'Ponovno ujedinjenje dviju Koreja' premijerno će biti izvedeno u petak 22. rujna. Predstava je najavljena kao 'pohvala ljubavi', a tekst kao 'gorko-slatko' pismo, u kojem se francuski autor uz osmijeh poigrava melodramatičnom matricom te je potom inventivno preispituje. U središtu su međuljudski odnosi u današnjem društvu, ispričani iz vizura glavnih junakinja. Drama je zapravo spoj nekoliko naizgled nepovezanih tragikomičnih ljubavnih priča, fragmenata iz života glavnih junakinja, koje naposljetku tvore cjelinu.

Tekst je s francuskog prevela Vanda Mikšić, prošlogodišnja dobitnica Nagrade Iso Velikanović, a uz Jelenu Miholjević, ostale glavne uloge igraju Ksenija Pajić, Nataša Janjić i Barbara Nola. Kako su izvedbe suvremenih francuskih dramskih tekstova u hrvatskom kazalištu prava rijetkost, a i sam Pommerat je relativno nepoznat - do sada mu je izveden samo jedan tekst, 'To dijete', na Splitskom ljetu prije četiri godine - predstava 'Ponovno ujedinjenje dviju Koreja' bit će zanimljiva novost na hrvatskoj kazališnoj sceni. 

'To je fantastičan tekst, koji vas sve više intrigira što dulje radite na njemu. Taj tekst govori o svemu što nas boli u životu, o ljudskim odnosima, našim strahovima i velikim traumama, postavljajući pitanja o tome što je ljubav, možemo li doprijeti do osjećaja ljubavi, što radimo u životu kako bismo tu ljubav onemogućili i ima li nade u ljubav. Još se nikad nisam susrela s tekstom u kojem je pisac tako fantastično i pronicljivo, kroz svakodnevne situacije, opisao ono o čemu se čovjek boji razmišljati – o ratu, patrijarhatu, zabranjenoj ljubavi, vlastitom roditeljstvu, smrti, bolesti, zaboravu. Uz to je tekst izuzetno duhovit', kaže Jelena Miholjević, glumica koja je publiku Gavelle zadnjih godina osvojila ulogama poput Franje u 'Prolazi sve' i Eme Bovary, a na televiziji likovima kao što su majka Ksenija u seriji 'Crno-bijeli svijet' i Zora Agnezi u 'Počivali u miru'.   

Kakva je njezina uloga?

'Igram pet, šest uloga, kao i ostali glumci. Recimo, ja igram, između ostalih likova, ženu koja je izgubila pamćenje, ženu koja radi kao čistačica, a muž joj se objesio, ženu koja ima tajni život, no moram naglasiti da su sve fantastično napisane i da nema loše uloge. Također smo svi članovi orkestra, imamo saksofone, klarinete, kontrabas i klavir, tako da nam je i zabavno. Svaki dan vježbamo po dva sata. Probe su zahtjevne, intenzivne i naporne, traju osam, devet sati, no istodobno su prekrasne i potpuno smo u tome', otkriva Jelena Miholjević.    

Pommeratov tekst ima intrigantan naslov 'Ponovno ujedinjenje dviju Koreja', što automatski asocira na aktualnu političku situaciju na Korejskom poluotoku, na kojem je zadnjih mjeseci užarena atmosfera i sve kuha.

Ima li tekst eksplicitnih političkih konotacija ili se ujedinjenje razmatra na simboličnoj razini? 

'Tekst ima itekako jake političke konotacije, ali kroz naše intimne, ljudske odnose. Nije direktno političan i u njemu nema realističkih dionica, nego je riječ o poetskom odnosu prema Korejama. Dakle predstava ima duboku vezu s Korejama, a zapravo - nema. Pommerat je mogao odabrati i bilo koju drugu rascijepljenu zajednicu da pokaže raspolovljenost cjeline na dva dijela. Sam naslov spominje se u sceni između dvoje ljudi, u kojoj baš ja igram, kad žena muža pita kako je bilo kad su se vjenčali, a on joj odgovara da je bilo prekrasno, nestvarno, kao da su se dvije Koreje ponovno ujedinile nakon dugo vremena. Simbolički gledano, te dvije Koreje možemo tumačiti kao muškarca i ženu, dvije žene u ljubavnom odnosu, ili majku i dijete, kao bilo koji bolni odnos koji se dogodi kad se jedna cjelina razdvoji i raspukne na dva dijela. I mi sami ponekad ne uspijevamo biti cjeloviti i možemo se raspuknuti na dva dijela, što može biti jako bolno. Dakle i mi samo možemo biti te dvije Koreje. To je onaj bolni osjećaj kad 'jedno' nije 'jedno'. Pommerat je uzeo tu snažnu i radikalnu simboliku dviju Koreja, dakle 'jednog' koje se raspuklo, kako bi prikazao kako se to 'jedno' pokušava u velikoj boli, tuzi, strasti, ljubavi i egzaltaciji ponovno ujediniti. Iz svake scene jasno se vidi zašto je u naslovu apostrofirano ponovno ujedinjenje dviju Koreja', pojašnjava Miholjević.     

