavim jer me to bezrazložno samo ometa u miru koji mi je itekako potreban da bih mogla raditi.

Vremena su prije bila toliko drugačija. Sad je nastala velika borba i događa se jako puno negativnih i teških stvari. Mislim da je mladim ljudima jako teško, ali ja bih im uvijek savjetovala da se trude da ih taj vrtlog ne povuče, što i sebi savjetujem i ponavljam. Moraju osvijestiti to da ima dovoljno mjesta za sve i da će nam se kad smo vrijedni to uvijek isplatiti, vratiti. Teška su vremena svima, ne bih htjela previše dramatizirati, ali činjenica je da je toliko nepoznanica. Uvijek je kultura ta koja odmah krene gubiti sredstva, zapravo time i viziju, nemogućnost napretka i izuzetno je teško mladim ljudima i kolegama slobodnjacima. Mi se trudimo biti solidarni koliko tko može. Veliki nered osjećaju svi građani jer živimo od dana do dana. Ovo je specifično vrijeme, u kojem bilo kakvi savjeti ne drže vodu, svi moramo ne paničariti, nego zadržati svoj mir i smisao te se nadati boljim vremenima.

Uz ulogu u 'Crno-bijelom svijetu', radite li trenutačno još na nekome projektu?

Trenutačno radim na dosta toga, na predivnim stvarima. Ne znamo kako će sve izgledati i kad ćemo moći izaći s premijerom u mom matičnom kazalištu Gavella, u kojem smo radili predivan tekst 'Posjet stare tame' Friedricha Dürrenmatta koji korespondira sa sadašnjosti, a pisan je 50-ih godina. Radimo ga u režiji Dore Ruždjak Podolski i dramatizaciji Tomislava Zajeca i sve je to jako prekrasno i inspirativno. Došli smo do finiša dva tjedna prije premijere, kada smo mogli isprobati kostime, šminku, scenografiju, svjetla, a onda smo u ožujku bili zatvoreni zbog Covida. Zatim je moje matično kazalište zadesio potres, a sada iz sigurnosnih razloga, iako je kazalište u dosta dobrom stanju, imamo problem s ulazom i nedovršenim radovima. Međutim hrabri ljudi u Skupštini uspjeli su izglasati žurno bavljenje tim problemom jer smo doista paralizirani i tražimo način da budemo prisutni za našu publiku. Sada se radi 'Višnjik' u suradnji s Osječkim ljetom i igralo bi se vani - snimali smo dosta materijala, pisani su tekstovi koji će biti izvedeni, a koji su prilagođeni za mali broj publike. Tražili smo sve moguće načine na koje funkcionirati u ovim izvanrednim okolnostima. U svakom slučaju, 'Posjet stare dame' je pred izlazak i jedno čekamo dopuštenje statičara da publika ponovo može sigurno doći u naše kazalište. Inače, bila sam na predstavi 'Kafka na žalu' u HNK-u i ne mogu vam opisati koje uzbuđenje sam osjećala zato što je izašla premijera u ovoj situaciji. Moram reći da se u kazalištu stvarno poštuje razmak, nose se maske i nekako divno mi je vidjeti koliko ljudi zapravo žudi za susretom s kazališnom predstavom, kao što mi jednako tako žudimo za susretima s publikom. Ovo je velik izazov za kazalište, ali ima nade da ćemo ipak naći put.

U Hrvatskoj smo u posljednjih nekoliko godina konačno prihvatili to da imamo dobre glumce te dobre filmove i serije. Jesu li se počeli raditi kvalitetniji sadržaji ili su ljudi počeli više pratiti scenu?

Znate, ja sam vam malo idealist, nisam osoba koja će gledati negativne stvari. Primijetila sam da u Hrvatskoj ljudi tako lako pljunu na nečiji trud, na nečije djelo, a onda se nakon nekog vremena pitaju zašto se ne snima još takvih stvari i počnu uživati u svemu tome. To je neka čudna dinamika naših gledatelja što se tiče televizije, a to sam više puta osjetila na svojoj koži. Mislim da je to više pitanje za publiku nego za nas koji radimo, u svakom slučaju ponosna sam na produkciju. Sve bi to moglo biti puno bolje, a kad god se pokrene nešto, uvijek je to dva koraka naprijed i pet koraka nazad. Radimo u posebno teškim uvjetima, a to bi bila cijela jedna tema koju bi trebalo otvoriti. À propos svih repriza za vrijeme pandemije, u jednom trenu bio je film koji sam radila, dvije serije koje sam snimala. Naravno, mi od svega toga nemamo nikakvog obeštećenja, međutim generalno sam ponosna na našu produkciju jer ima raznolikih djela i ne stignem ih sve popratiti. Gledajući zemlje u okruženju, naravno da tu ima različite dinamike, ali mi stvarno možemo biti ponosni na ono što radimo.