Francuski pisac, dramatičar i redatelj Joël Pommerat je zadnjih desetak godina jedan od najcjenjenijih kazališnih autora u francuskom teatru. Poznat je po tome što režira samo svoje drame, ali i po svom posebnom načinu rada u kazalištu, u kojem je naklonjen eksperimentu i improvizaciji. Karijeru je započeo kao glumac u amaterskim družinama, no ta pozicija bila je za njega previše skučena te je počeo istraživati i pisati kazališne komade, a zatim je 1990. osnovao kazališnu grupu Compagnie Louis Brouillard, s kojom je počeo postavljati svoja djela.

Od 2007. do 2010. grupa se na poziv pridružila skupini Théâtre des Bouffes-du-Nord glasovitog Petera Brooka. Pommerat je na svoj 40. rođendan obećao da će svake godine napisati jednu dramu za svoju kazališnu družinu, sve dok ne navrši 80. Iako njegovi tekstovi nisu postavljani na hrvatskim pozornicama, njegov komad 'To dijete' u izvedbi pariške Compagnie Louis Brouillard, koji se bavi odnosom roditelja i djece na temelju šokantnih dokumentarnih razgovora s djecom, gostovao je na Festivalu svjetskog kazališta prije deset godina. 

'Tekst je sastavljen od 20 scena, odnosno malih dramskih djela, koje su nazvane vrlo jednostavno – Ljubav, Smrt, Novac, Rat, Prijateljstvo i nisu međusobno povezane, a zapravo jesu', kaže glumica, pojašnjavajući Pommeratov tekst.

'Scene su kratke i u svaku je uključeno od dvoje do osmero ljudi koji su u nekom odnosu, a mi u njima čitamo naše najgore strahove ili strasti. Oni zapravo pokazuju labirint ljudskih zagonetki i ljudske duše. Dakle Pommerat je očistio situacije od nepotrebnog kompliciranja već u semantici stvari, no kad se uđe duboko u bit materijala, onda se otvaraju ogromni svjetovi. On je kroz užasno jednostavan postupak uspio uznemiriti dušu čitatelja i gledatelja, a i glumca. Stalno smo puni odgovora, ili se branimo ili živimo po nekim konceptima, za koje mislimo da po njima moramo živjeti do kraja života. No ovaj nas tekst toliko uzdrmava kao ljudska bića tako da ponovno postavljamo ona ozbiljna pitanja koja smo prestali postavljati, no koja nam se vrte u noćnim morama i neprospavanim noćima. I svaki dan se nađe nešto što nas ponovno potrese i uzdrma', kaže Jelena Miholjević, dodajući da se još nije susrela s tako ingeniozno napisanim suvremenim tekstom.

Pitamo je kakva je suradnja s Paolom Magellijem, koji se tim tekstom vraća u Gavellu nakon osam godina. Magelli je u nekoliko navrata već surađivao s ansamblom Gavelle, od Čehovljevog 'Galeba' i 'Ujaka Vanje' do predstave 'Barbelo, o psima i djeci' Biljane Srbljanović, koju je režirao 2009. godine, i uvijek je svojim režijama izazivao veliko uzbuđenje i pozornost.

'Svi smo imali sreću zato što možemo surađivati s Paolom Magellijem, jer je rad s njim posebno i važno iskustvo, koje glumca mijenja i tjera ga uvijek dalje, bez obzira u kojoj životnoj dobi bio. Ranije sam surađivala s njim na 'Galebu' i to je bilo prekrasno iskustvo. Moram priznati da me je Magelli formirao i da bez iskustva rada s njim sigurno ne bih promišljala kazalište na ovaj način i ne bih imala vječitu vatru u sebi, koju on zapali u glumačkom biću. Kad se toliko daješ kao što se on daje u režiju, s beskrajno puno kompetencije i strasti, te obraća veliku pažnju na osobnost ljudi s kojima radi, to su intenzivne stvari. Trenutačno imam dojam kao da na svijetu ne postoji ništa drugo osim naše predstave. Potpuno smo u tome, u dvjema Korejama, sanjam predstavu, sve mi se plete – tekst, slike, razgovori. Suradnju s Magellijem najbolje mogu opisati kao vrlo intenzivno probijanje granica i pretvaranje umjetničkog zadatka u veliku strast', kaže Jelena Miholjević.