Zadnjih godina uvelike se raspravlja o poziciji glumica u tom poslu. Kakva je situacija kod nas? Kako su glumice pozicionirane u odnosu na glumce?

Kritizirati je uvijek izuzetno lako. Pljuvati po nečemu ne košta ništa, a puno toga može srušiti. Mi koji se bavimo umjetnošću moramo biti spremni na sve i reagirati sada i ovdje, što je prilično zbunjujuće jer, kao što sam ranije rekla, svi smo pogođeni ovom situacijom. Kad bi se pobrojalo to koliko mi radimo, ljudi ne bi vjerovali. Naš posao ne staje kad izađemo iz kazališta, radimo cijele dane, cijele noći - i u snu znamo raditi na nekoj ulozi. (smijeh) Ali to volimo i glumac koji nema posla je najtužniji, najugroženiji glumac, tim više što se gubi ta neka kondicija koju se inače ima kad se puno radi. Zato smo svi mi tako veliki radoholičari.

Tema razlika između muškaraca i žena, koje su sve veće i rapidne, postaje izuzetno bolna. Ne mogu vjerovati u to! Da su moja nona i baka žive, pale bi u nesvijest kad bi čule o čemu danas raspravljamo. Moram priznati da nisam sudjelovala u produkcijama za koje znam da rade razliku između muškaraca i žena. To je sramotno i frustrirajuće. I ne nalazim nikakvo opravdanje za takav licemjeran odnos kakav postoji u svakom poslu, pa tako i u našem. Osobno nisam to osjetila na svojoj koži jer puno više radim u kazalištu nego na filmu. Uvijek bih stala na stranu ljudi koji traže logičnu ravnopravnost ljudi koji rade isti posao, a nisu jednako plaćeni. Na suprotnoj strani medalje je lijepa činjenica kojoj svjedočimo, a to je da su u vrijeme u kojem je moja mama, koja je isto glumica, imala pedeset godina - nestajale uloge za žene te dobi. A sada sam presretna zbog divnih uloga koje kolegice i ja imamo, zbog toga koliko ima tekstova napisanih za žene naših dobi, koliko su se žene naših dobi vratile na scenu. Fale mi starije generacije na sceni. Mislim da smo mi jedna od rijetkih kultura koje uopće ne doživljava svoje umirovljene glumce. To mi je to koma. Susret generacija na sceni nešto je jako uzbudljivo.

Nedavno se pisalo o vašoj dijeti, skidanju kilograma, blefaroplastici koju ste obavili.

Što se tiče toga da se pisalo o mojoj operaciji kapaka ili bilo kojem potezu koji radim sa sobom, ja sam vam uvijek jako uzbuđena kad otkrijem da nešto čega sam se bojala nije strašno i imam potrebu, kako kaže moj tata, progovoriti na lakat. (smijeh) Naime imam potrebu podijeliti to sa svijetom. Znači, bilo da je to neka uspješna dijeta, bilo nešto lijepo za što otkriješ da ti zbilja pomaže - meditacija, neki dobar sustav vježbanja. Volim čitati o tim stvarima i puno se zabavljam time. Tako sam imala potrebu, a jako sam se bojala te operacije očiju, reći: 'Sad kad si vidjela kako je, imaš potpuno pravo bodriti ljude da se odluče na to.' Da sam ja imala te informacije, ne bih se bojala i čekala nekoliko godina, tako da je moj osnovni motiv bio da s ljudima podijelim neke sjajne stvari koje možemo napraviti za sebe i svoje zdravlje, a i za svoj izgled.

Pribojavate li se zrelijih godina?

Što se tiče starenja, pogotovo u mom poslu, izuzetno je važno da, ako budem imala sreće, budem fit jer je naš posao psihofizički vrlo zahtjevan. Zato mnogi glumci nekako fantastično stare. Trudim se da pazim na prehranu i puno vježbam, puno čitam, puno slušam glazbu, pokušavam se odlijepiti od dnevnopolitičkih stvari koje sve nas jako uzrujavaju i brinu, ali i to će proći. Jedino što možemo učiniti je da budemo dobri svojima, ljudima oko sebe i da što bolje radimo posao za koji smo pozvani da ga radimo.